Poezija Slađane Kavarić

Filed under: 2017,afirmator,broj 63 - jun 2017,poezija,poezija i proza |

***

Saginješ se kao trepavice što ljube podočnjake,

nepouzdane kao mrtav ugao i oči što raznose pejzaže pred sobom,

pjevajući o nezasitosti.

Najlakše je kriviti memoriju podložnu uljepšavanju,

događaje što zijevaju nad vremenom i uzdasima što se gase, goli i bosi,

bez reprize i zaštitne ograde.

U nju uskaču slučajni proilaznici željni senzacije i svjetla ulične rasvjete nenaviknuta na sopstvenu sjenku i izlazak sunca.

Izbijas iz svog znoja, utemeljen i teško pomičan.

Ne podstiču te tapšanja što se lome o zadebljanu kožu,

ne prate te sjenke unutrašnjih pijanstava i spoljašnje mučnine.

Uspijevaš, udišeš vazduh što miriše na ustajalu ribu,

Prilaziš dušama bez kontracepcije, ali one više i nijesu žive,

Sumnjaš i rizikuješ istovremeno-

čelom kroz srce ustajalog.

***

Ukorijenjujem se u privid, misli prežvakavaju nerve i strpljenje.

Čitam bez očiju, nalažem ritam izdisaja i koraka.

Obzirnost izlazi iz mode, u izolovanom skepticizmu,

gdje zaudaraju čovjek i prostota.

Ako sam te odavno spoznala i izbjegavala

to znači da previše riječi postoji, a nemam više kombinacija.

Nema više dugih rečenica i čestih zapeta.

Sterilna zasićenost, zauzimanje za sebe, pa prežvakavanje nesigurnosti.

Vodim polemike sa sobom,

ali ne umijem ni na jednu stranu jasno povući argument,

dok razlozi podriguju nesnošljivost, a uvijek pojedinačnost.

 

Ne mirim se sa prolaznošću, svaki utisak je sveprisutan, razoren nostalgijom.

Izbrisaću stih sa Bukureštom i maglom, nije važno,

čekaću, dok se ruše sve kule, iluzorne grimase i veliki planovi.

Razmišljam o oklagijama za nabrano čelo

uprkos neoprostivoj beznačajnosti,

dok gledam tebe, slažem privide i sudim sepstevenoj mašti,

a ne znam da poslije Kafke uvijek dođe tačka.

***

Trebalo bi se  živopisno strmoglaviti u vrijeme,

isključiti ga kao prekidač, pokvariti ga kao detektor istine i pljunuti.

Mislim i zurim u svod sopstvene odbačenosti,

pišem o tome kako je hodao po mojoj sreći,

uništavajući njenu ravnotežu i formu kao istorijski roman.

Misli i senzacije poput paučine,

krhke i krte kao odsustvo tvog mišljenja.

Mislim o istrošenim ushićenjima, modricama radosti,

što se povlače kao nasukana sjećanja. U stvari, dramatizacija sjećanja.

Stepenice…

 

Tražim te kroz  fioke bačene memorije

i više te ni tamo nema, jer mrlje trulog brzo nestaju,

kao pepeo iz pepeljare kad duva vjetar,

kao sunce u novembru,kao periodi, kao ožiljci od posjekotne,

kao infuzija,kao ti sam, ako si nečije sjećanje.

 

Ljudi se  gađaju riječima, njihove vilice se  pomjeraju gore-dolje,

a ja zapravo ne volim riječi, samo ih trošim da ih što manje bude.

***

Svi koji plaču, plaču zbog dosade ili Tarkovskog.

Truneš mnogo duže nego što si udisao vazduh,

mazao ljepljivim prstima po magli na prozoru,

držao pognutu glavu i vrištao da prepoznaš glas.

 

Ljudi te više ne traže, sad kad nedostajanje nije nikakav izgovor.

Otvoren svijet iznad mene, zapuštena budućnost zaudara na odumiranje

po sopstvenoj presudi, na svojim nogama.

 

Dešifrujem pomirljivu tupost koju emituješ iako trepćeš, posthumno.

 

Onda se sjećam velikih kesa što su se njihale na vjetru lakoćom tvojih kostiju,

ali su nestale, u crvenilu i znoju, u zaboravu, u buđenju, u nesporazumu,

dok si objašnjavao da mrziš mjuzikle jer si sazdan od drame i trilera.

 

Uvijek su te drobile nostalgije, rezao si komadiće sjećanja,

a shvatao da više nemaš uspomene, da si kip kome samo ja prepoznajem boju očiju.

Oni su te spuštali, ti si propadao mrtav, preklinjući, ali uporno ne pomjerajući ruke.

Tvoje usne su treperile, djelovi prošlosti horski su pjevali, niko nije slušao.

U REM fazi.

***

Ne nosim te u sebi, samo djelove tebe raznosim.

Treba se odreći smjernica što se naziru sa prozora samo naše tamnice,

raznoseći zastave i zavjese veselih, drečavih boja što ionako uništavaju sve.

 

Vrijeme je skup cjelina, ali nikad nije cjelovito, neujednačeno je kao ti i ja,

kao akordi Azrinih pjesama, kao slike iz različitih ciklusa,

kao arhitektura ružnog grada, kao prizor upoznavanja,

kao pokušaj zajedničkih zamisli,

kao suština i pogrešna forma, kao voda što se prelama preko plastike,

kao prošlo vrijeme u meni, kao moja opsjednutost asocijacijama,

jer je sve isključivo kao nikad autentično, nikad trajno.

 

Prostor me cijelu preklapa, ne znam kako da dišem i izdržavam, a traje.

Samoprecijenjeni kao par linija teksta što zauzimaju nebitne redove,

sačuvani susreti i naslov pisan crvenom bojom, bez autora,

kao kad se složi nekoliko pokušaja, a počnu da fale panorame, preda mnom.

 

Padaju slamke, trnje je zauzelo poziciju kao pred nastajanje, ali sve je prosuto,

vremenski neosnaženo, rastvoreno bljutavošću kiše, iskašljavanjem nad nama.

Sivo je u nestajanju, kao uzaludno obrazloženje, kao samrtni grčevi,

kao sve što se pruža pred nama dok žvaćemo tuđe misli,

a moje ruke više nisu modre kao podočnjaci.

 

Svaka druga riječ je lična zamjenica, prvo lice jednine je tvorac svih ostalih,

kao svijet kad vonja na blizinu, a ti kliziš iz mog vremena,

bez povratka, bez padobrana, bez pomirljivog odustajanja,

na kraju, kad više ništa nije omogućeno kao jedno –

onda kad vrište granice, a svijest se obrće od moje vrtoglavice,

za moj pad, bez obzira na Tomasa Bernharda.

***

Glava puna sjećanja, obzira i paučine. Presjek kroz pamćenje –

podijeljenost jedne pomisli i taktovi, pa eho pjesme.

Neprekidnost, zbijenost u krug i tačku.

Previše riječi postoji, a nemam više kombinacija.

Iskašljavam pogrešnost, dok havarisana mašta zriče,

uprazno. Prosipaš po nebu modre boje, teško dišem,

kamenje mi zapire kroz dušnike i krvotok. Sam.

Slađana Kavarić je rođena 1991. godine u Podgorici. Piše poeziju i kratke priče. Objavila je zbirke poezije „Sjećanje“ (2010) i „Ljudi niotkuda“ (Žuta kornjača, 2016). Poezija Slađane Kavarić objavljena je u više regionalnih časopisa, a engleski prevod priče „Odlazak“ objavljen je u renomiranom američkom časopisu „World Literature today“.

 

 

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.