Poezija Monike Herceg

Filed under: 2016,afirmator,broj 48-mart 2016,poezija,poezija i proza |
Monika Herceg rođena je u Sisku 1990, i studentkinja je Istraživačkog smera fizike.
Pesme je objavila u ,,Zarezu“.
1796565_670543429653831_909906316_n

Čistoća

 

1

Ima puno razloga zašto moja samoća nije korozivna

Temeljita je ona teza kako je to riječi radi, radi riječi

Ona nigdje ne utiskuje svoje obline kao u riječi

Ona nigdje ne prebacuje krivnje kao u riječi

Između nas je ostao još jedan zalogaj

Po mjeri naše unutarnje gladi za čistoćom

Nigdje nije tako higijenski kao između

Mene i riječi

 

2

Tih dana imala je puno lica jer voljela je nositi čisto

Prala bi ih svake večeri namakala i iskuhavala

Kako bi izašao vonj ubijenih prepelica i močvara

Pokošena trava još bi se osjetila ponekad

Na licu koje je nosila utorkom

 

3

Skidanje šminke ritual je poput guljenja oraha

Čisto toplo meso i stisnute oči pričekat će te iznutra

Ali danas pod mekom drugom kožom tvoje nesigurno sjeme skriveno je

jer počela je tek zima i treba izdržati nasrtaje gladnih ptica

Do vremena kada ćeš se meko posaditi u polja

I proklijati s lukom
 

Fragmenti iz magle

 

I  Ljeto

 

Prebireš djetinjstvo kroz prste

biciklom vukao te brat na starim rolama

kada si poderala oba koljena

To ljeto preskočili ste vrijeme

skačući u hladnu Kupu

(dok nije

na koncu

odnijela i nesmotrenost)

 

Uskoro će svanuti

i tvoje buđenje bit će

s koljenima u šljunku

Poderano do kosti

 

II  Jesen

 

Bacite svoje oči

mrakovi listopada ovdje su

pod noktima je ostalo puno lišća i mraza

(Uvijek smo voljeli čaj od šipka

njegova poniznost dovodila je okus bliskosti

otvarajući nam šume

kojima smo trčali)

 

miris kupke od šipka

koji nas je tješio

jesenima

i tvoja duga nakošena šutnja

na koju sam se naslonila

čekajući jutro

prekrili su nas napravivši humus

na kojem ćemo uzgojiti proljeće

 

***

 

Nema te apsolutnosti koja te može zadržati večeras

unutar granica tebe

miriše jesen i susjeda kaže da skupiš smokve s prozora

kako ne bi propale neubrane

možda je ostao koji smijeh u njima

dvoje glasne djece koja su jela zemlju jutros

 

ovdje ne nosimo vodu u očima

zaigrani su nam dani i ne mislimo na umiranje

ovdje smokve rastu slobodno i susjedi ih dijele

ovdje mir protječe i preplavljuje obale

Sreća je neubrana

i ponegdje raste u nepokošenoj travi

 

Smiju li se ondje kao i mi

Vole li isto, misle li na svoju neubranu sreću

Ima li voće isti miris čekanja

 

Je li i tamo

tvoja jesen blizu

a nikoga nema da ubere smokve

 

Čovjek-pjesma

 

Toplo je pod njegovim vjeđama

Ispod potreba, straha i sumnje u sebe

Množe se mahovine, termiti i buhe

što skaču po trepavicama

Danju se više nitko ne smije

ne pokušava niti on rastezati usta

Sinoć ga je poplavila starost i prsti puni su vlage

 

Kako je zaspao pokriven lišćem

uzgojio je gljive

Njegove misli hranjiv su humus

pa probijaju iz njega klobuci

pečurki vrganja puhara

Vlažna je jesen

ali ne previše

da se razmnoži po cijeloj šumi
 

Anatomija sjećanja

 

01:15 h

 

Presvuci se u strukturu vode

izbjegni nalet buke i ponesi šešir kad ideš van

(znam da ne voliš kišobrane a najavljuju

tjedan dana grmljavinskih oborina)

kažu da se srušilo more danas na cestu

izvitoperilo stabla naslagalo na njih našminkana lica

pomislih: božić je došao stvarno ranije

i festival ludosti se nastavlja i ponavlja

crvena usta žvakala su svoje oči

nježnost je visila najhrabrije-s jablana u ulici

okrenuta naopačke, zapela je dugim nogama u granju

brzina spasa bila je neupitna

vatrogasci su skinuli: poniženu nju

i tri mačke neugodne susjede

s kojom sam se jučer svađala

oko vezanja bicikla

za ogradu

 

01:25 h

 

Niti san me neće

lažem se pravomoćno-u borbi protiv umora

sve argumente stavljam elokventno:

ostalo mi je još nekoliko riječi i ne mogu pustiti da zapnu u prstima

Preumorna sam da se sjećam: tvoje kose mirisa i koju boju si volio

Lažem se- argumentirano:

Meni zapravo ništa na ovom prolaznom mjestu ne treba

( ni duhan ni konjak ni joint ni ljubav)

Nije me ni strah

Veličina mog iskustva prerasta ovakve dječje aluzije

Ipak su meni neke godine u zubima

 

Sve je smiješno i teško u isto vrijeme:

Tvoje lice kojeg se ne sjećam- mogu se zakleti

da znam točno

kako si me gledao

Tvoj dah u mom uhu

Srne koje istrčavaju pod auto i ne podižu se više

Bijeli zečevi koje nalazim ujutro pred vratima

/oni bježe od smrti i skidaju svoje krzno

kada ulaze u toalet/

 

da brat nije došao i pitao:

kakvi su ovo zečevi

možda bih sjedila u drugoj pjesmi

lakše se lagala

možda bih bila mekanija i lakše spavala

daleko od jestivih vrana

što kljucaju jutrom jetru

i ostavljaju me samu

 

01: 43 h

 

Kada boli, pravim se da nisam doma.

Navlačim ružne zastore, otvaram mrak,

bilježim samo izdisaje.

Netko će reći: nije zdravo tako se nositi s problemima.

treba  ih prvo prokuhati dobro, paziti da se meso odvoji od

kosti. Servirati: uvijek hladno.

/Prebrzo ogladnim.

Nisam strpljiva.

Ne znam kuhati./

 

Kada boli, odugovlačim lijeganje, nadajući se da će me san

nokautirati.

Da ću pasti mrtvim tijelom snažno na pod

i neću osjetiti.

 

Ima dana kada su mu šake dovoljno jake

da se ujutro i ne sjećam.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.