***
preoblikovan nemir
besputnost
možda i bespravnost
počinje da liči na sebe
kada je sa njom
ona kada je sama sa sobom
da li je
grebuckanja po površini
vrlo retko
zapravo nikad dublje od toga
može da pluta više/duže od nje
ona se trudi da ne potone
međusobnost
uzajamnost
brisan prostor led(ina)
i jedan u osmicu učvoren krug
uvezan
nikad zatvoren
***
kilometri razmaženih gradova
ružičasto na kašičicu
usijanost vetra i glava
nameštam se tako da mi bude neudobno
volim kad me boli
tada osećam
kad sam porobljena
savladana nesavladiva
mislila bih da si spontan
kad bi smeo da skočiš u bazen
u farmericama
volela bih da si spontan
mislila bih da me zavodiš
kad bi me mokar
po izlasku iz bazena
tako i pogledao
ne znaš da me zavedeš
nosiš masivan prsten na domalom prstu
i osmeh od hiljadu karata
ali nisi
ono što sam poželela da jesi
***
(znaš, Džoni
zapravo je šarmantna kratkoća
tvojih nadlaktica)
presavijam sve nebitne beleške
i stavljam ih u akt tašnu
treba samo da trepnem
sada dok pružam korak preko zebre
i tu si
već u sledećem trenutku
ležimo odeveni u odraz venecijanera
golicaš moj pupak, Džoni
kao da sam na krovu sveta
gledam u sve i ništa ne vidim
i januar je a miriše na
ulja za sunčanje
pamti me, Džoni
dok trči
vetar joj upire kažiprstom u leđa
dugmad otpadaju sa haljine
štikle se izlizuju
pesak spira mastilo sa zglobova
(dok trči) grmljavina porađa krst
oko okreće novu stranicu
nokti natkriljuju crno
vene probijaju kroz listove
školjke ispadaju iz kolena
(dok trči) krv joj kreće na usta
otkida se parče po parče kože
raspliće se uže oko vrata
skraćuju se prsti na rukama
pete puštaju korenje
(dok trči) dotrčava saplićući se
o puževe golaće
beskrvna
bez kičme kože haljine i pulsa
pada do sutrašnjeg d(iz)an(j)a
Marina Drobnjaković, rođena 1984. godine u Novom Sadu. Diplomirala na Filozofskom fakultetu, na odseku za psihologiju.
Zbirku poezije „Čelik i čipka” objavila 2010. godine, u izdanju Književne omladine Srbije. Poezijom zastupljena u brojnim zbornicima i časopisima. Nagrađivana.