Morian Lagartija: Paragvaj

Filed under: 2017,afirmator,arhiva,broj 69 - decembar 2017,sf / horor |

Evo me, sad sam bolestan. Jesam li tražio bolest? Mogu reći – ne, na isti način na koji to može reći i preljubnik, koji hodajući, zalutao, nepoznatom stazom, nije tražio ljubavnicu, ali je naišao na nju, kako stoji ispod drveta u mraku, uživajući u noćnoj tišini. Nijesam tražio bolest, niti me ona čekala kao neko nasledstvo, nego sam joj neznajući, slijepo, hrlio u susret. Ali zar će ljubavnik moći, čistog srca i bez trunke grižnje savjesti, da kaže: zahvaljujući njoj, i samo zahvaljujući mojoj ljubavnici, preljubnik sam postao, kao što, u duši neiskren, tvrdim za sopstvenu bolest da me čini bolesnikom.

Naš religijski red (ne pada mi na pamet da kažem koji) zasniva se na strogo i unaprijed utvrđenom poretku. Neću reći ni da je taj poredak surov na onaj način na koji jeste bilo koji u istoriji ljudskog roda. Niko nikoga tu ne udara kamdžijom po glavi da bi zadovoljio sopstvenu pohlepu. Niko nikoga tu ne baca u napor da radi nešto dosadno. Obavezno je poštovanje svetaca koje već poštujemo, a tu smo svi oslonjeni na svoju dobru volju i na tome se sve završava.

Elem, uzrok ovoj mojoj bolesti, koju pominjem u prvom redu, nije ništa drugo do taj poredak. Tako, moguće je da, zbog svega toga pomalo osvetoljubiv, i onda ponešto nepravedan, brzopleto osuđujem ovaj poredak, ali meni je on najteža tegoba koju je ljudski rod mogao smisliti. Možda zaista i jesam preosjetljiv zbog bolesti, ali ovo pišem uvjeren da ću preduprijediti tešku nesreću koja se sprema, jer ovaj poredak, proričem, ima budućnost u širenju i sveopštem prihvatanju, a ne vidim kako bilo kakva bolest, koja nije ludilo, a ova moja nije, može da prouzrokuje takvu bojazan ako nju zaista ne izaziva sam poredak. Inače cilj ovih redova se ne svodi samo na osuđivanje i ubjeđivanje, ne, to je samo, začin, da upotrijebim kuhinjski izraz. Misija i glavna svrha ovoga spisa je da ga obmotam oko nožice jednog od golubova što mi dolaze pod prozor namamljeni zrnom pšenice, što je svako jutro stavljam na prozorsku dasku, ne bi li otišao tamo negdje, nekom budućem umu, pa ovaj saznao glavne karakteristike prokletog poretka, a onda pronašao način za njegovo uništavanje, jer ja mu za sada takvog načina ne nazirem. Leti golube, leti. Tamo negdje gdje su ljudi još uvijek ponosni što su vesela srca radili sa kazanima punim istopljenog željeza za dobrobit svoje države, pa razigranih nogu vraćaju se kući, znajući da ih žena čeka sa osmjehom, dok u ruci drži poklopac od šerpe sa ukusnom večerom, jer oni poslije večere i ne sanjuju šta ih čeka, odnesi im golube ovu poruku, neka je čuvaju, za buduća pokoljenja.

Pod bakarnim krovom, jedne od mnoštva visokih kula našega Hrama, ispod uskih i visokih prozora skupljaju se oblaci. Iza jednog od njih živi Vrhovni Kinjor. Svako bi, potjeran običnom ljudskom radoznalošću, poželio da gleda kroz taj prozor, odozgor, kako nastaju munje u oblacima, ali da li Vrhovni Kinjor na taj način zadovoljava sopstvenu radoznalost to niko od sveštenstva kojem pripadam ne može pouzdano znati, jer nikad nije bio tamo. Osim što je učenjem i propisom odlazak gore zabranjen, preprečen je i strmim i bezbrojnim stepenicama, mjestimično obrušenim i stoga nesigurnim, a osim toga mnoge stepenice ne vode nigdje, i bez mape nije moguće ni sopstvenu sobu pronaći, a koliko znam niko ne posjeduje mapu za gornje djelove Hrama, čak ni Grumpusi, koji prolaze posebnu obuku, i napamet znaju puteve kojima se spušta dole i obrnuto.

