Poezija, Ismihana Čaluk

Filed under: 2016,afirmator,broj 51-jun 2016,poezija,poezija i proza |

Nedjelje mirišu na čist veš

 

Nedjelje mirišu na čist veš,
bijelu kafu i vrelu izlomljenu pogaču.
Danas je sve dobro, i ništa
ništa od toga nema nikakvog smisla ni značaja.
U zraku su njene bistre krupne oči od zelene vode
Kapaju
Na besprijekorno zategnut stoljnjak
A ispod su moje,
šutljive, prašnjave, kriju smrvljene mrvice sunca;
zagledana u prazno, u pod, kao u šare na majkinom ćilimu
(Nečije su ruke od tankih niti
Preplitale, ponavljale uzorke unedogled…)
dešifrujem tišinu nakon neodgovorenog
Nepostavljenog pitanja
-doći će neko ko će mi znati reći
Kako i gdje se liječimo mi,
bolesni
od proljeća.

Doći će prije nego me
izlude
sva ta
buđenja, mirisi, sumraci
mekani bijeli oblaci, kao
šećerna vata
ili bar postelje u koje bi se tonulo lako, slobodno, bez težine
(Tako smo mislili brat i ja, posmatrajući ih za dugih dugih nedjeljnih šetnji prema mezarju)

Doći će, prije no, sasvim luda
Ili budna,
u naoko mirno jutro,
iznenada, reklo bi se
A nestrpljivo, žurno, gladno
skinem odjeću i poželim, do kosti, zadnju ljubavnicu, zemlju
Hladnu na prsima
Pa da, umjesto bolna od proljeća budem, prosto, proljeće
Da dočekujem prve prozirne krhke latice
I kiše.

Nedjeljom, sa prvim suncem izvode djecu umotanu u šarene jaknice,
sa plavim i rozim kapicama ispod kojih mirišu
nježna pamučasta tjemena sa paperjastom, mekanom kosicom.
Hrane ih komadićima tople kifle iz obližnje pekare i,
kad sleti poneki
golub ili vrabac,
pričaju im o pticama.

Doći će.
Doći ćeš.
Moj neko.
Bolesna od proljeća i pjesama
Čuvaćeš na koljenima
na prvi lijep dan

Mrvicu sunca iz mog oka.
Kapljicu krvi iz svoga srca.

Pričaćemo joj o pticama,
ljubavi
i hraniti je sitnim sitnim
toplim
komadićima
stihova i snova.

 

 

Zagonetka

 

Uvijek me čudila simetrija šara

na krilima; pitala sam

mama je ozbiljna rekla- Savršenstvo… Šta sve neće dati dragi Bog….

Shvatila sam kasnije da je to njen odgovor na sve i nisam pitala

dalje

zašto uvečer, kad pokušavam zaspati

čujem kako se

bezbroj sitnih malih mekanih

krila

pomjera u grudima ni

kuda bi to pošli ako

otvorim

 

Jednog od ovih dana javit ćeš

u čudu samo

gdje god pođem

-leptiri!

 

 

Septembar

 

„Ovdje se baš nikad ne događa ništa“, kažeš i

danima ne razgovaraš ni sa odrazom u ogledalu.

Kao i svake godine kada se

ljetu nazire kraj

čujem te kako se, nemirna, spremaš

Ostavljaš teške zimske kapute, uredno mirisne, nikad nošene

a pakuješ

lepršave svilene šarene haljine

-seliš u tople zlatne tišine.

Ponekad se, čekajući da se vratiš s proljećem

pitam

da li si ikad stvarno

vidjela snijeg.

 

 

Moja

 

Ja ne plačem ja se prevarim u trku okrenem

od sebe glavu i

dobro je

ja

nikad ne spavam

ja sjedim na rubu kreveta na rubu

na rubu

mašem nogama i kad svijet počne da se vrti ne zatvaram oči

 

Bilo je tiho jutro kad smo krenuli

kući

imala sam šest

i nisam imala kad imati

omiljenu igračku ja sam

u tišini brojala korake

i već sam disala godine

njenog umora

Čekanja

otresanja pogleda

jer, kad ne dočekaš

sve nježne riječi olakšanja

koje su

trebale u nečiju kosu

koje su

punile prsa pred san

rasipaju se nasumično

ispadaju

besmislene, krvave, ogromne i strašne

odzvanjaju zloslutno

 

Kad smo stigli,

oblaci su bili mekani i bijeli a trava zelena

proljeće, i

sve

reklama za

novi početak

 

Tad sam zaboravila prvi put.

 

Čak ni kad je čujem kako uvečer

kroz san

mrmlja

mekane tople ljubavne koje nikad nije stigla

reći

Ja budna sjedim i ne sjećam se..

Svijet se, šarena besmislica,

vrti, vrti, vrti…

 

 

X

 

Skupila si dlanove kao da ćeš

piti sa česme i ponudila pune ruke

-posljednji sunčan dan, ljeto na umoru

par zadnjih zraka osmijeha i

boje se gase pod kišom.

 

Siva je tiha, odlučna, mirna.

 

Sanjala sam kako brodovi odmiču, kažem

sanjala sam kako brodovi odmiču kažem

praznoj obali

kažem moru

prateći kako

sve sitniji, na horizontu kako

sve sitniji u oku

mrve se i

nestaju

More

šuti.

 

Hana

 

Autorka: Ismihana Čaluk, rođena 1988 u Bugojnu, Bosna i Hercegovina. Živim u Sarajevu, radim, pišem, dišem.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.