Mihael Pinter: Crtice iz detinjstva

Filed under: afirmator,broj 02 - maj 2012,edicija "posle ratova",poezija i proza,proza |

Zovem se Mihael, svoje priče pišem onako kako misli mi nadolaze, bez reda i redoslijeda, bez kalendara i kronoloških ustupaka, ima tu svega, od istine i preuveličavanja do patetike i pustih sanjarenja.

Malo toga o sebi znam, kao i svaki prosječni kmet saznanja o porijeklu i precima sežu do rijetkih požutjelih fotografija u obiteljskim albumima, ljudi u jeftinim opravama, opranim i utegnutim za slikanje, kiselo se smješkaju fotografu, u očima im se zrcali nepovjerenje spram te nove tehnologije koja „dušu čovjeku krade„.
Osim ovih sa kiselim osmijehom, postoje i oni mrgudi, smrtno ozbiljna lica koja pripadaju najčešće glavi obitelji, skupljene obrve i kameno lice, autoritet starješine koji nadgleda čitavu ceremoniju fotografiranja, da sve prođe kao kod poštenog svijeta.
Nemam puno takvih slika, tek nekoliko, osim što smo kmetovi pa se nismo često slikali, uvijek su tu bili nekakvi ratovi, poplave, požari, selidbe u kojima se i ono malo uspomena gubilo u raljama zaborava.
Usmena predaja je zapravo jedini trag mog porijekla, neka rijetka sjećanja i anegdote održala su se u obitelji, kako Vojvođanskoj tako i onoj Hercegovačkoj, ta sjećanja uglavnom nisu lijepa, vezana su uz ratove, smrti, progone, sve ono što kmetove prati od kada je svijeta i vijeka. A autentičnost tih navoda je nakon toliko godina, usta, država i režima, krajnje upitna.
Prezime koje nosim, dakle ovo Vojvođansko, na Mađarskom znači „bačvar„, kao i mnoga Mađarska prezimena (Kovač – kovač, Hegediš – violinista, Varga – obućar, Molnar – mlinar, Madaras – ptičar) i moje prezime odnosi se na neki zanat ili vještinu koja je postala sinonim za pojedinu obitelj.O bačvama i bačvarstvu pojma nemam, premda mi je drago da je barem netko od predaka imao kakvu konstruktivnu djelatnost namjesto potomaka koji mahom mlate praznu slamu, pravo da znate, dobru bačvu i nije tako lako napraviti, raspitajte se malo.
Rođen sam u cik zore 24. rujna1980. godine, u Novom Sadu na lijevoj obali Dunava. Bio sam glavata beba, ako je volumen mjerilo, jedna od pametnijih beba rođenih te godine u Betaniji. A nije do volumena, dokazao sam to kasnije u više navrata i nanosa.
Nisam bio boležljiv ali niti jak, jedan od onih prosijeka, onih što se poput sjene provuku kroz vrtić, školu, vojsku pa na koncu i život, bili smo tu ali nas nitko zapravo nikada opazio nije, nitko nije stao, pogledao nas, zamislio se nad nama, kao lanjski snjegovi, dolazimo i odlazimo, tek poneka požutjela fotografija će svjedočiti da smo jednom postojali.
Već u vrtiću, odnosno „maloj školi“ koja nas je pripremala za „veliku“ osnovnu školu, izašla je na vidjelo moja osobnost kauča ili komode ako vam više odgovora, gdje me gurneš tu ostanem, bez puno „zašto?“ i „kako?„.
Igramo nogomet, ja na golu jer nitko neće, igramo se rata, ja Švaba jer nitko neće, igramo se kauboja, ja poslijednji Mohikanac jer nitko neće, nije da su me drugi maltretirali, nego jednostavno nisam imao taj obrambeni mehanizam u sebi, nisam imao kuraža boriti se za bolje, nemam ga ni sada.
U osnovnoj školi nastavila se ista priča, pogotovo nakon „tužne humoreske“ kada je neki kvazi Houdini gostovao u seoskom kinu, te je tobože imao moć hipnozom riješiti ljude nekih negativnih navika, pušenja, alkohola i slično.
Nekom nesrećom (sestrična me stavila na popis) završio sam na pozornici.Sa mikrofonom u ruci kvazi Houdini prozbori:
I evo ga, imamo tu jednog lijepog dečkića, kako ti je ime?
Mišo„- propiskutam ja, još uvijek nesvjestan koji ponor mi se sprema.
Miško, oooo krasno ime za takvog dječaka, a Miško ima problem (odmotava papirić i čita) sa piš piš u krevet po noći“ – raskezi se kvazi Houdini kao da mu je drago zbog toga, a kino sa svim mojim školskim kolegama, susjedima i Martinom iz prve klupe, prasne u smijeh, hihot, čak je netko od starijih zafućkao, dobro pa za baklje nismo znali.
Ne..pa ja..ko..gdje…greška…drugi Miško..“ – nešto sam probao poput menjševika ispred NKVD-ovog isljednika, bezuspješno.
Ništa, sjednem tamo na jednu od niza stolica poredanih na pozornici, kvazi Houdini krene u seansu, malo prije je bacao noževe na suradnicu sa jabukom na glavi, a sada liječi viskom pušenje i pišanje u krevet, ooooo selo moje malo, provincija uber alles.
Sjedimo tako, on njiše visak, zatvaramo otvaramo oči, sad smo u hipnozi, sad nismo. Ni ne sjećam se točno same seanse. Bio sam po prvi puta uistinu hipnotiziran ali od muke i nade da je sve to samo ružan san.Tu noć sam opet piškio u krevet, od hipnoze ostala mi samo trauma i dobacivanje „piš piš Miško“ po hodniku škole, i Martinin podsmijeh koji mi je sjedao kao gripa na kirvaj, a bila je ružna, kasnije sam to shvatio, kada sam prestao piškiti u krevet.