Ono što sveštenici mogu znati o Grumpusima, to je da oni jedanput godišnje prenose naredbu Vrhovnog Kinjora, ali ta naredba se ne odnosi na neko pojedinačno izvršenje, nego je svečanog karaktera, da se tako izrazim. Jedanput godišnje, dakle, dolazi naredba od Vrhovnog Kinjora i tiče se iznošenja Velike Knjige ispred oltara kako bi pastva imala prilike da je vidi i da joj se divi. Ali svako zna šta da radi kad dođe dan iznošenja Velike Knjige. Na oltaru su slikama otkriveni su neki detalji iz Velike Knjige, koji su predviđeni za pastvine potrebe, a pored toga pastva ima i Malu Knjigu na raspolaganju, tako da su sveštenici oslobođeni dužnosti da pastvi čitaju iz Velike Knjige. I na tome se sve završava. Ipak, svaki put od Vrhovnog Kinjora stiže to naređenje koje je više običaj, protokol, nego pravo naređenje. I bez njega bi se dešavalo sve što se dešava.

Dan nakon što naređenje pristigne, vrši se iznošenje Velike Knjige i taj dan je moguće, i jedino tada tokom čitave godine, vidjeti Vrhovnog Kinjora u Svetačkoj Hali. Rekoh vidjeti, ali to i nije sasvim dobro rečeno, jer tada je između njega i sveštenika tolika udaljenost da bi on mogao na lice staviti i masku – mi ne bismo primjetili nikakvu razliku. Ko je Vrhovni Kinjor, da li je svake godine to ista osoba? To se ne može znati, jer ga ne možemo prepoznati zbog udaljenosti, a ni po glasu, jer tada ništa ne govori. I baš u tom njegovom ne-govoru sadržana je najveća mudrost našeg Hrama.To ćutanje govori da ne treba ništa da se govori što se već ne zna. A to što se zna, na tome se poredak Hrama i zasniva, ali o tome kasnije.

Za razliku od Velikog Kinjora, Nadsveštenika možemo vidjeti i čuti svaki dan, jer nas on podučava, čitajući dijelove iz Velike Knjige. Konačno, postoje i poslužitelji i oni nam, kako im samo ime kaže, stoje na usluzi. Svaki dan dva puta dolaze da vide treba li nam nešto i ako treba, a to je u skladu sa poretkom, da to i izvrše. Osim te, oni imaju još jednu funkciju, koja se sastoji u tome da podrobno obavještavaju Nadsveštenika o stanju u kojem su zatekli sveštenika. Na osnovu tog izvještaja zna se da li je sveštenik prekršio poredak. Ako se uspostavi da je izvještaj bio lažan, poslužitelj, a ne sveštenik, snosi krivicu. A kazna? Eh, kazna! Slušajte priču, otkriće vam nešto o kazni:

Smješten sam u toploj i udobnoj sobi sa drvenim podom, u zapadnom dijelu Hrama, sa čijeg prozora se, pri zalasku sunca, vide oblaci boje zlata kako trepere ispod prozora Velikog Kinjora. Koliko sam samo puta uzdahnuo uzalud gledajući taj prizor.Uzdah je izazivala neobično jaka želja da odem tamo, nastala usled velike radoznalosti. Kakvu tajnu kriju prostorije iza tog prozora? Da li tamo obitava neko, neko koga nikad nijedan sveštenik nije uspio da vidi? Neko za koga i ne znamo da li postoji? Mogao sam samo da nagađam o tome i kad mi nagađanje dosadi da se, ipak, zadovoljim sa onim što znam, jer pastva ne zna ni djelić onoga što sveštenici znaju, zato što je, nama, nakon studija zabranjeno da dolazimo u bilo kakav dodir sa pastvom, makar, neko od nas, sveštenika i poželio da, na nekoliko trenutaka, pred njim se pojavi rođeni otac. I to je, uz zabranu da se ide u gornje djelove Hrama, druga zabrana na kojoj počiva poredak našeg Hrama. Obje ove zabrane su jednim dijelom korisne. Prva ima zadatak da ograniči sveštenikovu neobuzdanu radoznalost koja  bi ga mogla, i bez vrtoglavice, koštati smrtonosnog pada sa zamršenih i nesigurnih stepenica. A što se tiče druge zabrane (zabrane dodira sa pastvom) ona ne sadrži neposrednu korist kao prva, nego svoju korist ostvaruje preko toga što omogućava  da se nesmetano sprovodi treća zabrana. Pastva se, naime, boji poretka i to je sasvim vidljivo (možete posmatrati to strahopoštovanje na njihovim licima za vrijeme molitve upućene svecima), a važi i obrnuto, poredak se boji pastve, ali pastva to ne zna. I ovdje možemo prstom pokazati na ono što se zove treća zabrana, koja jeste usko povezana sa drugom, ali za razliku od prve i druge, koje su korisne, treća zabarana nije takve prirode. Zašto?

