Pjesmuljci, Smirna Kulenović

Filed under: afirmator,broj-29-avgust-2014,poezija,poezija i proza |

LJUDI

više nemaju vremena
ni da pišu poeziju
jedna pjesma evo već dvadeset dana čeka
da je prepišem iz sačuvane poruke na mobitelu

neki dan sam tako

na trolejbuskoj stanici srela pjesmu i kažem joj
lijepo
sačekaj bona malo pa
vidiš
da
ne mogu
sad

sad moram u studentsku da ovjerim indeks da kupujem karte da pijem kafe da povraćam sendvič od krastavca

eto
ako je negdje na Grbavici sretneš kako luta i prebire po kontejnerima
zapiši je
majke ti

baš bih voljela da je pročitam

DIVIM

Divim se kiši što pada
i suncu što se smije
i vjetru što govori
o majci što dijete u kolijevci
ljulja
i radosti što prsne
kad pomislim na stvarnost
što jeste
što ispod mog
džempera

sija

smješka se

i želi da skinem džemper.

NEĆE SE NI POČEŠATI

može da izgori šuma ili
predsjedništvo bar
može da padne snijeg ili se
uguši
cijeli ljudski rod u poplavama
masovnim
može da se rodi novi Hitler ili novi
Dalai Lama može i da
umre Obama
i svi političari svijeta
odjednom
mogu ja da se preselim u Iran ili
Zvornik svejedno
može da pada kiša toliko da stalno plačemo
ko onda u Londonu
može da se vrati Elvis Presley i napravi hit i da
Tupac bude živ
njih dvojica zapravo da pobijede na Evroviziji
i ugrade silikonske sise
mogu svi komarci ovog trena da umru i da zbog tog
nestane fašizma
ili ptica
ustvari hajde sad svi namjerno da
prestanemo
disati
baš da vidim šta će da se desi

ništa. evo javljaju mi da je sve i dalje u potpunom redu
kosmos se izgleda
ni počešao nije

 

smirna_fotka

 

Dječak koji preskače plotove, voli šume i uči perzijski.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.