Poezija Marije Dejanović

Filed under: 2015,afirmator,broj-36-mart-2015,poezija,poezija i proza |

Začudilo me kad mi je rekao

Da mu je majka Maya Angelou

A da mu je otac oduvijek bio

Neplodan

 

Ne zato što nije crn

Nego zato sto uopće ne

Postoji

 

Znao je biti duhovit

Kako to mogu biti samo

Neuspjeli samoubojice

 

Preživio

Si skok pod vlak?

 

Odbacio me na stranu

Pa nisam pao pod kotače

 

I što onda? je li ti bilo
Drago

 

Shvatio sam da

Osim na život

Nemam moć ni da utječem

Na smrt

 

Jesi li onda prestao

Pokušavati

 

Pokušao sam onda još
Jednom

Čisto da testiram
Hipotezu

 

I jesi li iz druge

Uspio

 

Nasmijao se

 

Vodio je avet za ruku

 

Točnije

Ona njega

 

Avet je rekla

 

Bitno je kod odnosa sa životom

Da mora biti

Međusobnog poštovanja

 

Ako se ne cijenite jednako

Jedno od vas dvoje mora otići

 

Avet je bila sitna i mudra

Često je govorila kroz njegova usta

 

Klimnuo je glavom

 

Imao je dva metra

 

Život zna biti impulzivan i nije lako s njim

 

Jedan je od onih kvartovskih likova

Koji su loši u obaranju ruke

Pa onda obaraju okidač –

– Sadisti na druge

Mazohisti na sebe

 

Ja mislim da je bolje

Saditi cvijeće

 

Pa makar i ono

Već ubrano

 

Avet je bila pametna

 

Nabrali su mi cvijeće

Posadili su ga u teglicu

 

Ja sam rekla da će uvenuti

Oni da iz tog nešto

Naučim

 

Bili su surovi

I pomalo zaigrani

 

 

 

Ja sad idem na plastično drveće

Otporno na sunce pristojnosti

 

Hoćeš li poći i ti

Moj slijepi slikare?
I avet je odvela

Muškarca na lancu

 

Avet je imala

Sfinginu glavu

 

Elegantno je mahala

Repom

 

Muškarac je imao

Dva metra i osmijeh

I dva neuspjela
Suicida

U džepu

 

 

Vjetar će iz borova istresti prašinu

U prvi mah

Grane će se njihati

Sporo i začuđeno

Nespremne na ljutnju

Toplog ljetnog dana

 

Ja ću ubiti komarca

 

Roje se kao nenormalni

Gdje iščupaš jednog

Narastu dva

I to jača i otpornija

(kao što mnogi misle

da bude sa sijedim dlakama)

 

Bor se navikava

Na loš tretman ljeta

I polako se prepušta

Opasnoj igri

 

Sjećaš li se priča o uraganima

O vjetrovima koji nose kuće

I ljude

I borove koji nisu

Otišli na vrijeme

 

Sjećaš li se priče o blagdanima

I kako će te žena sasjeći

Ako te ovo ljeto ne ubije

 

Ona će te ubiti

 

Njenu djecu će radovati

Tvoja ljepota

Sterilna od silovitosti ljeta

 

Zato neka te dobro očisti vjetar

 

Ne izdržiš li pod naletom

Poslijepodneva

Tvoj teški trup će tiho pasti

Meko se dočekavši

Granama krilima

 

Neka gospođa će vrisnuti, zvat ćemo vučnu službu

I ukloniti te da ne blokiraš cestu

 

Poslužit ćeš za ogrjev.

 

Kako se roje ove živine

Reći ćemo

Loveći komarce u škripce svojih dlanova

 

Morbidno.

 

Ljeto je morbidno

Kad umjesto mora

Cesta ima sol

I kad moraš paziti

Hoće li te kiša prehladiti

Hoće li te vjetar otpuhati

I jede li tvoju krv

Neko biće koje ti se prišuljalo.

 

Namamit ću vas u blender

Stoko

I pomiješati s votkom

Napravit ću od vas Bloody Mary

 

Pomiješat ću okus
Svoje krvi

Tuđih krila

Lažnog ljeta

Miris borova

 

Podignut ću času

I nazdraviti

 

Jeseni što dolazi

 

 

Govorim ti na svom jeziku zvijeri

S naglaskom kućnog ljubimca

Kupujem te valutom koja više ne postoji

 

Sterilne sterilne ideje

 

Izgubljena Klimmtova slika sjaji optočena zlatom

U službi krive religije dajem ti

Ljepotu bar na jedan dan

I tako dan po dan

 

Nalazim se u ostavi među reklamnim uzorcima

Mirišem na bunt mirišem na free jazz

Na glave mekih ljubica u zdjeli nove Cvjetnice

 

Mi ljudi
Koji se bunimo

Uvijek

Protiv svega

Budemo u pravu

 

Svaki petak navečer

 

 

Suze na čelu vagona

prazne riječi ostavljaju drugima

Ponavlja ih kao mantru

Ponavlja ih kao mantru

Ponavlja ih

Kao mantru

Praktički slomljen, reci im

Očigledno slomljen svog praznog

Intelekta

Vjeruješ li ti u zvijezde?