Najlakše mi je objasniti ako sada prizovem jednu pretpostavku. Zamislimo (iako je to nemoguće) da u mojoj sobi, dvanaest sveštenika, sa trinaestim Nadsveštenikom, sjede za mojim stolom a ja, pred svima kažem: „Ljudi ovo oko čega smo se okupili je sto“! Oni ne bi ništa ništa drugo mogli da kažu na to osim da potvrde ovo što sam rekao. Ali ako kažem: „Ljudi evo na stolu sjedi mačka sa devet repova“, teško da bi ko pristao da takvu izjavu prizna za istinitu. I svako od prisutnih za stolom rekao bi otprilike: „Ja, vala, ne vidim ni običnu, a kamoli mačku sa devet repova“. „Ali ja je vidim“, mogao bih da kažem, „evo je, mnjauče tako da moram da zatisnem uši“. Niko to ne bi ni čuo ni vidio. Mogla bi ta mačka, oštrim kandžama ogrebati me po ruci, i mogao bih se svima za stolom žaliti zbog ogrebotine, i prinositi je, očima svjedoka, kao dokaz, svi oni, koliko ih je, to ne bi mogli vidjeti, nego bi odmahujući glavom ustali i izašli iz sobe. E, to je u Hramu zabranjeno. To je ta treća zabrana. Ta zabrana je jasna: ne smiješ vidjeti stvari koje niko ne vidi.

To i jeste najvažnija poruka, esencija znanja, sadržana u ćutanju Velikog Kinjora, koje se svečano održava jedanput godišnje. To ćutanje, rekao sam, objašnjava da ne treba ništa da se govori što se ne zna.

Nadsveštenik, tokom desetogodišnjih predavanja, često nas je podsjećao da ta čuvena mudrost jeste duh koji sadrži, neizrečene, ali podrazumjevane još tri mudrosti, otkrivajući nam da ne smije ništa da se govori što se već ne zna, zato što:

  1. ne smije ništa da se vidi što ne može da se vidi,
  2. ne smije ništa da se čuje što ne može da se čuje,

III. ne smije ništa da se dodirne što se dodirnuti ne može.

Nad ovim trima mudrostima, kao oreol Velikog Kinjora, sija treća zabrana, sadržana u njegovom ćutanju. I ova zabrana se, to sam već rekao, razlikuje od prethodne dvije po tome što ne pretpostavlja neku vidljivu korist. Ona nije vidljivo i otvoreno korisna zabrana (makar mi, sveštenici ne crpimo iz nje nikakvu korist), ona je, prosto, zabrana bez objašnjenja, bez odgovora na pitanje: zašto? I ona je ujedno najstrožije kažnjiva.

A pastva je često krši, i ne znajući da je to prekršaj i zato sam rekao da, iako se pastva boji od poretka, važi i da se poredak plaši pastve. Ona ga ugrožava kršenjem ove zabrane. Zato je nama sveštenicima zabranjen svaki kontakt sa pastvom.

Dakle, ne znam tačno zbog čega, ali zbog nečega nije dobro da sveštenici saznaju od pastve kako da krše ovu treću zabranu.

To je najdublji, najopasniji, najteži, naj… „Kao zadatak sami dodajte, jedan po jedan, stotinu ružnih pridjeva u ovom superlativu i opet nećete biti ni blizu da dovoljno precizno opišete ružnoću ovoga grijeha, djeco moja“, često je govorio Nadsveštenik tokom svojih predavanja u Svetačkoj Hali. Mi, tada studenti, slušali smo ga, i takođe često po noći, tokom sna, imali košmare zbog ovog trećeg grijeha.

