Pojeo sam Lajbnica (ili: literarni putopis, uglavnom)

Filed under: afirmator,broj 13 - april 2013,putopis |

Gradska   Svega nekoliko dana prije polaska u Lajpcig u Banjaluci je bilo 19 stepeni. Međutim, šok koji sam doživio već prvog dana u tom „milenijumskom“ gradu (prvi pisani trag o njemu datira iz 1015. godine) nije bio samo onaj temperaturni. Istina, snijeg, vjetar i – 11 stepeni bili su neprijatno iznenađenje, ali mnogo više je bilo onih „pozitivnih šokova“. Jedan od njih bila je činjenica da je već prvog dana kroz sajam knjiga (inače, sajam je i bio povod mog odlaska u Lajpcig) prodefilovalo preko 10.000 posjetilaca. Prošle godine ovaj sajam je posjetilo 163.000 ljudi, a sajam se doživljava kao istinski praznik. Fascinantno je koliko su ljudi zainteresovani i koliko pažnje posvećuju knjigama i autorima. Otuda ne čudi da se čuveni „Leipzig Liest“ (Lajpcig čita) održava na više od 350 lokacija širom grada i da se za vrijeme trajanja sajma na tim mjestima upriliči više od 2.800 književnih događaja. Nema šta – impozantno i za mnogo veći grad od Lajpciga koji broji nešto više od pola miliona stanovnika.

Sv Toma   Doživljaj Lajpciga zasnivam na usputnim zapažanjima, jer nisam imao mogućnost klasičnog turističkog obilaska. Grad djeluje uređen, prostran, te ne iznenađuje što je prije nekoliko godina uvršten u listu 70 gradova svijeta u kojima je najbolje živjeti. Naravno, trag prošlosti teško se briše, pa su i danas vidljive zaostavštine komunizma – napuštene zgrade nekadašnjih proizvodnih pogona i tipična arhitektura tog doba. Međutim, sve to ne umanjuje opšti utisak o gradu, a naročito ne utiče na ljepotu starog jezgra čije građevine i fasade predstavljaju značajne estetske i istorijske vrijednosti. Tu se nalazi i Auerbachs Keller, čuveni restoran iz XV vijeka, mjesto poznato i po tome što je u njemu često boravio Gete i što se u njemu odvija dio radnje njegovog „Fausta“. U restoran se ulazi sa rezervacijom, a dva puta dnevno se organizuju turističke ture koje posjetiocima približavaju detalje istorijskih znamenitosti. Nedaleko od ovog restorana nalazi se i crkva Sv. Tome iz XII i XIII vijeka. U ovoj crkvi čuvaju se posmrtni ostaci Johana Sebastiana Baha koji je u njoj radio kao kantor od 1723. do 1750 godine. U neposrednoj blizini je i spomenik posvećen njemu, kao i spomenik Feliksu Mendelsonu Bartoldiju koji je posljednje godine života proveo u Lajpcigu (zarad kompletne muzičke skice, treba reći i da je Vagner bio rođen u Lajpcigu). Ipak, najupečatljiviji spomenik je spomenik Bitke naroda (Völkerschlachtdenkmal) posvećen pobjedi nad Napoleonom 1813. i predstavlja jedan od najvećih takve vrste u Evropi. Trgom u najužem centru grada dominiraju stara Gradska kuća iz 1556. godine i brojne pitoreskne uličice i pasaži. U gradu postoji još čitav niz lokaliteta koje vrijedi posjetiti, a koje zbog obaveza nisam uspio ili sam ih vidio tek u prolazu: Univerzitet (osnovan 1409.), Nacionalna biblioteka (1912), crkva Sv. Nikole iz XII vijeka, najstarija Botanička bašta u Njemačkoj (1542) i među najstarijima na svijetu…

Auerbachs KellerSusreti sa Nijemcima bili su uglavnom ograničeni na sajamski prostor, tako da nisam siguran koliko je njih bilo iz Lajpciga, a koliko iz drugih dijelova zemlje. Opšti utisak je da su ljudi poprilično opušteni (uprkos tome što se stalno trubi o recesiji), omladina je neopterećena istorijom (mnogi su mahali zastavama Izraela koje su pokupili na njihovom nacionalnom štandu), a veliki broj posjetilaca (svih uzrasta) na sajam je došao u kostimima. U pabovima, hotelu i na sajmu dočekalo me je još jedno ugodno iznenađenje – sve novine, i to ne samo lokalne, imale su specijalizovane dodatke posvećene književnosti i sajmu knjiga, od 12 stranica („Libertäre Buchseiten“) do čak 72 stranice („Zait Literatur“)! Šokiralo me i to što nisam vidio niti jedan naslov iz serijala „pedeset nijansi“. Kasnije mi je kolega sugerisao da to nije tačno jer je on vidio jedan, no to ne mijenja činjenicu da je na sajmu uglavnom bila zastupljena kvalitetna literatura. Fascinirale su me količine antikvarnih izdanja, pažnja koja se posvećuje djeci i književnosti za djecu i mlade (radionice i igraonice za klince nisu bile rijetkost), kao i dobro znana odanost fanova SF/F i horor žanrova.

