Poezija Paule Ćaćić

Filed under: afirmator,broj-37-april-2015,poezija,poezija i proza |

O povezanosti (na kolodvoru)

 

-Ja se ispričavam. Je l’ idete možda u Vinkovce?

-Ne, šaljem paket za Njemačku.

-Aha.

-Šta, nema busa?

-Pa da. Čekala sam ovaj u pola jedanaest.

Mislim, tu je autobus, al’ vozača nema.

-A toliko nezaposlenih.

 

Perpetuum mobile

 

Raspelo s proturenom maslinovom grančicom,

iz jedne „prostačke“ perspektive

doima se kao ona zgodna sprava

za čišćenje prozora, za bolji vidik,

uvid u daleko, izvanjsko.

Prije riječi su slike.

Prvo svjetlo,

a onda utjecaj, rast, razvoj.

Prvo sam nacrtala cvijet.

Iz cvijeta su sazrjele djevojčure.

Kasnije, lica i tjelesa,

haljine i nakiti

zatomljeni su u meni.

 

Izrasle su i procvjetale prve riječi,

početnički prijevodi dodira u slogove.

Moje ruke – granje.

Moja pokorena duša,

moji zauzdani odmeti.

Prkosna, naivna, lakovjerna ja.

Crteži su u fasciklu (neki jesu).

Plavi rokovnik je bačen

  • samo da te nema.

Na zidu prazno mjesto popunjava

rendgenska snimka djedovih pluća,

ispod sam crvenim markerom ispisala

„perpetuum mobile“

– kao mozak na pašu,

demencija, umrtvljeno sjećanje.

 

Susret s Van Goghom

 

Njegov tužni pogled.

Loše History Channel interpretacije života umjetnika.

Kod njih ne postoji navodno.

Van Gogh je lud.

Odrezao uho.

Ne dio već cijelo U H O.

Zbog žene. Svađe s kolegom.

Vječita nostalgija.

Tulipani i vjetrenjače.

Oh, i one drvene klompe.

Sve što se može otisnuti na S V E.

Smisao kao Van Goghovo uho.

 

fotografija

 

Paula Ćaćić, rođena 30.6.1994. u Vinkovcima.

Odrasla u Županji, studentica južnoslavenskih jezika i književnosti i indologije

na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

 

Pjesme objavljene u studentskom časopisu Odsjeka za slavistiku u Ljubljani – Slavko.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.