Ipak, vremenom u svemu se stekne rutina. Poslije nekoliko godina gotovo svako je prestajao da strijepi od ovoga grijeha. Vidiš sve što vide i ostali i zbog čega bi morao da  strahuješ. Dok imamo status studenata, mi smo spona između Hrama i pastve. Ne razgovaramo sa pastvom, ali idemo po namirnice, koje pastva sprema za Hram na dobrovoljnoj osnovi. Možda se samo jednom desilo, prilikom jednog odlaska u kuću gdje sam rođen, ne sjećam se više zbog čega, rekoh samo jednom se desilo, da sam primjetio moga sijedog oca kako širom otvorenih očiju gleda u prazan zid, kao da gleda u bog zna šta. Ja sam vidio samo prazan zid. Je li to bio taj treći grijeh, pitao sam se tada kao student. I kao da je, nekako, čuo moje pitanje, otac se trgnuo, naglo okrenuo ka meni i kao lopov uhvaćen u krađi oborio pogled.

Od dana kad sam postao sveštenik i od kada mi je zabranjen svaki dodir sa pastvom, nijesam naišao na nešto slično i to je prestalo da me brine.

Ali treći grijeh ne kuca i ne dolazi na velika vrata, nego na mala, kroz mišju rupu se uvlači treći grijeh, djeco moja, govorio nam je Nadsveštenik.

I zaista, negdje u četiri sata poslije ponoći, na onom prelazu između sna i jave, kad čovjek glavom izlazi iz sna, ali ostatak tijela je još tamo na nekom polju što samo u snu postoji, meni kao da je neko došapnuo riječ: Mokus.

Šta je to, pitao sam sebe nekoliko trenutaka kasnije, sasvim budan. Mokus?! Da li je to nečije ime? Razmišljao sam, za kolektivnim doručkom (koji nije obavezan!), da pitam nekog da možda nekad nije čuo nešto o tome.

Jer, jednom, za vrijeme kolektivnog doručka, prišao mi je jedan od sveštenika i pitao šta znači riječ Paragvaj? Sigurno da bih mu odgovorio da sam znao, ali nijesam, pa sam slegnuo ramenima, i sada ja imam pravo da od njega tražim istu vrstu usluge – jer može biti on zna šta je Mokus, kao što ja nijesam znao šta je Paragvaj.

Ali, saznao sam šta je (mislim na Mokus) još prije doručka.

Čim je svanulo – odlično se sjećam tog dana – otvorio sam prozor i posmatrao daleki brežuljak na horizontu, na kome se bješe pastva iskupila da dugačkim vilama skupi pokošenu travu. Svi su vredno i predano obavljali svoj posao, izuzev jednoga što je bio zabio vile u zemlju i oslonjen gledao, meni se tada učinilo, prema mom prozoru. Uplašen, povukao sam se nazad u tamu sobe, zatvorio prozor i navukao zavjesu od teškog mohera tako da onaj nije više mogao da me vidi.

Taj dan mi je ostao u sjećanju i zbog toga što je to dan kad svečano dolaze Grumpusi sa objavom da će Veliki Kinjor sjutra održati svoje ćutanje u Svetačkoj Hali. Objava ujedno sadrži i naređenje da se sjutra obavi čin iznošenja Velike Knjige ispred oltara. Grumpusi dolaze ujutro, prenose objavu i naređenje Nadsvešteniku, a Nadsveštenik, preko poslužitelja, sve to prenosi nama sveštenicima, da bi se, uveče, Grumpusi, po obavljenom poslu, vratili u gornje delove Hrama. Poslužitelji na taj dan dolaze svega  jedanput (umjesto uobičajenih dva puta), s ciljem da glasno i jasno, svakom svešteniku ponaosob, saopšte pomenutu objavu i naredbu. Na taj dan više ne dolaze.

I ubrzo, nakon što sam zatvorio prozor i navukao zavjesu, poslužitelj je pokucao na vrata. Otvorio sam vrata i on je svečanim korakom utrčao i stao nasred sobe. Leđima okrenut, kako svečanost propisuje, on je veoma glasno saopštio objavu i naređenje, da bi bio siguran da sam dobro čuo i da moj malo mogući, no ipak mogući, nedolazak ne spadne, zbog toga, u njegovu odgovornost. Onda je sitnim i brzim pokretima glave počeo da vreba da li ima neka neurednost u sobi, sumnjičavo je pritrčao prozoru i posmatrao malu rupu sasvim gore iznad. Podigao je nos, kao da njuši, okrenuo se ka meni i pitao: „Ima li možda miševa u sobi.” „Nijesam primjetio“, odgovorio sam. On je, zatim, razvukao usne u osmijeh, glumeći da je zadovoljan odgovorom, jer poslužitelji nijesu ni zadovoljni ni nezadovoljni bilo čime što zateknu u sobi, oni samo prenose informacije i trude se da ih što tačnije prenesu, i taj osmijeh nikad ne otkriva njihovo unutrašnje stanje, nego je prosto službom nametnut. Poslužitelj uvijek mora, i to stoji tako u propisu, inspekciju da završi osmijehom ma šta otkrio u sveštenikovoj sobi. Kad je nasmijani poslužitelj izašao, zatvorio sam vrata i spustio svoje tijelo u fotelju ne bih li što udobnije sačekao kolektivni doručak.

