Natalija Miletić: Samo nek nije sivo

Filed under: afirmator,broj 11 - februar 2013,edicija "relacije",poezija i proza,proza |

catJarko sunce paralo mi je rožnicu dok sam se jebala sa susjedom iz plavog bloka. Sve su zgrade u našem kvartu jednake, samo su ulazna pročelja različitih boja. Sve drugo je sivo, ogoljeno, oguljeno, kako i priliči nasilnoj urbanizaciji. A njegovo tijelo je izrazito bijelo, nekako prozirno, kao da nestaje posteljini. Krevet ima kožno, smeđe uzglavlje, ukrašeno brušenim gumbima.  Cijelog sam ga  zatrpala izvezenim jastucima, mislim krevet, da nisam uvijek sama u mekanim plahtama. Ljubi me i licka po vratu, mislim ne krevet, nego susjed. Trljam se o njega, privijam se, žudno tražim mjesta slasti. Pokrivač nam se zapliće o noge, gužva se i smeta. Pa sam se sjetila da sam ga, mislim  pokrivač, dobila od Milice. Taj dan je kiša lijevala kao da nikada neće  prestati, ona kaže kablovito.  Dovukla sam se do nje, mokra do kože, s minimalnom dozom pozitivnih misli i jako se razveselila tom kičastom, krvavocrvenom daru. A ona je rekla neka bude što manje ovakvih dana, a što više onih u kojima nisam sama u tom pokrivaču.

Tijelom mi je taman prošao prvi srh naslade, kad se iz susjedina stana začulo urlanje. Jednom sam od te susjede išla posuditi šalicu šećera, a ona me u tri sekunde smotala tako da sam satima slušala detalje nemilosrdne sudbine čijem sam trajanju svakodnevno svjedok. Moj ljubavnik se počeo neugodno meškoljiti obeshrabren zvučnom kulisom pa sam mu se, da ga potaknem na akciju, blagonaklono nasmiješila. I usput uzela njegov kurac u usta. Volim što svaki čovjek ima drugačiji okus. Kad lickaš i grickaš uho i usput mirišeš hormone koji naviru iz kože te tomu dodaš okus spolovila, ne možeš ne upoznati čovjeka, kao i kad nekom uđeš u stan pa u tapetama, i tepihu, i zraku, stanuje miris obiteljskih običaja.

Snimili smo se, susjed i ja, tamo na suhomesnatom odijelu trgovine, one kvartovske, u koju uđeš kroz izlog oblijepljen reklamom za žvake. Gledala sam kako roza parizer pada iz mesoreznice i mislila si zašto ga onaj moj debeli, žuti mačak tako jako obožava. Mesoreznica je sjajila, a ploške neukusa su padale, fljas, fljas, u masni papir. Na papiru je istaknuto ime trgovine, uzastopce u redu, crvene boje,  koliko god puta stane. Svako jutro to gledam i mislim na kavu broj dva, na vrijeme, na šišanje, uglavnom na nešto nebitno. I ovaj put sam o tome mislila, ali sam nekako bila sigurna da sam nešto zaboravila, pa sam se zagledala u teglice senfa poslagane na vrh frižidera sa salamama. Senf mi nije trebao, ali nešto jest.

– Susjeda, jel to pišete kolumnu o gorušici?

Susreo se s mojim blentavim jutarnjim pogledom i maničnim nerazumijevanjem.

– Ma, mislio sam, vi pišete, a tako ste se zagledali, ma znate… – spetljao se, i već mislio zbrisati kad sam progovorila

– Da li ste za jedan jutarnji seks, nabrzaka, bez obaveze?

E sad sam ja dobila pogled Ovo se ne događa.

– Ma ne šalim se, ajmo, sam da platim račun. Znate, mačak poludi kad u jutro ne dobije parizer.

Slijedio me hipnotizirano, nije ništa kupio, valjda je zaboravio.

I tako, sad gleda u luster od stakalaca, naslijedila sam ga od bake, onaj što je trenutno hit svakog časopisa za uređenje interijera. Ljuljuška se na povjetarcu, mislim luster, baca tufnice sunca po cijeloj sobi. A ja se bavim njegovom kitom. Sviđaju mi se. I kita i on. I podočnjaci koje sad ljubim, isto mi se sviđaju. A ruke njegove, što me stišću da ću poludjet, sada, sada kad je kod znojne guze, majko mila, božanske ruke ima. Ruke mi se posebno sviđaju.

Krenula je i susjedina vešmašina sa završnim cijeđenjem, nadglasala je dernjavu one prve, mislim susjede, a moje se tijelo uklopilo u divljanje centrifugalne sile.

Mazili smo se još malo i nakon orgazma. Lijeno. Milo. Došuljao se i čupavi mačak, valjda u izvidnicu. Navalio je mijaukat. Pa sam ga potjerala, mislim mačka. Nešto smo i pričali, o dlakama, usisavanju, mislim susjed i ja. I jeli smo sendviče s paradajzom i mocarelom.  I kavu smo popili. Crnu, bez šećera. Prolio je malo po stolnjaku boje meda, taman u uzorak leptira. Bilo mu je neugodno. Ali se pravio da mu nije. Nevoljko se ispričao da bi sad zbilja morao krenuti, pa sam ga pustila neka ode, čeznutljivo gledajući u njegova široka leđa. Imao je izlizane traperice i ljubičastu majicu kratkih rukava. Zatvorio je vrata za sobom, skoro nečujno.

Susjedstvo je naglo utihnulo, valjda da pojača dramski trenutak. Nisam se osjećala usamljeno, mislim čulo se tiktakanje kuhinjskog sata i lagano drmusanje frižidera u naletima jače struje. Bila je tu i ta neka misao, mislim, tko bi rekao da u našim sivim blokovima postoji netko čije mi se nijanse sviđaju.

Natalija Miletić: rođena 1977. godine. Zaljubljena od 1995. godine. Piše od uvijek u glavi, od nedavno pokušava za prave. Ima više diploma, malih velikih, važnih i nebitnih. Ima sina. Ima kredit. Ima posao. Ima sve što joj treba. Nema objavljenu knjigu. Nije da joj baš treba, ali to silno želi.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.