Nataša Kupljenik: Heroji su osobe koje pokreću svoje male svetove

Filed under: 2018,afirmator,arhiva,Broj 79 – oktobar 2018,intervju |

Kulturni center Banski dvor, Banjaluka,
Photo: Igor Kupljenik/MI-PRESS

Da su heroine među nama, jasno nam je svima, ali da hodaju ulicama našeg grada, udišu vazduh koji mi udišemo, bore se protiv stvari protiv kojih se mi sami borimo – to nam je malo teže da pojmimo. Heroine su rezervisane za filmsko platno – ali one koje hodaju rame uz rame sa nama – njih je nekako teže naći, uočiti, shvatiti. Stoga im treba ustupiti prostor, baciti svetlo reflektora na njih, pružiti im mikrofon u ruke i dobro saslušati šta imaju da nam kažu. A imaju da nam kažu mnogo toga, dobrog, hrabrog, iskrenog i velikog. Stoga poslušajte šta imaju da kažu. Mnogo toga možete da naučite iz njihove priče.

 

Kako na sebe gledaš: kao na slikara ili pesnika?

I jedno i drugo. U biti, kao na općenito kreativnu osobu. Ponekad sam dio godine slikarica, sva u bojama i platnima, vizualizacija divlja do maksimuma, a onda mi sve to dosadi, preforsiram se i u bijegu od slika prebacujem se na pisanje. Upravo u ovom trenutku je obrnuta situacija. Svo vrijeme sam jedno i drugo, samo ponekad sam malo više jedno a malo manje drugo i tako u krug. Previše se dajem u pojedino područje da bih mogla paralelno istim intenzitetom funkcionirati na obe strane.

Kada i kako stvaraš?

Mislim da to uveliko ovisi o drugim dijelovima života, koliko – i imam li – uopće vremena za stvaranje, imam li rok za nešto stvoriti, za slikanje trebate prostor… Imam neku vlastitu teoriju da ako već ne mogu iz raznih razloga stvoriti nešto s čim ću biti zadovoljna, onda bar nešto „šaram“, čitam ili ako ništa drugo napišem e-mail (nekad sam pisanje vježbala pisanjem pisama). Taj proces zovem vježbanjem kreativnosti. Kad imam rokove, radim po cijele dane. Iako stvaranje smatram poslom kao što je svaki drugi, povremeno doživljavam krize u kojima nisam u stanju ništa stvoriti. Takvi dani djeluju kao da se nikad neće završiti… Onda mi u nekom trenu pukne film, sjednem u auto, odvezem se nekud, na dan-dva promijenim okolinu i kad se vratim nastavim stvarati kao da krize nikad nije bilo.

Knjižnica Kutina,
Photo: Igor Kupljenik/MI-PRESS

Kako slikaš: koristiš akril, ulje, kompjuter… I zašto?

Sve navedeno. Izbor medija ovisi o praktičnosti, o tome stvaram li za nekoga tko već ima svoje želje, za ulje mi treba dosta vremena, jer ne koristim ubrzivače sušenja. Kompjuter ili razne aplikacije na andranoidu su jednostavno praktične, meni je sve to igra.

Koliko je za tebe važna priroda?

Jako… U gradu se osjećam kao vuk na asfaltu. Zgrade me guše. Prilagođena sam, naviknuta, ali ne slobodna i potpuno svoja. Moj odnos prema prirodi prilično je iskonski, nešto poput onoga o čemu govori C. P. Estes u „Žene koje trče s vukovima“. Do svojeg gotovo devetnaestog rođendana živjela sam na selu, kojem se u svakoj slobodnoj prilici vraćam, pa makar na tren. Moji roditelji jesu djeca zemlje, ali nisu baš neki „ruralni“ ljudi. Cijeli svoj radni vijek radili su u obližnjem gradu. Odnos prema zemlji i prirodi upila sam od bake i djedova. Taj odnos bazira se na ogromnom poštovanju prirode, njenom čuvanju i zahvalnosti prema svemu što nam daje. Znači, ne bacam smeće u prirodu, na ulicu, čak ni nešto biorazgradivo. Mogu danima sjediti i raditi za kompjutorom, ali nakon toga bježim u prirodu napuniti iscrpljene baterije…