Za vrijeme čekanja otkrio sam šta je to Mokus.

To je, naime, stanje uma i tijela vidljivo samo onome ko uđe u to stanje i prema tome zabranjeno trećom i najstrožijom zabranom. Nijesam imao ogledalo u sobi, tako da će onaj ko bude, oko golubje nožice zamotan, pronašao ovaj zapis biti sada uskraćen za cjelokupan opis moga tadašnjeg oblika, mada sve i da sam imao ogledalo, pošto je promjena koja se dešava u tom stanju, rekoh, promjena kako tijela tako i uma, sumnjam da bih, pri susretu sa svojim odrazom, imao neki doživljaj koji bi bilo moguće opisom prenijeti čitaocu, a da pri tom pred čitaočeve oči ne izložim potpuno nerastumačiv niz riječi, jer u stanju, koje sam, sjećate se, nazvao Mokus, nalazio sam se, takođe i u ne-retoričkom stanju, koje je samo dio cjelokupnog stanja o kojem, smatram neophodnim, na ovom mjestu, moram nešto da kažem:

Najjednostavnije rečeno, čovjek pomoću riječi označava predmete koje vidi. Ovo je sto, zato što je neko odlučio da ćemo tako zvati drvenu ploču postavljenu na četiri nogara. To spada u retoričko stanje čovjekovo i u tom stanju mi se stalno nalazimo, jer na taj način označavamo stvari na koje nailazimo u stvarnosti. Ali, kad uđete u mokusno stanje, više se ne nalazite u stvarnosti, jer sve što vidite ne postoji i nemate pojma kako da označite nekom rječju bilo šta što vidite, čujete ili dodirujete. Stoga, to se zove ne-retoričko stanje.

Prije nego što sam postao Mokus, odlično se sjećam, sjedio sam u fotelji, što sam već rekao, i hvatala me želja, koja mora da se dizala iz one nakupljene, a nezadovoljene radoznalosti koju sam isto tako pominjao. Želja je rasla i dobijala na intenzitetu dok nije postala neizdržljiva. Tada, sjećam se, posljednje što sam pomislio bilo je: „Ne razmišljaj, to ne postoji.“ I već sledećeg trenutka postao sam Mokus.

A sada bih nešto rekao o njegovom tjelesnom izgledu. Mokus, koliko sam uspio da primjetim, Mokus ima mala, kržljava, goluždrava, bez dlake ili perja, modra, sasvim providna krila. Ona  vibriraju, pretjerao bih kad bih rekao da se pokreću, što se više primjećuje po promjeni u nijasni modre boje, koja u kratkim intervalima postaje otvoreno plava. A nožice, eh, te nožice su, bojim se reći, žablje, jer zbog opne između elegantnih kandžica podsjećaju na žablja stopala, s tim što nikako nijesu zelena, nego su boje ljudske kože. To su tako elegatne nožice, to je takva harmonija pokreta, a opet tako jedan odsječan, jasan, upadljiv i u prostoru završen pokret, to je takva lakoća, lagana mašina, rek’o bih, niz malih, ali intenzivnih eksplozija tik iznad poda, stola, prozora, kod mišje rupe, da me, iskreno rečeno, obuzme stid kad pomisli koliko su moje, ljudske, sposobnosti u tom pravcu jadne. Bio sam Mokus. I ovo je sve što mogu da kažem o tome.

Ipak, nisam osećao stid za kolektivnim doručkom što sam prekršio treće pravilo, samo sam se trudio da prikrijem sopstveni osjećaj nadmoći nad drugim sveštenicima. I planirao sam, naveče, kad se budu Grumpusi vraćali u gornje, vrhovne dijelove Hrama, da pratim jednog od njih, jer on će me, tako sam mislio, odvesti pravim putem tamo, pošto da idem sam, sigurno da bih izabrao pogrešne stepenice. Planirao sam da ga pratim u stanju koje sam nazvao Mokus, jer to stanje je nevidljivo za bilo koga drugog, pa i za Grumpusa, a pretpostavljam i Velikog Kinjora. Unaprijed sam, a na to me tjerala radoznalost, zamišljao tu, sada izvjesnu, situaciju, kada, nevidljiv, budem ušao u sobu Velikog Kinjora, pa sa prozora sobe, ili već šta je to gdje on živi, stao da posmatram oblake kako prave oluju.