   Međutim, rijetko koje putovanje prođe bez onih neugodnih iznenađenja i šokova, pa je i toga bilo. Prvo, teško je povjerovati da je u Lajpcigu veoma teško popiti njemačko crno pivo. Lično, nisam uspio u toj namjeri, iako su češka piva koja se nude bila sasvim dobrog kvaliteta. Drugo, imajući u vidu da su Nijemci vrsni pekari, čudno je, a i pomalo frustrirajuće što je u restoranima gotovo nemoguće dobiti hljeb (o onome što su na sajmu prodavali pod nazivom hot dog prodavali po tri evra neću ni trošiti riječi). Takođe neprijatno iznenađenje bila je 0,3 hotelska viljamovka po cijeni od 5,10 evra. Ostao sam uskraćen za odgovor konobara kada sam ga pitao da li su kojim slučajem kruške brale djevice i čuvale ih u njedrima sedam dana prije nego što su završile u kaci. Dalje, potvrdila se ona bojazan o Balkanu kao svojevrsnom smetljištu za kojekakve proizvode. Naime, probao sam neke slatkiše koje volim i ovdje da jedem (npr. čokoladica Bounty) i mogu da potvrdim da proizvod namijenjen za ovdašnje tržište nije ni izbliza dobar/kvalitetan/ukusan kao onaj proizveden za tržište Zapadne Evrope. Koliko god da me je oduševila činjenica da nedjeljom gotovo ništa ne radi, toliko me je ista ta činjenica i razljutila – zašto njemački radnici mogu da imaju slobodnu nedjelju, a mnogi ovdašnji ne? Sve to me je podsjetilo na sjajan Albaharijev tekst „Vratimo nedelju“ i nagnalo me da pomislim kako su barem dio posjetilaca koji su pohodili sajam u nedjelju činili upravo ljudi kojima je to bio slobodan dan.

   Na povratku sam razmišljao o još jednom velikanu rođenom u Lajpcigu – Gotfridu Vilhelmu Lajbnicu. Osim što smo rođeni na isti dan, nas dvojica nemamo ništa zajedničko, jer on je prvenstveno bio matematičar i filozof, a ja sam svašta, ali to zasigurno nisam. Zašto onda Lajbnic? Zato što sam grickao istoimeni čokoladni keks (mislim da se proizvodi u Hanoferu) dok smo jezdili autobanom ka Bavarskoj. Pojeo sam Lajbnica i nisam postao mudriji, ali sam dodatno zašećerio jedno izuzetno putovanje i divno literarno/sajamsko iskustvo.

B KolumnaO autoru: Berislav Blagojević je rođen 1979. godine u Slavonskom Brodu. Magistar je geografskih nauka. Objavljene knjige: „Lamentacija po Sofroniju“ (2005), „Trebao sam biti riječ“ (2005), „Ja, revolucionar“ (2010) i “Revolucionar” (2012). Poeziju i prozu je objavljivao u brojnim časopisima i zbornicima. Dobitnik je nekoliko nagrada od kojih su najvažnije stipendija Fonda „Borislav Pekić“, prva nagrada književnog konkursa „Susjedi“ u organizaciji Gete instituta i Francuskog instituta u BiH i prva nagrada za najbolju kratku priču u regiji u 2011. godini na konkursu časopisa Avlija iz Crne Gore. Radovi su mu prevođeni na engleski, poljski, španski, malteški, njemački i makedonski jezik.
Trenutno živi i radi u Banja Luci, BiH.

Urednik rubrike „Putopis“ na Afirmatoru (afirmator.geografija@gmail.com)

Svakog 1. u mesecu na Konkursima regiona čitajte kolumne Berislava Blagojevića.

http://berislavblagojevic.wordpress.com/
facebook

o knjizi “Revolucionar”

Posjetioci 3 Posjetioci Free Hugs Posjetioci 10 Posjetioci 7 Posjetioci 6 Posjetioci 5 Stand Fantasy Nogica i meza Literatur Cafe Leipzig Liest Forum OstSudOst Izmedju hala djeca crtaju Igra se drevna igra GO Cafe Europa i Goran Petrovic Woody no 2 Antikviteti

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.