PRIČE IZ STARINE: ORUŽJE STARIH GRKA U MIKENSKO I HOMERSKO DOBA

Filed under: broj 01 - april 2012,istorija |

 

 

 

 

 

 

Početkom drugog tisućljeća prije naše ere u kontinentalnoj se Grčkoj pojavilo novo stanovništvo indoeuropskog porijekla. To su bili ratnici koji su se za 500 godina uspjeli ne samo nametnuti prastanovnicima Peloponeza nego su oko 1450. godine pr. n. ere dodire s već visoko civiliziranim Krećanima okrunili zajedničkom dvorskom civilizacijom, tzv. mikenskom. Upravo iz tog razdoblja (1450-1400) potječe i oko 4000 glinenih pločica pisanih slogovnim pismom, tzv. linearom B, i to na najstarijem poznatom tipu grčkoga jezika. I koliko se god znanstvenici tužili na nezanimljiv sadržaj pločica koje su sve do jedne popisi, računi, bilješke, ipak su one glavni izvor svega što se zna ili nagađa o mikenskoj kulturi.

Iz tablica je djelomično poznato i društveno uređenje mikenske civilizacije.

Tako se zna da je uz druge visoke funkcije vrhovnu vojnu vlast obnašao kralj wa-na-ka (grč. ánaks) koji je iz utvrđene palače odlučivao o trgovini oružjem, opremi kola, novačenju, sastavu mlađeg vojničkog kadra, vojnim pokretima. Odmah iza wa-na-ka u hijerarhiji slijedi la-wa-ge-tas, vođa skupine ratnika. Ti su »ratnici« bili ili dvorski velikodostojnici iz kraljeve pratnje ili visoka vojna lica, čije povlastice i visok društveni položaj dovoljno govore o ratničkoj usmjerenosti mikenskog kraljevstva i samim time o važnosti oružja koje je glavno obilježje tog staleža. Iza ratničkog staleža slijede predstavnici drugih, u nekim državama viših staleža od vojnog, npr. pa-si-re-u, vlasnik seoskog imanja i kraljev vazal, te ko-re-te koji upravlja selom.

VOJNA SILA ISTOČNOG MEDITERANA

Mikensko je kraljevstvo kao vojna sila bilo značajno ne samo na području koje je obuhvaćalo nego su i najjače države toga vremena kao što je bila Hetitska nastojale s njim održavati dobar odnos. Zbog toga je logična pretpostavka da su Mikenjani raspolagali mnogo većim izborom oružja od onog koji čine nazivi s pločica pisanih linearom B:

1. pa-ka-na (KN Ra 1540)

Riječ se pojavljuje uz ideogram koji znači mač, a odgovara kasnije u grčkom jeziku potvrđenoj riječi phásganon koja znači mač, nož.

2. to-ko-so-wo-ko (PY An 207)

Riječ označava skupinu ljudi, obrtnika koji se bave proizvodnjom lukova (toksovorgoi), što je složenica od tókson, grčke riječi za luk. Za tu se riječ dugo mislilo da je u grčki došla preko Skita (taksša) u vrijeme osnivanja grčkih kolonija na sjevernoj obali Crnog mora, čemu je u prilog išlo i to što su Atenjani u sastavu svoje vojske imali skitske strijelce. Tek je otkriće mikenskih pločica pokazalo da se tu teško radi o posuđivanju iz skitskog budući da u mikensko doba Grci s tim i ostalim staroiranskim jezicima još nisu bili u doticaju. Vjerojatnije je da je riječ naslijeđena iz indoeuropskog prajezika. Naime, luk i strijele su bili jedno od glavnog oružja na čitavom euroazijskom području od 5. do 3. tisućljeća prije naše ere. Do neolitika su se koristili isključivo za lov, a od neolitika i za rat. Grci su luk pravili od roga, riblje kosti ili drva prikvačivši mu na krajeve tetivu od biljnih ili životinjskih žila. Tetiva se na jedan kraj čvrsto vezala, a drugi se stezao i napinjao samo kod gađanja da bi luk bio elastičniji. U mikenskom su se dobu koristili brončani vršci strijela, a sami su strijelci bili čest motiv mikenske umjetnosti. Homer je kasnije u svojim djelima luk spomenuo oko 25 puta.

3. (? e)-ke-a (ka-ka-re-a) (KN RO 481 bis)

Riječi se pojavljuju uz ideogram za koplje. U klasičnom grčkom to je énkhos i znači koplje. Njime su se koristili i Homerovi junaci. Sastojalo se od dugačkog drvenog, obično jasenovog, držala (dóry) i mjedenog šiljka (aikhm) koji se cijevlju (aulós) pričvršćivao za držalo. Da bi se koplje moglo zataći u zemlju donji mu je dio, držalo (saurōtḗr), bio okovan mjeđu. Bilo je dugo od  6 stopa do 11 lakata te služilo za udaranje i bacanje.

