Poezija, Vigor Vukotić

Filed under: 2017,afirmator,broj 61 - april 2017,poezija,poezija i proza |

Gramofon u praznoj sobi

 

Zidovi pod mojim dlanom

oglušili od tajni

proplakali od uspomena

na svijet kojeg su ispratili

na one koji su otišli

tko bi im znao broj

 

Koliko vremena je prošlo

možda nekoliko okretaja

možda nekoliko tisuća

možda samo jedan

 

Nosili su lica

katastrofe, užasa

iskrivljena od laži,

kirurški nategnuta

da od iskrenosti

pucaju po šavovima

 

Gramofon u praznoj sobi

Gleda na prozor

bez pogleda

gleda kroz prozor

uvijek s pogledom na noć

i na propuštene prilike

 

Gdje su sada svi ti

dugo očekivani dani

pažljivo koreografirani trenutci

koji se nikada nisu dogodili

vrhunci romantičnih maštarija

koje se nikada nisu dogodile

savršeno skladane rečenice

koje su tako pošle po zlu.

 

Gramofon u praznoj sobi

a sat plače sam u kutu

zaboravio je svoju svrhu

ovdje vrijede neka druga pravila

 

Zidovi pod mojim dlanom

obojani bršljanom i hrđom

smrću u svim svojim oblicima

smiju se uspomenama,

izbljedelim od prepričavanja

 

koliko vremena je prošlo

koliko okretaja

možda samo jedan.

 

 

Portorož

 

Njihovi zubi tetovirani karijesom

I nokti s crnim horizontima

Zariti u moju kožu

Ne mogu mi ništa

Jer tako sam daleko

Tako nedostižan

Sreća je usamljeno mjesto

 

Moja majka umire svaki dan

Moja ljubav je izgubljena u crno-bijelom svijetu

Moji prijatelji su lica iz tramvaja

 

Gladni psi lutalice

Mole hranu koju neće znati okusiti

Nikada neće hodati kraj mene.

Jer na kraju i najuporniji ritmovi pogriješe.

 

Ja sam tvoje lice između dva ogledala

Koje nikada nećeš vidjeti i

Samo me mazohizam održava živim.

 

Ideš dalje noseći taj preskočeni otkucaj

Kojeg si ukrala mojem srcu

A ja samo nastavljam

Umornim koracima

Hladan i dalek

Hladan i dalek

Hladan i dalek.

 

Sreća je usamljeno mjesto.

 

 

Jednosmjerna karta za smisao života

 

I taj ja koga tražim

Odustat će na pola puta

Nestat u ritmu motora

Noćnog autobusa

Između digitalnog sata

I digitalne temperature

Više neću imati koga naći

 

Možda sreća drhti u sjeni

Najviše katedrale u kraju

Oko koje je uvijek mrak

I čiji je Isus bolesno blijed

 

Možda me ljubav čeka

U nekom planinskom selu

S pogledom na presahlo more

Zatvorenih očiju slušat ćemo kišu

I tražiti ritam po kojem bi živjeli

 

I pokazat ću prstom na kraj svijeta

Gdje više nema mene za pronaći

Ni ljubavi ni sreće,

Samo cilj, od oka nacrtan

 

I kada konačno umrem

Ispod toga reda-radi cvijeta

Oplakujte me

Slijeganjem ramena.

 

 

Happy place

 

I uđem

kroz malenu ledenu svjetlost

ili usamljene mjesečeve zrake

koje se igraju sunca,

noću,

kada nitko ne vidi.

 

Ulica po kojoj hodam je ranjena

Zvijer krvari kroz makadamske ljuske.

I sav metal je hrđav

kao ćelavi ženskar.

Prepoznaješ ga. I narugaš mu se.

Nema paranoje.

Sve strahove sam odstrahovao.

Svugdje su oko mene,

u svom najgorem obliku,

baš kako ih volim.

 

Zašute kada prolazim

pogledaju me ispod oka.

Ja sam njihov Stvoritelj.

I ne mogu do mene.

 

I tu je taj jak miris, jagoda,

tisuće mirisnih borića,

razasuth uokolo, umjesto snijega,

obješenih po ljudima, umjesto nakita.

Jedini zvuk su vriskovi u daljini,

ispred i iza mene.

Svi su nevjerojatno poznati,

kao da stvoreni mojim glasom.

 

Jedina svjetlost,

i onaj umirujuć zvuk sramežljivog tinjanja,

su generalne probe lomača,

sagređene za neke vještice 21. stoljeća.

 

I onda lomače polako blijede,

vriskovi se stišavaju,

neke boje dolaze odnikud,

kao pripiti beskorisni superheroji

zakašnjeli na mjesto zločina

i onda buka

posvuda buka

kojoj se uvijek vraćaš

kao majčinom glasu

zvuku zvona na vratima rodne kuće.

Svojoj najdražoj smrti.

 

 

Jutros neće biti samo mlijeko pred kućom

 

I dok se mljekar polako gleda kako klizi unazad,

čuju se sirene u daljini,

love tebe ili nekog  tebi sličnog.

Možda trebam  pratiti taj zvuk.

Nikada nije bilo vremena za brigu,

a sada je prerano za početi.

Razočaranje si samo sebi,

drugi te ionako samo gledaju.

 

Sjedim u tvojoj košari na

biciklu od kotača iz lunaparka.

Čujem misli svih usamljenih djevojaka

koje bdiju na krovovima.

Svakog časa može telefon zazvoniti,

ali nekako, nikako neće.

Gledam snove sve djece,

koja odrasti će u ono,

što naučena su da preziru.

Ostao bih ovdje zauvijek,

ali ništa me neće čekati.

 

I dobij drugu priliku,

i ponovi sve pogreške,

za koje nikad nije bilo prilike.

Razočarenje si samo sebi,

drugi te ionako samo gledaju.

Sve je savršeno.

Jedino može bolje.

 

 

Aplauz molim, barem reda radi

  

Moja publika ne plače.

Ne gleda zamišljeno u daljinu

dok sluša moje stihove.

Ne zatvara oči

pred valovima karikatura emocija

s kojima se ne zna nositi.

Samo sam vješt s riječima, ne boj se.

 

Moja publika ne govori.

i moja publika ne plješće.

Moja publika ne čita poeziju.

Moja publika sluša moje tihe molitve

za sve one trenutke

kojima smo se nadali

i koje smo upropastili.

Molitve za sve one misli

za koje su nam rekli da su prevelike

za sve one sne

za koje su rekli da se ne mogu ostvariti.

 

Moja publika je

jelen pred farovima jurećeg automobila.

Zna da ni ona ni ja iz ovog susreta

ne možemo izaći isti.

Zna da i ona i ja iz ovog susreta

izlazimo sjedinjeni zauvijek,

kao nešto potpuno novo.

 

 _20170110_201616

Vigor Vukotić je rođen 1991. u Zagrebu, gdje je trenutno apsolvent Antropologije i Etnologije na Filozofskom fakultetu. Za svoje radove višestruko je nagrađivan, a među nagradama se ističu dvije nagrade Goranovog proljeća u kategoriji srednje škole. Pjesme i priče su mu objavljene u mnogim časopisima, među ostalima Vijenac, Republika i UBIQ. Član je književne grupe 90+.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: *