Pošaljite mi razglednicu – satirična priča

Filed under: afirmator,broj 10 - januar 2013,satira |

svet-na-dlanu-300x200Prosto i prostoprošireno rečeno: ne volim kad mi službena lica zastajkuju pred kapijicom, a još manje da mi ulaze u dvorište. Da sam ih pozvala, bila bi to krajnja nužda, ali, kad oni sami sebe pozovu, bez najave… Pa mi se pred kućerkom zaustavlja, ništa jednostavnije u obliku mercedesa ili audija, već pravi pravcati – džip. Džipetina. Džiponja. Džipko. Džiponder. Džipoš. Skoro mi kuću natkrilio. Njegov krov u ravni s mojim životnim krovom. Boja – crna. Njegova, ne moja.

Ne volim aute u crnoj boji, nije to mala crna večernja haljina, netko je nešto pobrkao. Elegancija jesu crne svečane štikle, ili ulakirane cipele moga kavalira, ali auto onda mora biti crvene boje, narandžaste, ljubičaste. Kako bi i jedno i drugo došlo do izražaja i zasjalo punim kolorom. Da bi se lako razlikovala moja leđa u crnoj haljinici od automobilskih gepek vrata. Ovako, ne razumijem do detalja zašto, ali, najprije mi se pred očima pojave Al Capone i Vito Corleone, onakvi kakve ih znam iz filmova.

Elem, kad mi to crno čudovište stade pred ružama penjačicama koje se taman počele širiti na sokak, odmah shvatih da nešto neće biti dobro. Nepoznate osobe, dvije, muške, izlaze, ne pitaju da li baš tu trebaju, možda su već ranije provjerili. Uniforme ne nose, mislim one s oznakama, nisu policija ni sanitet, dakle, samo mogu biti – vlast.

Znam, džipovi su izmišljeni i konstruirani za džunglu. Nisam nikad bila u Amazonskoj prašumi, ali sad više nije ni potrebno. Naglo se džungla proširila i eto je, stigla do mene prije nego ja do nje. Zato se nekako, moram priznati, i taj džip pred mojim prozorima uklapa u šire okruženje. Ne mogu se prisjetiti da li je prije stiglo prašumsko raslinje u čiju su se hladovinu smjestili oni najbrži, najsnalažljiviji, najpromućurniji, oni što nisu zaboravili igru klikera iz djetinjstva. I koji su dobro utvrdili osnove matematike: zbrajanje i množenje, a oduzimanje i dijeljenje zaboravili čim su dobili prolaznu ocjenu. Ili su se najprije ljudi pretvorili u džunglovske životinje pa za sobom dovukli sve vrste paprati što su im natkrile nebo. Toliko da ne razaznaju svijetli li to Sunce ili Mjesec, pa ne mogu odrediti kad je vrijeme za lov, a kad za počinak. Džungla je doplutala, smjestila se, formirala, organizirala i tu ostaje. Prisjetih se i ja bar nečega iz prošloga života i shvatih: moram postati ili Tarzan ili Ćita, to ću još odlučiti.

A ovi moji došli premjeriti kvadraturu. Pobogu, ne moju, bio bi to ukupno jedan kvadrat, možda malo više. Znaju to oni što trebaju znati i koji o svemu brinu, oni za koje vam priznadoh da ih se bojim, pa mi brzo objasniše da oni upisuju samo i jedino kvadraturu kućerka u kome živim. Zanima ih samo jedno – u koliko kvadratnih metara živim. Matematiku više od toga nisu još savladali. Kad im odgovorim: u dvadeset i dva, pogledaše me pogledom: s ovom nešto nije u redu.

Tumačim da dišem, jedem, spavam, sjedim, primam goste, gledam televiziju, čitam, pišem, popijem čašicu šljivovice, peglam, skidam se i oblačim, sušim veš, ložim vatru da se ugrijem, otvaram prozor da uđe miris trave – sve to u sobi od šesnaest kvadrata. Dodala bih rado i da tu sanjarim, putujem u prošlo i buduće vrijeme, bez prevoznoga sredstva, naučila o tome ponešto od Leonarda da Vinčija. Ali to izostavljam, ne ulazi pridošlicama u opis posla.