4. qi-si-pe-e (PY Ta 716)

Riječ odgovara klasično-grčkom ksíphos i označava ravni, dvosjekli, mjedeni šiljasti mač 1-2,5 stope dug. Upotrebljavao se za bodenje i sječenje te se učvršćen remenom nosio preko ramena. Riječ je možda posuđenica iz Egipta.

5. ai-ka-sa-ma (PY Jn 829)

Odgovara riječi koja u klasičnom grčkom glasi aikhm i označava mjedeni šiljak na koplju, a kasnije metonimijski i čitavo koplje.

6. ko-ru (KN S 8100)

Riječ se više puta pojavljuje na mikenskim tablicama, i to uvijek prije ideograma koji predstavlja kacigu. U klasičnom grčkom riječ glasi kórys i podrazumijeva mjedenu, mekim suknom podstavljenu kacigu koja se sastojala od kape, perjanice, štitnika za vrat, čelo i obraze, te remena koji se vezao ispod brade.

7. e-to-wo-ko (KN Fh462)

Riječ znači izrađivače oružja (ento-worgoi). Prvi dio složenice u klasičnom se grčkom pojavljuje kao éntea i znači obrambeno oružje tj. oklop, nazuvke, štit, kaciga i koplje.

8. o-po-ro-me-no (PY Es644)

Riječ u sebi sadržava klasično-grčku riječ hóplon što može označavati razne vrste oružja, ali ipak najčešće podrazumijeva teško oružje kao što su veliki štit i koplje teško naoružanih grčkih vojnika baš po hóplon nazvanim hoplitima.

9. to-ra-ke (PY Sh736)

Riječ odgovara klasično-grčkoj riječi thṓraks i označava od kovine (mjedi, pozlate, kositra) izrađen oklop za gornji dio tijela, od vrata do pojasa. Postojale su razne vrste tih oklopa prilagođene tipovima vojnika npr. teži konjanički i lakši pješački.

10. a-mo-ta (KN So 0435)

Riječ podudarna s grčkom riječi hárma nalazi se u akuzativu plurala. Hárma su bila bojna kola na dva kotača za prvu navalu koja su vukli konji. Na njima su se nalazila dva čovjeka, kočijaš i ratnik.

HOMEROVI RATNICI?

Opažajući da se prethodno navedeni nazivi oružja jednako koriste u mikenskom kao i u homerskom grčkom postavlja se pitanje može li to biti potvrda da je Homer u svojim djelima opisivao baš Mikenjane. O potvrdi ne može biti riječ, možda tek o doprinosu pozitivnom odgovoru, ako se uzme u obzir da se gotovo svi nazivi za oružje podudaraju u obje varijacije jezika. A ako se neki klasičnogrčki nazivi kao npr. sfendónē – praćka, iós – strijela, aspís – štit, mákhaira – mač, ne pojavljuju u mikenskom grčkom, to se lako može opravdati, ako ničim drugim, a ono oskudnošću pločica. Ipak, s druge strane nedostaju detaljniji opisi pojedinih tipova oružja na mikenskim tablicama po kojima bi se moglo sa stopostotnom sigurnošću zaključiti o čemu je riječ. Ali i kad bi se takvi opisi poklopili, bilo bi sasvim vjerojatno da se grčko stanovništvo od mikenskog do Homerovog doba koristilo uglavnom jednakim oružjem ne mijenjajući mu nazive.

 

 

LITERATURA: 

    

Baumbach, Lydia, The Mycenaen Greek Vocabulary II (u: Glotta, 49, 1971., str. 151-190).

Chadwick, John – Baumbach, Lydia, The Mycenaen Greek Vocabulary (u: Glotta, 41, 1963., str. 157-271).

Chadwick, John, Mikenski svet, [prevela Ljiljana Crepajac], Rad, Beograd 1980.

Mallory, James Patrick – Adams, Douglas, Encyclopedia of Indo-European Culture, Fitzroy- Dearborn, London – Chicago 1997.

LUKA VUKUŠIĆ

Rođen 1981. u Rijeci. Živi i radi u Zagrebu. Autor je više kratkih priča, te radova i članaka koji uključuju prijevode s klasičnih jezika. Također, prevoditelj je i priređivač knjige: Josip Flavije, Protiv Apiona Josipov život (Bet Israel, Zagreb 2011).

 

 

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.