To se, naravno, nije ostvarilo. Prvo zbog toga što je, tog dana, još rano izjutra, sjeverni vjetar počeo da urla i tako rastjerao sve oblake ispod prozora sobe Velikog Kinjora, a drugo zato što sam pogrešno procijenio Grumpuse, čemu je pogodovalo moje godinama uvreženo mišljenje o njihovim sposobnostima na osnovu njihovog izgleda.

Oni se ni po čemu ne ističu. Nemaju neku zajedničku uniformu, iako se, kod njih, odmah da uočiti, prije bih rekao sklonost nego obaveza, da nose pantalone od vunenog štofa sa košuljom. Može se desiti da su dvojica obukla pantalone slične boje ili košulju istog dezena, ali vrlo rijetko, i najvjerovatnije pukim slučajem, podudari se da su dvojica obukla pantalone iste boje i košulju istog dezena. A i tada, to su ljudi različite fizičke konstitucije i različitog starosnog doba, mada ni te njihove razlike nijesu upadljive, taman onako kako ih ni sličnosti ne čine izuzetnim. Izuzetnim ih čini jedino njihova vještina savladavanja strmih stepenica koje vode u gornje krajeve. Jako brzo odlaze tamo gdje bi svešteniku trebala čitava ekspedicija sa brojnim pomagalima, osim ako se ne bi, kršeći treću zabranu, zaputio tamo kao Mokus.

Čekao sam, to veče, Grumpuse na čvorištu, koje sam pronašao, naravno, uz pomoć mape i odakle, pet hodnika, strmim stepenicama, vodi u gornje krajeve. Ono što sam saznao je da nema nikakvog posebnog plana koji određuje na koji se način Grumpusi penju gore. Niti dolaze u isto vrijeme, niti odlaze istim putem kojim su došli. Jedino što sam mogao da pretpostavim u vezi sa njihovim povratkom jeste da se, možda, dvojica međusobno dogovore da zajedno krenu istim putem i ako je to tačno, neophodno je da jedan čeka drugog. Zatim, pretpostavio sam i da se, izvjesno, svih pet puteva negdje ukršta, jer Grumpusi su, naizgled, bez nekog pravila i nasumice odlazili, na osnovu čega sam zaključio da je sasvim svejedno kojim putem treba krenuti. Svi putevi vode u gornje krajeve iako, vjerovatno, ne svi na isti način. Sigurno će biti da je neki Grumpus bio više prilježan pa savladao tri načina prelaska puta prema gore, a neki više lijen ili ograničen pa samo jedan, pa i taj jedan mu je teško bilo savladati bez pomoći drugog Grumpusa. Krenuo sam za jednim koji je bio okretan, ali debeljuškast i to možda najviše zbog dobrostivog izraza lica, ali i zbog računa da je najlakše pratiti gojaznog Grumpusa. Pustio sam ga deset stepenika ispred i onda sam krenuo. Najbliže istini je reći da sam tada lebdio iznad stepenica, iako ne poričem da sam povremeno onim posebnim mokusnim stopalama izvjesno dodirivao površinu stepenika. Grumpus je puhtao od napora, ali nije smanjivao hitrinu hoda naviše. Trzao je gojaznim ramenima, a pojavili su se ubrzo i mokri krugovi na njegovoj pamučnoj košulji u predjelu pazuha.

U trku je, u međuvremenu, otkopčao najgornje dugme a koljena, koja je u početku dizao sasvim visoko, gotovo preko pasa, sada je malčice zabacivao kao da preskače ogradu. Njegova sve više naglašena sporost činila je da se rastojanje između nas, malo po malo, smanji sa deset na samo pet stepenika. Kad smo došli na pet stepenika razlike, Grumpus je naglo zastao, okrenuo se namršten i sjeo. Gledao je ka meni, ali nije odavao izgled čovjeka koji nešto primjećuje, naročito ako je to što treba primjetiti zabranjeni Mokus. Sjedio je satima. Tako je trom, pomislio sam već razočaran što sam baš njega odabrao da pratim ili da me vodi, kako se uzme. I namjesto dobrostivog namjestio je, sada, neki glupav izraz lica. Nije izgledalo da će uskoro ustati i nastaviti, ali sam čekao jer, zaboga, mora jednom nastaviti, to spada u dio njegove službe. Nakon dugog čekanja, glava mu je klonula, zaspao je i zahrkao.