Gramatički neispravne

I zlatne nebeske kovače koji ih popravljaju

 

Ime trenutka
Dijalog taoca i osuđenog

U okovu provjerljivog

Zatočen pod budnim okom promatrača

 

Floskulo moja

U božićnom vlaku

Izgovarat će te sutra oni s prijezirom

Izgovarat će te oni kao mantru

Izgovarat će te oni

Kao mantru

Dok sadržaj ostaje sve manji

Na peronu

 

 

Nepoznati znakovi u knjigama

I ustima pri korijenu jezika

I otuđenim ljudima upalih očiju sivih jamica

Nepoznati znakovi

U zraku koji dišemo

 

Tražim kod

Lovim ga po tragovima onog što je bilo

Tražim u rasporedu ono što će biti

Obaram iz leta ali se raspline

Uzgajam ga sama ali nastane buka

Nepoznati znakovi

Posvuda

 

U cipelama stranaca

Imenima ulica

U jutrima starijim od predvečerja

Naša logika je tepih od straha

A smisao je rupa koja ispod zjapi prazna

 

Pa odlučim pročitati sve knjige (ili barem one bitne)

I odlučim upoznati sve ljude (barem one žive)

Ili barem one nebitne

Barem one skrivene

 

Barem one mekane

Gusjenice ispod lista

Premalene za Stop

I svijest o društvenom poretku

Tražim kod

Za razumijevanje slova

Koja netremice zure u mene

Sa zidova

Sa stranica

Iz zraka

Kad se probudim

 

Tražim način da

Dekodiram OIB i vratim ga natrag

U genski zapis na kromosomima

Tražim tumače svakodnevice

Čuvare malih ključeva

Malenih vrata skrivenih po gradu

 

Da nađem prostoriju

Malenih civila

Dalekih od očiju

Megalomanije

 

 

Svaki put kad progutam nešto

To nešto ima okus kao krv

Probala sam sve; ljekovite paste, tablete za grlo, slatke sirupe,

Ništa

I dalje krv

 

Sjedim tako kao golem komarac

Savijen na mekom naslonjaču

Porculan na stolu ljepota na zidu prozori čisti a u ustima

Krv

 

Nije mi jasno

 

Rekla mi je neki dan

Da vidi da su iza mojih promjena izgleda konceptualni pokusi

A ne mladenačka zabrijavanja

 

Rekla sam joj da sam se našla u traženju sebe

I spaljivanju starih predodžbi o sebi

I pomnom čuvanju fotografija i odjeće od prije

 

Jer se ne rađamo kao tabula rasa nego to postajemo

Izmjenom stanica i igranjem uloga

Moj vrući

Stillus

Je spreman

Ljubavi!

E da.

 

Ako si se ikad pitao zašto smo tu

Iako ne znamo ustvari

Zašto smo tu

Probaj piti vodu i pišati
U isto vrijeme

Ako već nisi.

 

 

Čiste metalne zvijezde

Zveckaju jedna po jedna

Od staklo tvog prozora

Otvori

Srebrn i plav

 

Odabran si sasvim slučajno

Da te probudim iz sna

Hodala sam jako dugo

 

Orijentirala se putokazima za skupe

Hotele u kojima ne odsjedam

I orijentirala se kartama nacrtanima od

Ruku kojima nije bitno hoću li stići sigurno

I orijentirala se suhim raskrižjima

I spavajućim zgradama

Koje nikad nisu čule moje ime

 

Otvori

 

Prosut ću ti zvijezde po tepihu

Otvori

I zidovi će postati kazalište sjena

Otvori

I prostorija će postati

Simulakrum

 

Dok se zlatna kugla kotrlja niz grad

Potekla iz sterilnih krovova katrana

 

IMG_20131031_132719

 

Marija Dejanović rođena je 27. 6. 1992. godine u Prijedoru, BIH. Živi u Sisku.
Objavljivala je pjesme u časopisima Zarez i Riječi.

Studira Komparativnu književnost i Pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

One Response to Poezija Marije Dejanović

  1. Zdravo Marijo

    milosti puna

    velike čestitke, prekrasno pišeš

    pozdrav iz Atene!

    Haris
    18. марта 2018. at 01:18
    Одговори

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.