Hub Cooltura Pub, Zagreb,
Photo: Igor Kupljenik/MI-PRESS

Šta je za tebe umetnost: utočište, beg, spas ili…

Sve od toga, plus velika ljubav. Postojalo je jedno vrijeme kad sam raconalizirala tu svoju, čini se, prirodnu potrebu po umjetnosti, pokušala studirati nešto „racionalno“ i „pametno“. Nije baš išlo. Kad sam shvatila da od svih mogu pobjeći osim od sebe same, prihvatila sam taj dio i od tad ga pokušavam što bolje razviti. Druga je stvar koliko mi, i da li, mi to uspjeva.

Koliko su važne istorija i obrazovanje za umetnika i mora li stalno biti u žiži dešavanja?

Važni su, ali umjetnici su nakon izlaska iz obrazovnog sustava ovisni sami o sebi, koliko će se sami angažirati, jesu li spremni stalno učiti. Trebalo bi da je umjetnik stalno u žiži dešavanja, ali puno je nas koji se u toj žiži ne osjećamo ugodno. Volim biti informirana, svašta me zanima, sačuvala sam u sebi ono što filozofi nazivaju „djetinjim čuđenjem“. Blažen bio internet – pa mogu provjeriti što se, recimo, događa kod vas u Beogradu, a da pri tome ne moram voziti oko 550 km! Istovremeno nisam sklona gužvama i ne volim pojavljivanja na raznim mjestima – samo zato da se pojavim – jer bi to kao bilo dobro za mene: uvjeravali su me da, ako nekome od kolega i kolegica dođeš na izložbu, da će i oni tebi dolaziti… U praksi nije baš tako. Zato odlazim na mjesta na kojima nastupam ili koja me zanimaju. Nedavno sam bila u Budimpešti, jer nisam željela propustiti izložbu Fride Kalo. Da bi se u bilo čemu napredovalo, treba se maknuti iz svoje ustaljene okolice, malo vidjeti što se događa negdje drugdje, što drugi rade… Na povijest oduvijek gledam kao na priče koje su se u nekom trenutku doista dogodile, hobistički ju baš volim. Mislim da smo ljudi bez obzira na sav napredak prilično tupavi, jer da nismo, ne bismo generacijama radili iste pogreške, bojim se da nas povijest, što bliža, što dalja, nije baš ničemu naučila.

Centar za poezijo Tomaž Salamun, Ljubljana,
Photo: Igor Kupljenik/MI-PRESS

Kako doći do svog stila/izraza?

Doista ne znam drugi način osim upornim radom. Bojim se da u likovnosti još nisam došla do onog konačnog samo svog izraza. U pisanju mi je malo lakše, jer ovako kako danas pišem pišem svo vrijeme, samo što danas imam nešto više iskustva, razne radionice iza sebe… Treba učiti od drugih, puno čitati, biti svjestan vlastitih pogrešaka.

Imaš li svojih uzora (u umetničkom i književnom svetu)?

Naravno da imam, ali kod mene je to jednostavno poštivanje nečijeg rada, nikad nisam željela biti kao netko drugi.

Bojiš li se ogoljenosti koju poezija i slikanje sa sobom donose?

Čini se da ne. Svaki nastup mi je velika panika, ali ne tako davno sam razriješila sama sa sobom da ne mogu stvarati drugačije nego iz sebe, što god to značilo. Bojim se da sam se rano navikla na to da me prozivaju zbog vlastitog stvaranja. Zaboli na kratko, a onda se ubacim u nove gužve, pa nemam vremena misliti o tome.

Caffe bar Castrum, Grad Grobnik,
Photo: Igor Kupljenik/MI-PRESS

Koliko je potrebno hrabrosti za jedan poduhvat zvan – zbirka?

Meni je bilo potrebno puno hrabrosti, ali ne zbog tzv. ispostavljenosti, meni su mnogi tekstovi već objavljivani na raznim mjestima, već nisam znala i razumijevala taj administrativni dio tog posla, kako uopće koncipirati zbirku da ona djeluje kao jedna cjelina.