Ispred jutra, ogorčen i besan, ostavio sam ga da spava i vratio se, zato što sam, valjda nekim višim čulom, osjetio ili u nedostatku boljeg izraza reći ću eto da sam namirisao da će poslužitelj, van običaja, opet i po drugi put, doći ubrzo u moju sobu da me obavjesti da će se prijepodne vršiti svečani čin iznošenja Velike Knjige ispred oltara, a poslije podne Veliki Kinjor će održati svoje ovogodišnje ćutanje u Svetačkoj Hali.

Znatno pre iznošenja Velike Knjige, kao i svake godine, donji dio Hrama je već bio ispunjen pastvom. Oltar ispred koga je, svake godine, svečanim korakom iznošena Velika Knjiga bio je odvojen od pastve rupom koja se, svako zna, širila od zida do zida, ali niko ni ne sanja koliko je bila duboka. Osim dubine pastvu su plašile i priče o toj rupi, koje je pastva sama izmišljala i za tu rupu su vezani njihovi najgori košmari.

Sve je bilo uobičajeno i po nepormjenljivom rasporedu postavljeno, osim što je pored rupe, sa ove strane gdje je oltar, sada ležalo svježe volujsko srce zavezano jednim krajem dugačkog svilenog kanapa. Vjerovatno je neki zapušteni student namamljivao pacova, iz, možda, samo njemu poznatih razloga, ili u kakvoj šali, ili za opkladu, pošto studentima, znate, svašta pada na pamet. Niko nije posvetio posebnu pažnju tome, pa sam zaključio da to nije novina koja se tiče same svečanosti, nego sasvim neplanirana aljkavost, kao što smo jednom pored rupe primjetili cipelu, doduše sa druge strane gdje je pastva, ali zar to nije svejedno, jer i jedno i drugo spada u neurednost Hrama. Nakon iznošenja, preostalo je još sakupljanje u Svetačkoj Hali. Svi smo, prema protokolu, ušli i sjeli. Veliki Kinjor je već bio za govornicom, ako je to ispravno reći, jer njemu ona zato ne služi. Uživali smo u tišini Svetačke Hale kad se kao eho proširio vapaj: „Aaaaaa!“ Sa čuđenjem u očima (a kako bi drukčije?!), pogledali smo jedan ka drugome i ubrzo nam je svima bilo jasno da smo po prvi put tokom trajanja svešteničkog poziva čuli glas Velikog Kinjora. Mislim da je svima bilo izlišno naknadno Nadsveštenikovo objašnjenje da to što je Veliki Kinjor prekršio ćutanje znači da je neko od sveštenika prekršio treću zabranu. I sveci su protiv njega, to je bila posljednja rečenica u dugačkom govoru koji je Nadsveštenik upriličio povodom ovoga nesvakidašnjeg događaja.

Srce mi je kucalo kao u prepelice kad sam se, konačno, vratio u svoju sobu. Možda je poslužitelj nešto primjetio? Kako su otkrili? Da li su Grumpusi ipak sposobni da vide nevidljivo? Njihov izgled vara? Možda Veliki Kinjor sve vidi i sve zna? Ne, znali bi da sam to ja. Niko nije pokazao ničim da zna da sam to ja. Možda i neće, kao što ni Grumpus nije pokazao da nešto vidi. Ali ko zna ko je to otkrio? Možda je poslužitelj sinoć preko reda dolazio i zatekao moju sobu praznu. No, treba da se smirim, govorio sam sebi, da se ne bih odao, a ako se svi prave da ne znaju ko je, praviću se i ja. Ali kazna. Šta je kazna?

Narednih nekoliko dana bio sam i tužan i znatiželjan do neizdrživosti, jer mi strah nije dozvoljavao da budem Mokus. Čekao sam da vidim da li će se desiti neka promjena u odnosu prema meni. Ništa. Nijesam pozvan ni na kakvo ispitivanje kod Nadsveštenika ili koga drugog. Za kolektivnim doručkom, niko me nije gledao kako me i ranije već nije gledao. Niko nije rekao ništa ili napravio ma i najmanju aluziju koja bi otkrila da neko zna da sam ja prekršilac. Poslužitelj je dolazio, sada po običaju, dva puta i vršio inspekciju ne duže nego je to činio i ranije. Ni u njegovom ophođenju nije bilo ničega prekomjerno sumnjičavog, njegov osmjeh na kraju inspekcije nije pokazivao ni manje ni više zadovoljstva zbog inspekcije nego inače.

