Poezija, Patrik Sečen

Filed under: 2018,Broj 80 – novembar 2018,poezija,poezija i proza |

žarenje u odsustvu jezika

 

noć je izmilila sa namjerom stezanja vrata

noć je prevarena i zarobljena u funkciji plašta

junački plašt nameće svrhu pojavnim oblicima

unutar toga stakalca nalazi se mnogo zrenja i dozrelosti

odrazi otvaraju mogućnost neizravnog pogleda

mogućnost neizravnog pogleda nameće se kao važna

i pomalja se iznad vijorenja plašta

tako stvaramo želje i društvo

 

sjena uzaludno želi biti sama, raskinuta od izvora

presađena na novu plohu

stopljena sa nečim novim ispod istog snopa

 

noć pronalazi način da stvori pritisak

sjene griju ruke i umivaju uljem

ne vidim kroz staklo, samo odraze

žarenje u odsustvu jezika.

 

kose

 

rese ga duga i kratka kosa

vidljiva koža

teško je reći „izgorjele“

duga i kratka istovremene

čađavi prsti otvaraju spomenar

 

obrnuti slap oponaša pokrete sjena starosti

vatra u kavezu

njegove oči prikovane za svoje odraze

plesove

kao sramežljivo dijete ne usudi se posegnuti

sve se temeljito mijenja svlači značenja i udaljenost

poput tropskih plašteva od perja

oči su pohlepne i gube se u vlastitim odrazima

šuma pleše ples smrti.

 

tkiva

 

nisu došli

viknuli su ne prepoznaju nikoga

jednom

kraj svijeta u svakome od njih

otvara se na zapovijed očiju.

 

oni koji znaju se prepuste

stavljaju pletene šešire

odlaze u sjećanja brstiti miris starosti

baka napokon sjeda na verandu

oči prestaju biti božanski zakon.

 

možete joj pokazati zajednički smješak

polifona toplina poput strašila

animira prostor i plohe.

 

žele ući na vrata, a ne znaju zašto

trude se biti veseli, ne znaju zašto

zakon je prestao djelovati

ostaje tkivo bez namjera.

 

postaju ono što čine

postaje prostrte uokolo

znanje o njihovom postojanju je strah

je kocka u želucu

je ugroženo tkivo.

 

smiju govoriti kako god žele

pa šute ili su nejasni

mori ih ponavljanje krajeva.

 

ostanite još malo u pšenici

nestat ćete kako treba

vjetrom, polifonom toplinom

govore da su savladali počinjanje

mrmljaju vjetrom

vješto počinjemo.

 

bili su jedina djeca u selu

 

Bili su jedina djeca u selu

Njihovi pokreti neobuzdani poput vjetra

Njihovi pogledi nikada uzmičući

Zajedno su kušali ljetnoga leda iz razlomljenih školjaka

Upijali uzajamni sjaj

Penjali se ravnomjernom padinom narančasta brda

Pretvarali se da pale suton

 

Bili su jedina djeca u selu

Ona je imala bijelu haljinu i nevini sramežljivi smješak

Kada je otišla

Brda su gutala polje i to se nazivalo dolinom

I kao da je njihovo prožimanje bilo najgušće u točci Njezina nestanka

Pokraj breze koja polako usisava nebo i šljunak na putu i tajni sok
Koji svaki dan kaplje iz sutonskog neba iz trule breskve

Čiji krakovi nepodnošljivo zvone i pozivaju u ponor

Tako da bi on radije prespavao taj dan

A onda otišao u šumu

 

Već je postao hrapav

A ona se poput kapljice vratila po njega

I ponovno su pili iz razlomljenih školjaka

I tada su se sjećali svojih prijašnjih lica i plakali

I Vrijeme ih posivi

I samo osjeti traku sentimentalnosti na odlasku

Gledajući ih kroz krošnju one iste breze u kojoj su se tada mrsili šavovi brda i šuma i neba.

 

posljedice

 

dehidrirani se krakovi

omotani oko neostvarenih slika

pokušavaju uzdići iz bezličnosti samih sebe

ljepljiva hobotnica truli na suncu

 

odlučuje da će se idući put izgraditi

sa svojstvom odbijanja svjetlosti

odluka donesena u patnji čini se bezvrijednom

 

ponekad se može kazniti milosrđem

takvo djelo ne donosi krivnju

ja se kažnjavam zbog kršenja vlastitog pravila

dopuštam si krivnju zato što je topla

 

svaki novi pokušaj ima isti ishod

voda uvijek pronalazi isti prekinuti put

s nadom u ponor s duhom u vjetar.

 

snalaziti se u prostoriji, ljudi odlaze

 

zbilja

iza ruba oka samo ponor prošaranih rubova

ostaci boja i pad

 

govor na navijanje vrijedan sažaljenja

sažaljenje vrijedno. ne.

sažaljenje tupo. sažimajuće.

 

NEIZGOVARANJE

stiskanje usana zrcali potiskivanja

zrcalo produbljuje oko suočeno sa ostacima boja

kosti oko očiju žele se međusobno uništiti

 

imam ručkicu uglavljenu u kralješnicu

govorim na navijanje

govorim kratke riječi

oči nisu takve.

 

 

Patrik Sečen rođen je 3. rujna 1995. godine u Zagrebu. Završio je opću gimnaziju u Jastrebarskom i studira komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zanimaju ga književnost, kazalište, glazba i film. Svira bubnjeve u bendu Šavovina. Radovi su mu dosad objavljivani u zborniku Petrinjske staze, časopisu Jat, te na portalu Zvona i Nari.

 

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.