Ove si godine objavila svoj pesnički prvenac „Sa druge strane“. Koliko si dugo nosila zbirku u sebi? Koliko si je dugo pisala?

Dugo se ta zbirka kuhala, tim više što ona nije prvo već, nadam se, ono najbolje što sam do sad napisala. Sama zbirka je svoj format dobila u manje od pola godine. Gledano iz potpuno osobnog, mog ugla, to je bar treća ili četvrta zbirka. Nije mi problem pisati, puno toga imam napisanog, srećom ili ne, dosta toga nije baš dobro (loši tekstovi su najbolja škola), na neke dobre tekstove sam potpuno zaboravila prilikom pripreme zbirke. Meni je teže od cijele te šume tekstova napraviti jedan dobro uređen park. Suviše sam raspršena, nestalna, da bih mogla vlastitim tekstovima narediti da se poslože kako treba.

Zbirka dosta govori o slobodi. Zašto? Šta je za tebe sloboda? Zašto je za jednog umetnika važna sloboda?

Meni je sloboda misaoni koncept, najviša i najveća ljudska potreba. Umjetniku je sloboda potrebna kako bi uopće mogao stvarati. Sloboda je pitanje otvorenosti uma za drugačije i različito. Tužno bi bilo kad bismo svi bili isti, kad bismo isto mislili, ponašali se, stvarali iste tekstove ili slike… Dosta te moje „teorije“ o slobodi, kao i u svemu kod mene, proizlazi iz nekog osobnog iskustva. Ne-sloboda može biti svašta, isto kao i sloboda, ovisi o samoj osobi i njenom doživljaju istih. Kako sam hipersenzibilna, što je često više mana nego prednost, upijala sam nepravde, ne samo svoje, već i one bliskih ljudi. Zbog želje za razumijevanjem nekih osobina ili trenutaka kopala sam malo dublje po povijesti vlastite obitelji… Moja mlađa sestra je u nekom trenutku kad sam nezadovoljno gunđala, rekla da nije sve na ovom svijetu tako duboko i smisleno kako se meni čini. Nije, ali ja u tim dubinama pronalazim odgovore koje tražim. Možda mi je samo ponekad teško pomiriti se s činjenicom da su ljudi postali nevjerojatno plitki i površni.

Da li je moguće, kako kažeš, odmaknuti se, izdvojiti, sačuvati

Nadam se da je moguće, samo i ti odmaci traže žrtve. Meni je potrebno maknuti se na par dana više manje od svih ili bar svesti komunikaciju na nužni minimum. Samo tako mogu drugima i sebi biti najbolja verzija sebe, dati svoj maksimum.

Gradska knjižnica Zadar,
Photo: Igor Kupljenik/MI-PRESS

Heroine su potrebne svakom od nas. Zašto?

Da nam pokažu da ovaj svijet nije baš skroz otišao do vraga… Nekako mislim da su heroine ta divna bića koja izgovaraju duboke i velike riječi bez neke pretjerane patetike, koje su skromne, a u biti na nevjerojatan način obogaćuju naše živote. Heroine pokreću svoje svjetove, ali ako se nađemo u njihovoj blizini, često nesvjesno, pokrenu i nas.

Kako si došla na ideju za mini književnu turneju „S druge strane“?

Imam problema sa mnogim stvarima, ali ne i sa količinom ideja. Uvijek razmišljam što bi i kako mogla izvesti/stvoriti, to je nešto što me zabavlja. Kad je izdana knjižica, činilo mi se da imam dva izbora što napraviti s njom. Prvi je da za nju ne sazna nitko osim malog kruga bliskih ljudi ili drugi da ju probamo približiti malo široj publici. Svi znamo kako kontinent (ne)funkcionira ljeti, tako da je deveti mjesec bio logičan izbor. U startu sam bila ograničena krajnjim datumom zbog drugih obaveza. Kad je urednica prihvatila ideju, sjela sam za kompjuter i napisala koncept. Okvirno sam znala koje bih gradove željela uključiti, datumi su se nametnuli sami, neke sam prostore izabrala sama, a neke su mi pomogli drugi izabrati. Na nekim mjestima sam imala pomoć drugih organizatora, na nekima ne.

