Pesme, Ana Savković

Filed under: 2017,afirmator,broj 62 - maj 2017,poezija,poezija i proza |

Grad

 

putujemo u sami epicentar noći

dok sjedimo prikovani

za staklene podove

pulsiramo betonskim srcima

okruženi cestama koje vode

svugdje izvan

samo ne natrag u grad

on je sad prazni spektar emocija

po kojima prebirem

ponekad

kad vani pada kiša

a ja sjedim

u nekom drugom gradu

vizija prošlosti

sjena onog što smo bili

epitaf jednom od mnogih života

koje sam proživjela

praznim ulicama sad hodaju

naši neostvareni mladenački snovi

srećem ih

ponekad

u prolazu

mrtvačka povorka

koju predvode

naši idoli

pali bogovi

tumaraju

praznim gradom koji

iz daljine izgleda poput

poligona u pustinji

čeka atomsku bombu

nas

nepomične lutke

zamrznute slike u vremenu

ideja u koju se ne možemo vratiti

kao što se više ne možemo vratiti

u grad koji nas je odgojio i odbacio

oblikovao u naše kalupe

iz kojih rijetko kad izlazimo

samo kad umiremo

na pločnicima nekih drugih gradova

 

Zemlja eskapizma

 

ležim ispod kreveta

na mjestu gdje počivaju snovi

brojim ih

važem u rukama

i vežem za tlo

tu se često skrivam

vani je magla

unutra jasno vidim

put mi je iscrtan

poput žila na rukama

koje režem riječima

i pretvaram u rijeke misli

smrt me zaobilazi

ne kuca na moja vrata

samo prolazi

odnosi druge

i tako već stoljećima

na groblju snova

prostor između kreveta

i mene je

zemlja eskapizma

 

Traganje

 

tražim značenje iza svakog drveta

u šumi već stoljećima

na pločniku grada koji nije moj

shvaćam tko posjeduje ključeve ovog svijeta

čitam između redova svih tih tijela

koja idu nigdje

i natrag

rijeke potraćenih atoma

sljevaju se u odvod života

na rubu grada

na mjestu gdje se sve priče sastaju

i isparavaju u nebo

u ruke nijemih glasnika

između svih tih podignutih zidova

i srušenih snova

pronalazim milost

dok plivam oceanom mizantropije

pronalazim svoju priču

te uviđam da se

samo krajolik izmjenjuje

dok poznata bol ostaje

 

Božanski  principi

 

mase se mole svojim bogovima

pokorno i poslušno

kleče na hladnim podovima

u bankama

uistinu

izgubili smo ovu bitku

ali rat još traje

od samog postanka

odrekli smo se našeg stvoritelja

i njegove blizine

da pomognemo njegovim ljubimcima

ali još uvijek ne shvaćamo

prosvjetljenje se mora zaslužiti

mračne prikaze paraju nebo

ova zemlja

zadnji krug

gledamo ih kako rade iste greške

svaki dan iznova

iz života u život

lekcije su nezaslužene

postajemo promatrači

kraja

jedne priče

u jednoj knjizi

i sad shvaćamo

vrata pakla su otvorena

dobro došli na zemlju

 

Saturnova kći

 

statična

cinična

promatram bitak

ne sudjelujem u igrama

koje igraju odrasli

da im prođe život

usidrena u svom cilju

nepromjenjiva

planina na koju se uspinjem

i koja jesam

jeste moj učitelj

s vrha jasnije vidim

čekam pravi trenutak

stoga sam okovana gravitacijom

poznam krajnji ishod

piše na zidovima svake knjige

koju si ikad zapalio u svom umu

putujem i stojim

na mjestu gdje se sastaju

dvije krajnosti

koje svojim postojanjem

pobijaju vrijeme

kaos koji udišemo

dok se raspadamo

i plovimo oceanima

našeg postanka

prihvaćam kao nužnost

no ne i smisao

te na kraju ostajem

nevidljiva za cijeli svijet

dok postojim samo za tebe

 

Untitled1

Ana Savković rođena je u Zadru 19. siječnja 1989. godine. Po završetku školovanja u Benkovcu se seli u Zagreb gdje do danas živi i radi. Pisanje poezije uz čitanje postaje dio njene svakodnevnice i svojevrsni katalizator za sve melankolične, tragične, bolne i oslobađajuće trenutke kroz koje prolazi na svom putovanju. Poeziju je objavila u časopisu Kvaka, na portalu za književnost i kulturu Metafora te u antologiji posvećenoj Charlesu Baudelaireu Poslednji cvetovi zla.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.