Biće da je prošla čitava sedmica kad sam stekao puno uvjerenje da sve ide uobičajenim tokom, i da se vjerovatno čeka, možda sa malo više, dobro prikrivenog, opreza, da prekršilac sam, pod teretom grižnje savjesti, prijavi svoj prekršaj. Nije mi padalo na pamet da se prijavim nego nasuprot tome planirao sam da kao Mokus, nakon druge poslužiteljeve posjete, čim padne noć, izađem kroz otvoren prozor, i probam da priđem prozorima gornjeg dijela Hrama, jer kao Mokus, shvatio sam, to sam mogao bez velike teškoće.

Sjeo sam u fotelju i, smiren u glavi, bez straha u srcu, bez grižnje savjesti, odlučio da opet prekršim zabranu. Da. To je osjećaj plovidbe po prostoru koji nema rub, obod ne postoji, a centar je svuda. Mašući lagano nožicama kao da prolazim kroz fluid, dok mi kržljava krila vibriraju, zaputio sam se prema svježem noćnom vazduhu koji je nadirao kroz prozor. Ali, na domak prozora težak grč je prošao kroz moje promjenjeno tijelo. Bila je to neka čudna verzija trenutnog straha prije potpune ukočenosti koja je, odmah zatim, uslijedila jer sam, na vrhu ormana, primjetio nakostriješenog Gangla-goniča. Na dugačkom vratu, prekrivenom kratkom crnom dlakom, bila je mala glavica razjapljenih čeljusti sa igličastim zubima. Zvuk koji je puštao bio je nalik povremenom krkljanju koje je prekidao ujednačeni cijuk. Znači namamali su ga iz crne rupe ispred oltara. Otuda onaj svileni kanap sa volujskim srcem na jednom kraju.

Sjećam se, još kao djetetu, kad bih napravio neki nestašluk, majka mi je prijetila: doći će ti u san Gangla-gonič, i nećeš mu pobjeći, sine! I zaista, sanjao sam ga, kao dječak, i budio sam se u znoju, jer njegovoj hitrini, okretnosti, lukavosti nije se moglo umaći. U snu sam ga udarao željeznom štanglom u nameri da smrkam odvratnu mu glavu, ali svaki put kad sam mislio da sam ga ubio, on bi oživio i napadao još žešće. Skočio je svirepo i bolno me ugrizao iznad noge u predjelu slabine i tako me, ranjenog, povukao sa otvorenog prozora nazad u sobu.

Ujutro me je poslužitelj našao na podu – gotovo da nijesam davao znake života. Na meni se nije moglo ništa primjetiti, jer sve se dogodilo dok sam bio Mokus, dakle, u nevidljivom stanju. Ali zar nevidljive rane bole manje od vidljivih? Rane su rane. Bole. Danima sam vrištao u najgorim mukama, ali niko osim poslužitelja mi nije dolazio u posjetu, a oni nikad ne pokazuju da nešto znaju. Kakav lijek sam mogao tražiti kad je moja bolest nevidljiva? Čekao sam da neko dođe, možda Nadsveštenik, da mu sve, kroz kajanje, ispričam, pa da mi ucveljenom, možda, pomogne, jer možda jedino on, u ovom dijelu Hrama, zna šta bi mi pomoglo. „Znam“, rekao bi, kao na predavanju, „najbolje će ti pomoći molitva, usrdna molitva, otvorenog srca, molitva svecima koje si uvrijedio, sine moj“. Eto, to bi bila njegova pomoć.

Jedva sam skupio snagu da bih uhvatio golubicu. Bijelu. Kažu da je bijela golubica vjesnik mira. Prokleti poredak! Prokleti mir! Mirno je dok ja umirem?! Makar da su me izveli i pred svima odsjekli glavu!

Zamotao sam golubici oko noge ovu moju izjavu, izjavu gorkog optuženika, dok mu se tužilac sa podmuklim podsmijehom veseli iza leđa. Ali upozoriću čitav svijet, da se ne širi ova kuga, ova zaraza, da slučajno ko ne prihvati ovaj lažno mirni, skrušeni, krotki poredak. Rat je bolji od ovoga. Smrt je bolja od ovoga! I bolest i glad! Leti golubice!

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.