Poezija, Vladan Šipovac
Drina
Drina me zove sebi
da vaskrsnem
Dječak na molu poput ribe
nasuprot njega cijeli grad
iskolačio se prijeteći
ljudi pričaju zovu te
bučno je tako još neko vrijeme
pa onda proljeće ponovo ode
ponovo pod zube postaviš kamen
i otpočneš
Sutradan svi tvoji duhovi
leže pod stablima
svi tvoji dosadni pjesnici
crvenih pesnica
obučeni u tvoja odijela
vesele se prazniku
nazdravljaju žednom Bogu
Njemu je kao i nama
tako malo u usta stalo
da progutati znači
udaviti se
Most
Čovjek je prišao molu i
ostavio cipele. Vodu ne smiješ
piti jer ona te poznaje.
Kada dovoljno ispružiš ruke
možeš dotaći drugu obalu
Drugu državu
od samog sebe izgraditi most
jer ti odista i jesi most i tvoja kičma
postaje njegov najteži stub
Kada se ruši grad sve što ostaje
jeste taj stub. Ta hladna masa
kojom si presjekao rijeku
sačinio je svojim stolom
krevetom. Plaštom
Tvoje škrge upijaju vodu
obnavljaju se. Sjediš i sanjaš
poput nekakve stogodišnje ribe
peraja od oblaka. I kapilari
Velike istrajne oči
pomjeraju svijet. U drugačijem ritmu
sve ovo postaje kao soundtrack
novog života,
uskršnje pomilovanje.
Šetnja
Pjesnik je šetao za tuđim psima
kako je uvijek i bilo, pomisliš,
pa kažeš da moraš promijeniti košulju
izabrati nove pantalone i
ukrasti još koji
gutljaj
Potreba za vodom je prisutna
jednako kao i potreba za zemljom
od koje smo naslikali krov grada
unezvijereni kao i prvog puta
kada su nas ostavili same
mi, balavci od kojih nikada
neće postati dovoljno hrabri ljudi
Proljeće je opomena
udarac u leđa
život unatraške
Pjesnik je šetao za tuđim psima
vodeći računa o pristojnoj razdaljini
sve je trajalo još koji minut
onda se dan izgubio u oku
i mol je bio jedino mjesto
koje nije sraslo u temelj grada
Voda nije nadolazila
Ljudi su hodali gladni
a ptice prišle rijeci
onako kako nijedan od nas
uspio nije
Otpor
Zoveš se onako kako ti kažu,
kako se mora, sklanjaš se u stranu
da zaboraviš i ne spotakneš se
Svaki glas tvog otpora gubi se
među topolama
i sve što je namijenjeno
njima
čuju samo ptice
koje pamte više od svih
(ptice, čiji grad ovo
na kraju i jeste)
Zoveš se onako kako te zovu
prijatelji
kako te poznaju otac i majka
Sklanjaš se u stranu
da pustiš one koji to zaslužuju
koji odlaze
mašu ti sa brda
Tamo gore vijore se njihove zastave
svijetle krovovi njihovih kuća
zidine opružene duž cijelog
grada
Stranačko veselje
Budiš se onako kako možeš
kako se bude i ostali
kojima su drage još
samo ptice
Ustaneš tako
i stojiš
pokraj prozora
dan počinje s trubačima
krvavom usnom
razbijanjem jaja
Čudovište
Izgleda, da se, kada progutam pjenu
brže prepuštam toplini, brže od svih
ostalih trijeznih
tamo iza. Dok su naslonjeni na zastore
(o kojima niko ne govori)
Njih nema, oni su prosto i pristojno
prisutni, ali ih nema
I nikada se zbog njih
neće podići ovaj sveti dim.
Stara zemljana stabla
rađaju se poljima. Toliko ih je da
ne znam od kojeg da se odmetnem
zbog kojeg da namjestim jastuk
usta u stranu. Što god zaklao
ona bi uvijek mumlala
jednu te istu glad
od koje se nisam razbudio
Još uvijek mi bride zubi
i svaki trzaj vilice čini da postajem
čudovište
Branko
Budiš li se poslije mjeseca
izađeš li na ulicu da usmrtiš dan
dugo te Branko nije bilo
dugo te tužnog nije slavio san
Prezimiš li sa pticom u grobu
ili neko drugi umjesto tebe nažulja vrat
Još ležiš obuven
još su sve košulje na broju
sva sunca na jednom kišobranu
Dugo te Branko nije bilo
Dugo te travom nisu posipali
Nisu te zvali cvijeće da budeš
ljubav da truješ
Budiš li se poslije snijega
izađeš li na ulicu da ugasiš dan
dugo te Branko nije bilo
dugo te mladog nije tražio glas
Odazoveš li se kamenu
Njegovoj težini
Razbijaš li zube o stabla
Stabla o zube
Dugo te stvarno, nije bilo
Zemlju da žvaćeš
Ruke da širiš i pjevaš
Branko
U tebi je noćas naopak Mjesec
prsti u grkljanu
grkljan na panju
Vladan Šipovac, rođen 1987. godine.
Diplomirao Engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu.
Objavljivao poeziju u nekoliko časopisa i zbornika, kao što su: Junaci urbane bede, Bundolo Offline 2 i 3, The Split Mind, Fanzin Dišpet, Libartes, Balkanski književni glasnik, Avlija.
Dobitnik je prve nagrade 43. Ratkovićevih večeri poezije za pjesnike do 27. godina.
Autor zbirke poezije Koža u kojoj ne živim, JU Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje 2014.
Related Posts via Categories
