Nikola Šimić Tonin: Trajan trag

Filed under: afirmator,broj 10 - januar 2013,edicija "posle ratova",poezija i proza,proza |

senka2Koji je to bio čovjek, a tek pjesnik, Avdo Osmić! Kod kojega sam god došao umjetnika pisane riječi toga doba, svaki je na vidnome mjestu držao njegovu sliku, kao koštovnik u kavani. Naočit, dotjeran, pomno birane kravate, zagrebački đak… prvi u okrugu doktor znanosti… Stani pa gledaj… Ljudi su ustajali kada bi on ušao u kavanu, ili bilo koju drugu javnu ustanovu…. Doticali ga u prolazu… Pokazivali ga djeci… Slikali se s njime… Kazivali u parkovima i šetnicama, njegove pjesme…. Tražili avtogram… Jedan mladić podmetnu  tjeme na nularicu ošišane glave, kao uskršno jaje, za potpis… Teško se u knjižnicama dolazilo do njegove knjige… dug je spisak bio pribilježenih, na čekanju, za prvu slobodnu njegovu  knjigu… A honorara, donacija, para… na lopate… prvi bosanski pjesnik u Merđanu… Navalilo žensko svake fele na njega, ne moš se obranit… nije im ni on praštao, što jes, jes… da bi čovjek riječ rekao… čovjek na mjestu, ženstven kao plesač, čovjek bi pomislio… Ipak! Nije on dao ni na one druge objašnjavajući da to nije bolest…

      Onda je došao rat…. A Avdo i dalje u svom svijetu… pjesnik… piše pjesme… Sad kad prolazi malo tko pozdravi… ljudi gledaju predase. Svak se zabavio sobom… skreču glavu na drugu stranu… nije im ni do čega… ni do koga… ni do sebe samih… A stišće oskudica… glad… ono davno zavrnuto na stranu prebralo se… s vrha se štedi… banke pohapane… državne jasle usahle… U kavani sjedi i pogleda hoćel’ mu tko zovnut kahvu… dužnička bilježnica s njegovim imenom i preko korica ispisana…

     – Jel’ bolan Avdo, ti još u vitrini držiš knjigu pjesama za djecu onoga krvnika Radovana Karađića….? – časteći ga, obrati mu se znalac… koliko ga grlo nosi, a kavana dupke puna, k’o šipak,  čovjek na čovjeku … prsti u rukohvatu ruku u rukovanju… I još na kavanski stol se pope, pridržavan od drugih ispravi, stade, unatrag zabačene glave… izbačenih prsa, zatežući ganjc novu uniformu Armije BiH, sa „ Zlatnim ljiljanom“ na mjestu srca…. ta tranšea, rova, prve crte…. zasigurno vidjela nije… Od javnoga istupa, rečenoga, i sam bi Duće imao što-šta za naučiti… prsa su mu poplavila od domoljubnoga udaranja, od tog utezanja, izbečivanja poprsja… očekivalo se svakoga trena da na uniformi popucaju pule, dugmad… a okovratnik se zadnjim atomima snage opirao nadošlome gojnome, volovskome vratu, ili onome malo od njega što još nije uraslo u ramenima…

     – Držim Hamdija, ti me dobro znaš, a znaš i što mislim o njemu… a šta o knjizi i knjigama… knjiga je trajan trag…

     –  Baci to Avdo u halu, u zahod, u govna, kamo i pripada…

     –  Ja ne bacam knjige Hamdo… ja pišem knjige…!

        S one strane ruba noći, jutro što probudi, mali bosanski usukani gradić, gdje se kuće, potleušice, kao starice na štap, kevu, naslonjaju jedne na druge… zateče na glavnome gradskome trgu, pjesnika, kako je kasnije pokrenutom istragom utvrđeno, s leđa žicom prerezana grkljana, s knjigom poezije za djecu Radovana Karađića na prsima… Počinitelj nepoznat… Istraga zaključena izdanim uhidbenim nalogom za „Nepoznatim počiniteljem“…

      Mnoge je dane ostao tako, pljuvan, zapišavan… netko je na njega… knjigu… obavio i veliku nuždu…. na pasije ime ispsovan… sve dok smrad raspadajućega ljudskoga tijela ne posta nesnošljiva, a moguća zaraza očita… Bi uklonjen… udaljen tako da mu se ni dan danas… danas dan,  za grob ne zna… Iako se zna za one koji taj otvoreni grob nose u sebi…

      Sve se čini, da se ništa ne učini…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.