Kuća u kojoj smo živjeli i u kojoj je bio krevet u koji sam jedno vrijeme piškio kako sada svi već znamo, bila je ona klasična Vojvođanska „na lakat“ sa ljetnom kuhinjom i šupom u nizu, drvenu tarabu sa ulične strane, s vremenom je zamijenila metalna kapija iza koje se prostiralo prednje dvorište sa orahom, travom, brezama i cvijećem, iza prednjeg dvorišta, žičanom ogradom odvojeno, nalazilo se zadnje dvorište sa baštom i domaćim životinjama. Svinja, kokoš, pijetao. Pas. Klasika.

Do poplave 16. juna 1965, obitelj je živjela nekoliko kilometara dalje, na drugom kraju sela, Dunav veliki, moćan, goropadan, odnio je staru kuću, ostali su samo dudovi na braniku djedovine gdje smo kasnijih godina sadili mahunarke i papriku, ulica u kojoj je napravljena nova kuća nakon poplave nosila je naziv 16. juni 1965 kao spomen na dan kada je Dunav došao po svoje.
A kako da mu zamjerim? Dunavu.
Pa on je tu tutnjao još dok su moji preci na konjima po Azijiskim stepama tumarali,bio o sam u Beču nedavno, nešto su rovarili po njemu, stari tok, novi tok, nije to u redu. Nema respekta prema starosjediocu.
Osim velikom rijekom, 16. juni je dan koji je u mojoj obitelji obilježen rođenjem moga mlađeg brata Filipa. On se rodio taman da stigne propustiti nadolazeću poplavu fekalija koje su zapljusnule Bačku od godine njegovog rođenja 1988 pa nadalje. Kažu da se čovjek ničega ne sjeća u prve tri godine života, kao naručeno za Filipa, u foto finišu smo izašli iz Vojvodine kada je počeo pamtiti događaje i ljude oko sebe. Što se njega tiče, mi smo Hercegovci, taman je na potezu Konjic – Mostar upamtio prve ljude i krajolike.
Hercegovina je drugi dio loze iz koje sam satkan, potpuna opozicija Bačkoj, mentalitet, običaji, jezik, hrana, klima, ima onaj film „Tarzan u velegradu„, e ljeta u Hercegovini su bila „Lala na kamenjaru„.
Znali su Hercegovci dolaziti kod nas u Bačku. Kuha se riblji kotlić pod obavezno, da se eto gostima malko približi kulinarska tradicija podunavlja, ljute paprike u kotlić tokom pripreme jedino Bobika ne bi ubacio, jer lanac nije mogao do šupe gdje su visile papričice,cvilio je, lajao je ali uzalud.
Sjedne se u hlad ispod oraha, na stolu bijeli stoljnjak i servis za ručavanje koji je svadbeni dar bio i vadi se samo jednom, a rijetko dva puta godišnje, domaći rezanci, bokal vina, bokal vode i na sredini stola crvena eruptivna smjesa iz koje šaran viri.
Gosti, kako je i red, grabe prvi, pa polako mi za njima. Kako vrijeme odmiče, rezanaca i vode je sve manje a kotlića isto, gosti se malo meškolje ali šute, pristojni su, stari junački zajapuren sa grašcima znoja na čelu brani 15% Mađara u sebi, ja ga pratim sa 7%, grabimo, peče, ljuto da te Bog sačuva, ali tako je to kod nas, protiv tradicije se ne može. Pogotovo ove frizirane, da gost stekne što bolji dojam na što brži način, i po mogućnosti nagriženi jednjak.
Nakon što su se dobro najeli rezanaca i vode, svaki se razmili na svoju stranu i popodnevnu siestu.Neće nam prigovoriti, tek nagodinu kada mi dođemo kod njih, u šali spomenu Vezuv ispod oraha.
Zimu sam volio više nego ljeto, tako je i danas premda zime ovdje na zapadu nisu iste kao tamo, ne zbog nostalgije i patetike koju ona nužno nosi, nego čisto zbog količine bijelog pokrova koji pokrije tlo. U Bačkoj su sa neba padale bijele krpe, koje dugo nisam vidio, ovdje padaju pahulje, male i nedostatne da zatrpaju trotoar toliko da se jedva provlačiš kroz nanose snijega.
