Pesme, Denis Ćosić

Filed under: 2017,afirmator,broj 60 - mart 2017,poezija,poezija i proza |

Putovanje na Mars

 

Nudiš mi putovanje na Mars

odlazimo kao imena u kapsuli

 

moje tijelo- krhotina antimona

što levitira nad staklenim očima

s pupkom prikovanim na korodiranu cijev

 

ti indukcija tuge- velika smrtna masa

parabola protkana mržnjom

depresija u potopljenom larnaksu

 

pričestiš se kad ti je želudac gladan boga

 

ti ne želiš da od tebe radimo sveca

ti želiš samo pravocrtno gibanje prema uništenju.

 

Halucinacijske alijenacije

 

Ako ikada budem tvoj ljubavnik

ne poželi da se sastanemo u razlomljenom ogledalu

bolna je porezotina krhotine u kojoj se zrcalimo

padneš li preda mnom u svome bijegu

zapamti da ovo utočište više nije boležljivo

vulgarna slina koju mi šalješ

veći je iskaz ljubavi i od pepela samljevenih

osjećaja istrgnutih iz ljubavnog uznesenja

poželiš li me obujmiti svojim rukama

pazi da ne puknu tektonske bujice prijezira

ili umrtvljene živčane stanice

izgubiš li me u hrapavom glasu dok jaučeš

moje ime kojim je tvoje tijelo žigosano

pokušaj ne pustiti suzu uprljanu bludnicima

nevinijima i od mene samoga

ako sam ovdje odstrani me zaklapanjem očiju

i udari me šakom tamo gdje najviše boli

udari u sebe

zamotaj me u plahtu ili mi ostruži dlake žiletom

izljubi mi tijelo užarenim cigaretnim poljupcima

zatoči mi dušu i zapitaj se što će biti

ako ikada budem tvoj ljubavnik.

 

Camera obscura

 

Rekao si da živimo u gradu koji ne postoji kada odemo iz njega

s povratkom skrijemo se na ogoljene otoke koje gradimo

i izležavamo se na purpurnim čavlima

 

rekao si da sutra će biti oblačno s mogućnosti samosakaćenja

ali pobjeći ćemo s rotacijskih vješala i skinuti sa sebe plamteće čvorove

 

kada je reducirana svjetlost u prostoriji tvoje tamne smeđe oči

progutaju zjenice i ne mogu više s njih čitati poeziju

 

ti ne bježiš kao drugi nesretnici već skineš sa sebe koloristiku

i zbog fatalističkih rezova dolazi nam do saturacije u pogledu

 

vidim te otoke i pomalo me straši što ovaj moj ne tone u propast.

 

Hermetično srce

 

Sjena ti je pregažena na pločniku

pojavljuješ se kao papirnati ždral

ili sveta voda kojoj se opireš

na žalu slažeš oblutke i gađaš sunce

što tone u izgladnjelo more

u epruvetama čuvaš zamišljenu

marsovsku zemlju i uzgajaš

biljke mesožderke koje hraniš

svojom ostruganom kožom

kada plačeš to nisu suze već prah

pušeš ga svima u oči kako bi sakrio

svoju nagost i krvave rane

po kojima pljuješ jer nitko drugi

ne smije staviti zavoje na tebe

ako iskrvariš pred nekim

dok ti koljena pucaju od težine utega

nad tvojim diskovima

ušuljat ćeš se u stanice cvijeta

i procvasti u božjem vrtu.

 

Moji su zidovi vidjeli masakr komaraca

 

Posudio sam dvije šivače igle i guram ih u utičnicu jer muškarci vole gurati stvarčice u rupe

teško je ozbiljno shvatiti nekoga tko opsesivno penisom prodire u tuđa međunožja, a jednu rupu nikako ne zna popuniti

noću kada misli kreiraju nadrealne svjetove on vrišti kroz kožu i osjeća da mu netko cijepa prsni koš

susjedi ga ne čuju jer susjed imaju uši samo za vlastite vriskove

nikome ništa o tome ne govori i nitko nikada to ne spominje

dok jednog dana svi ne umru od praznine i stope se s bezdanom svemirskog prostranstva

 

od svih životnih udisaja najdraži mi je onaj neonski s okusom hašiša

neki tugu pokušavaju riješiti alkoholnim pićima i neki tuku svoje žene kada dođu svojim kućama

ja plovim titrajućim valovima svojih misli i jedino dižem ruku protiv sebe samoga

noću kada tijelo nepomično leži u krevetu njegove misli stvaraju parazitske slike neukusa

prijatelji to ne mogu vidjeti jer su slijepi na tuđe vizije i boje

nitko nikada ne oslika onaj život koji živi iza zatvorenih kapaka

a onda jednom svima oči zaspe boja i od crne tamnija

 

mrak kida titanske niti paučine što mi se u glavi ukrstiše u naličju tebe

svoj bijes obilježavam različitim okusima- tvoj okus je gorka kava i autodestrukcija

noću kada svi bježe u pećine vlastitih pomračenih umova

ti blještiš pod sumpornom lampom i dišeš, a sav si mrtav

iako nismo mrtvi jedno drugome idemo na sprovod

i jednog dana doista osjetimo gorčinu umrtvljenih pupoljaka

moji su zidovi vidjeli masakr komaraca

nepodnošljivo je nalaziti se u sobi koja odiše brojnim samoubojstvima

noću kada divlje mačke sjaje iz obližnjih grmova, a ptice šapću posmrtni marš

susjedi se vješaju o grede svojih krovova.

 

UntitledDenis Ćosić ima 20 godina. Student je druge godine turističkog menadžmenta u Zagrebu. Rođen je 1996. godine u Karlsruheu u Njemačkoj. Pisanjem se počeo baviti u nižim razredima osnovne škole, a ozbiljno se tome posvetio u srednjoj školi redovito sudjelujući u literarnim skupinama, na pjesničkim večerima i natjecanju LiDraNo. Sudjelovao u večeri poezije pod nazivom Pamela, večeri čitanja i slušanja autorske poezije uz instrumentalnu pratnju benda The A!, koju organizira neprofitna organizacija Ocean Znanja. Jedna od njegovih pjesama uvrštena je u antologiju u čast Charlesa Baudelairea, koja je pod pokroviteljstvom Zvezdanog Kolodvora, e-časopisa za umjetnost i kulturu. U slobodno vrijeme puno čita, a područja koja ga zanimaju su psihologija, astronomija, antropologija i filozofija.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.