Cijelo ljeto sam pisala mailove, dogovarala, pregovarala i na kraju, čini se, ipak uspjela u zacrtanom. Nazvati to „mini književnom turnejom“ je zbog same količine dana provedenih na promocijama bilo sasvim prirodno i logično. Kako je ovo prva zbirka, njeno prvo izdanje, sve što se događalo oko nje je bio test za sve ono što, nadam se, bude slijedilo. Sve u svemu, drugi dan turneje mi je bio rođendan. Moji rođendani nikad nisu bili neki ultra sretni dani, tako da to predstavljanje knjižice na vlastiti rođendan, u rodnom gradu, gdje od ranih dvadesetih nisam bila na taj dan, u knjižnici u koju sam bila upisana dok još nisam ni prohodala, bio je svojevrstan rođendanski poklon samoj sebi. Naravno, potrudila sam se da divna ekipa iz knjižnice dan danas misli da je taj datum potpuno slučajno izabran za promociju.

Kakva je književna scena u Ljubljani? Ima li dovoljno konkursa, prostora za mlade…

Šarolika. Slovenija je poznata po svojim književnim festivalima (recimo Vilenica, mađunarodni festival), Ptuj ima Dane poezije i vina itd. Kao svugdje postoji ona „službena književnost“ i, nazovimo to nekom alternativnom scenom, u koju se možda uvrštavamo svi mi koji smo van institucija. Slovenija je sama po sebi mali prostor, a ako ste neslovenski autor, taj prostor se još više smanjuje… Bojim se da o konkursima u Sloveniji nisam dovoljno kompetentna govoriti, ali prostora za mlade ima, ako ga i nema, oni si ga sami stvore.

Zašto je važno učešće na konkursima i objavljivanje u zbirkama i antologijama?

Na taj se način testiraju vlastiti tekstovi, ostvaruju novi kontakti, dobije se povratna reakcija, netko valorizira vaš rad. Danas užasno puno ljudi piše, bavi se umjetnošću i to je dobro, nikako nisam za opciju umjetnosti kao puritanske i luksuzne, nedostupne ljudima. Bez publike ta naša umjetnost kao da ne postoji, ali ako ništa drugo, neki osnovni kriteriji bi trebali postojati. Sve u svemu svaki natječaj dobra je škola. Ponekad me nervira što nikako iz naših glava ne možemo izbaciti onu prastaru pedagošku mjeru da što više nekoga kritiziraš ili odbijaš na natječajima, on bi trebalo nekim čudom postati bolji, ali možda se i to s vremenom jednom promijeni. Mislim da antologije još uvijek imaju neku posebnu težinu. Biti izabrana u jednu takvu zna na kratko podići ego, na duge staze je to samo jedan mini uspjeh nakon kojeg se ide dalje… „Sujeta“ mi je najdraža riječ iz srpskog jezika. Čini mi se da smo umjetnici, čak i oni najskromniji, sujetni tj. tašti do blesavosti.

Koliko je važno pitanje multikulturalnosti?

Mislim da bi više bio red da to ne bude „pitanje“, da bi trebalo biti posve prirodno…

Zašto je važno da se mladi ljudi uključe u kulturne projekte?

Bez kulture nema civilizacije, nema nas, ako se mladi ne budu uključivali u kulturne projekte – tko će drugi?

Koliko su važne promocije knjiga?

Jako su važne, jer je to mjesto gdje su publika i autor u direktnom kontaktu, mnogi autori, posebno mladi, nisu zastupljeni u knjižarama i knjižnicama (to je ona priča o administraciji koja pojede kreativnost). Autor dobije direktnu reakciju na vlastiti rad, a publika dobije priču koja je u pozadini nastanka knjige. Promocije daju tu četvrtu dimenziju stvaranju.

Šta bi poručila onima koji stasavaju?

Ono što su meni rekli: sve morate sami. Tome bih dodala još da u ničemu nema brzinskog uspjeha, posebno ne u umjetnosti, ne bez vlastitog truda i rada.

 

Razgovor vodila

Tamara Lujak

 

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.