Onih šest kvadrata što fale za moj sveukupni život, na kome mi, usput rečeno, mnogi zavide, otpada na kuhinju u kojoj uistinu kuvam, sve, od ćoravoga paprikaša do sarme, pečem kruh od crnoga brašna s osušenom koprivom i maslinovim uljem, kad sam raspoložena ufrčem odjednom stošezdeset kokos kiflica, a kad sam još jače raspoložena, umijesim dizano sa jabukama petrovačama. Mutim tu, naravno, i razne vrste kava i kapučina, po želji gosta namjernika i nepozvanoga, točim malo slabiju rakiju što je imam pri ruci baš za te goste, pripremam tu višnje u rakiji, zelene orase u rakiji, cijedim kantarionovo ulje što ga prije četrdeset dana stavih na sunce na prozor od šupe. Kupatilo i prostoriju u koju i car ide pješice ne spominjem, pa u njima ne živim, zato se i zovu pomoćne. U njih samo ponekad uđem, kao i u dvorište, pa ne mogu odrediti koja bi bili kategorija.

Pitaju – mogu li prošetati kroz kućerak – ne mogu – imaju li nalog za ulazak u kuću – nemaju – poznamo li se – ne poznamo – imaju li možda nalog za pretres – nemaju.
Dva činovnika jedva dođoše do riječi da objasne. Ne interesira njih kvadratura u kojoj živim, nego ona u kojoj bih se eventualno mogla prešetavati. Kratko i jasno: veličina, tlocrt cijeloga kućerka. I spomenute sobe, i one sjeverne, i treće, do nje, čiji prozor gleda na jugozapad, i špajze, i verande, i zahoda, i kupaonice, i ljetne kuhinje, i šupe, i drvarnice, i kokošarnika, i kućice za Reksa. I tek onda tavana što natkriljuje te silne prostorije.

Ne boduju oni uvjete bivstvovanja, ne bilježe dotrajale ormare Marka Šavrića iz Zagreba, raspadajuće ležajeve Šipada iz Sarajeva, rascufani tepih na kojem se samo naziru šare Proletera iz Zrenjanina, televizor Rudi Čajavca iz Banja Luke, kuhinju Krivaje iz Zavidovića, veš mašinu Obodina Cetinje, usisavač za prašinu Slobode Čačak, zamrzivač Gorenja iz Velenja, neokrečene zidove, napuknuta prozorska stakla, biber crijep kroz koji u lavor curi kišnica, zidove od stare cigle koja je ipak, nakon šezdesetak godina, postala porozna. I nemaju mjerilo za odmjeriti kvadraturu ljepote ogrlice od bisera iz Ohridskoga jezera, što sam je namjerno razasula ispod prastaroga špigla. Ovlaš nabacivši, preko nje, suhe cvjetove mimoza iz Herceg – Novoga i mirisne grančice ružmarina iz Pirovca. Kako bih baš toga dana uživala u toj prekrasnosti, ne sluteći da bi netko nepozvan mogao zakoračiti na bjelinu koju ne prepoznaje.

Gospodo, vidim da ste skladno građeni, izvolite, mjerite. Kvadratura se najtačnije mjeri izvana i – koracima. Opet gradivo koje niste savladali, ali, to je jedina mogućnost. Ako ne znate, dođite kad naučite. Koračajte, zakoračujte, otkoračujte, zbrajajte, množite, dodavajte i oduzimajte, i, eto vam kvadrature. Ubrzo oni odoše, zaštekalo ih u križima pa ne mogu napraviti korake od metra, doći će neko drugi za par dana, neće se kvadratura do tada smanjiti.

Od džipetine odjednom nastade džipić, odjuri u oblaku prašine. Ruže nešto ojačale trnove, a šeboj pojačao boju. Natočih čašu manastirke u fildžan, za slučaj da opet netko naiđe. Uključih stari gramofon, proizvodnja RIZ – Radio industrija Zagreb. Stavih longplejku, PGP – Proizvodnja gramofonskih ploča Beograd, Zvižduk u osam, Romana, Ti nisi došao, Bila je tako lepa …Sjedoh među ohridske bisere. Najviše mi je, ipak, žao, što poštari više ne nose razglednice. Neću ni spomenuti ono što ubacuju u poštanski sandučić. Nije vrijedno trenutka ni ovoga dana.

Molim vas, pošaljite mi razglednicu!

Adresu ćete lako saznati. Naravno, i ja ću vama uzvratiti razglednicom. Da nam te fotografije stvarnoga i postojećega promijene čudni red u našim životima, što se pretvorio u poštanske sandučiće užasnoga sadržaja. Ne dozvolimo sadržaju da se širi. Razmjenjujmo razglednice! Neka one budu naši crni džipovi za utrku. Tu kvadraturu nikad neće moći izmjeriti i naplatiti.
Puno vas pozdravljam!

Jagoda Kljaić

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.