Poezija Lidije Deduš

Filed under: afirmator,broj-31-oktobar-2014,poezija,poezija i proza |

U TRENUTKU DOK OVO PIŠEM

 

iza sebe imam

13 569 dana,

325 565 sati,

19 539 360 minuta, i

1 172 361 600 sekundi

koje bezglavo odlaze u nepovrat

dok premještam misao u novi red.

 

u mojim godinama

Janis Joplin je

već deset godina mrtva.

 

Dolly Parton je godinu dana na antidepresivima

zbog histerektomije,

nakon koje je pokušala

samoubojstvo.

 

Josip Broz izdržava prvu od 5,5 godina robije,

a Leposava Kangrga,

kći Milana Kangrge, pravoslavca,

i Kate Vuksan, katolkinje,

krštena u pravoslavnoj crkvi,

kasnije poznatija kao Bela Krleža

već šesnaest godina ljubuje

s još poznatijim Miroslavom.

o kojemu sad i ovdje

neće biti riječi.

 

manje je poznata činjenica

da sa 37

moja majka hrani dvoja gladna usta,

dok panonski mornar već neko vrijeme pjevuši pjesmu

o vasi ladačkom

čiji ih je otac hranio sedam, a majka umrla s trideset i nešto,

moguće, također,

sedam.

 

i brinem se:

svi su ovi ljudi

u mojim godinama

već napravili velike korake za čovječanstvo.

 

a ja pokušavam uhvatiti trenutak u vremenu

i napraviti mali korak

prije nego me gravitacija

tresne o zemlju.

 

 

SUBOTOM UVEČER NE IDEŠ U DISKO

 

subotom uvečer ne ideš u disko.

odavno već nemaš društveni život, izgubio se

u propalim brakovima tvojih prijateljica,

razbacanim igračkama njihove djece,

vrtićima, školi, školskim zadaćama,

nagomilanim kilogramima,

podočnjacima od sto noći nesanice,

u knjigama što se, nepročitane,

gomilaju na tvom noćnom ormariću

i čekaju da netko s njih obriše prst debeo sloj prašine.

 

subotom uvečer ne ideš nikuda.

jednostavno si preumorna za bilo kakve aktivnosti

osim rušenja u krevet

i nadanja da će noć ispred tebe biti ispunjena

narkotičnim, dubokim snom.

nemaš snage ni da namjestiš posteljinu

nego liježeš direktno u razbacan krevet,

a oduvijek si mrzila zgužvane deke i pazila

da se kut sa ceduljom obavezno nađe ispod nogu.

 

subotom uvečer ne sluša ti se muzika i ne pije alkohol.

ne možeš se sjetiti posljednjeg puta kad si

učinila nešto takvo;

odjeća za izlaske ti je, ionako, već odavno pretijesna,

ne sjećaš se kad si zadnji put stavila šminku,

i zamisli, prerasle su te srednjoškolke što se tamo,

večeras,

ljube sa svojim prištavim srednjoškolcima.

 

subotom uvečer ne ideš u disko

i nedjeljom ujutro te ne boli glava.

ne grliš više wc školjku, nema lupanja srca u grlu,

nema kajanja zbog usputnog seksa u wc-u lokala,

ništa od toga više nije tvoje.

umjesto toga, mirno stružeš kuhačom po dnu lonca s rižom,

slušaš duhovne poruke s trećeg programa hrvatskoga radija

i čekaš da počne nedjeljna nervoza

pred ponedjeljak.

 

 

POTRAŽI ME U PREDGRAĐU

 

nisam ti ja doris dragović, pa da mi za sriću

malo triba.

meni treba puno.

ja sam žena od trideset i kusur

na pragu hormonalnog disbalansa,

s kvrgavom geografijom prošlosti na leđima,

mentalno neuravnotežena,

fiziološki podlegla gravitaciji

i virtualnim sobama za upoznavanje sjebanih muškaraca,

kvazi-intelektualaca, pjesnika i promašenih slučajeva,

čiji su sretni dani kao i moji

zaglavili u pluskvamperfektu.

 

nisam niti mišo kovač, koji plače kako nema više

razloga da živi.

ne mogu si ja priuštiti suze,

ispred mene još je puno godina neplaćenog stambenog kredita,

vraćanja dugova po kreditnim karticama,

školovanja djece s lošim pokazateljima u perspektivi,

puno kilometara na posao i s posla,

znojnih pazuha u trinaestici,

tečajeva grnčarstva, oslikavanja svile, kuhanja,

čajanki s razvedenim sredovječnim ženama,

koje, puštene s lanca,

maštaju samo o seksu na jednu noć,

a onda mjesecima plaču radi slomljenog srca.

 

nisam niti jasna zlokić, pa da skitam od sela do sela.

nemam ti ja novaca za to, vremena su teška,

nije više ono što je nekad bilo.

sad se jedva sastavlja kraj sa krajem,

već sam tri godine u istim zimskim cipelama,

a i kaput pamti neke bolje dane.

 

ja sam ti više nešto kao meri cetinić;

potraži me u predgrađu.

živim pored ranžirnog kolodvora na zapadu

i svako jutro, zacementirana u svojoj statici,

iz kreveta slušam kloparanje vagona po čeličnim tračnicama

koji dolaze iz nekih krajeva svijeta

do kojih ja, sad je već sasvim izvjesno,

nikad neću stići.

Fotografija - Afirmator

 

Lidija Deduš

Ima 37 godina, poeziju piše dvije, pjesme su joj objavljivane u časopisu Knjigomat.

Živi u Varaždinu i od početka 2014.g. je član Varaždinskog književnog društva.

 

 

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.