Ne znam zašto sam zavolio zimu, nije da taj osjećaj ima uporište u logici, jer brda za sanjkanje nije bilo a po ljeti si se mogao kupati na Dunavu, ali opet zima je donosila neki spokoj, tišinu, osjećaj kao da je nebeska kapa poklopila zemlju i da vrijeme stoji. Obitelji su bile bliže zimi, više se boravilo u kući, pričalo se, ima neke prisnosti i romantike u tome.
Poslijednju zimu u Bačkoj 1990 godine, pamtim po krpama snijega koje me zatrpavaju dok u predvečerje idem do Ustaške krave po mlijeko, koja je bila par ulica dalje od ove Četničke koja nam je do tada davala mlijeko. Bratstvo i jedinstvo je završilo na dva floora, Damir A. bi rekao.
A što će biti ako budeš morao otići iz Plavne?“ – pita me starija sestrična, u ljeto poslije te zime.
Sjećam se te scene, dok čekam starog koji se vraća autobusom iz Mađarske, otišao sam na improviziranom romobilu od devastiranih dječijih kolica gore do druma, stojim gledam dolje prema Baču niz cestu.
Neću otići nikada!“ – bio sam duboko uvjeren u svoj odgovor, poput zagriženog ultrasa vjerovao sam u pozitivan ishod, iako smo imali igrača manje i gubili dva razlike sredinom drugog poluvremena, u gostima.
Da, ali šta ako stvarno budeš morao otići!?“ – inzistirala je na pitanju, vjerojatno iz spoznaje da su nam upravo isključili i trećeg igrača te je poraz neminovan.
Vratit ću se kada budem imao 17 godina!?“ – ustvrdio sam, iako ni danas ne znam zašto baš 17!?
Valjda mi se činilo dovoljno daleko, a opet dovoljno blizu da proleti poput treptaja.Natukao sam sada skoro duplo više od tih famoznih 17, nisam se vratio niti namjeravam, i nije to sad priča i stvar za plakanje, žaljenje, sažaljavanje, postoji tisuću gorih stvari koje mogu zadesiti čovjeka u životu, seobe su sasvim normalna stvar.
Nije to patetika kao što će vam se učiniti, to su crtice, poput onih na dovratku odrastanja koje brižna majka uredno rezbari kako bi se katkada prisjetila kako su joj djeca bila mala, crtice koje pišem da ih sačuvam od drugih crtica koje nadolaze i potiskuju ove stare, a u glavi (iako velikoj) nema dovoljno mjesta za sve.
Premda, ne bojim se toliko zaborava, koliko želim izbjeći sudbinu starih požutjelih fotografija, sudbinu nijemog svjedoka čije lice i scenografija ne govore mnogo znatiželjnom oku koje ga proučava.Volio bih znati crtice iz života svoga djeda, ne one šture i svima poznate, koje se poput floskule obiteljskim stablom prenose, nego one intimne, osobne i sasvim ljudske, ali ne zato da bi se njima opterećivao i njihov teret nosio, nego čisto da bi sebe kroz njih bolje upoznao, svojim vrlinama, manama, lošim i dobrim navikama tako bi konture dao.
Iako smo kmetovi, i ne vise nam po zidovima portreti gordih i brkatih djedova oficira u okolici Krakova slikani, imamo pravo bilježiti te male sasvim nebitne crtice iz sasvim malih nebitnih života, na taj način probajte shvatiti ove redove, prije nego križ nostalgije i patetike zazovete.

Mihael Pinter, rođen 24.9.1980. na lijevoj obali Dunava u gradu Novom Sadu. Potiče iz radničke srednje staleške obitelji, oca Vojvođanina i majke Hercegovke, čiji ga dualitet uvelike obilježio kao osobu u karakternom smislu.
Početkom devedesetih godina prošloga stoljeća uslijed ratnog ludila, njegova obitelj primorana je napustiti Vojvodinu, točnije Bačku kao i mnoge druge obitelji Vojvođanskih Hrvata. Do samog odlaska živjeli su u rodnom selu njegovog djeda Plavni,  na samom jugu Bačke uz obalu Dunava nasuprot grada Vukovara.
Izbjeglički put ih je odveo u Hrvatsku, grad Dugo Selo koje se nalazi na istočnoj strani Zagrebačkog prstena. Srednju školu za zvanje strojarskog tehničara je pohađao i završio u Zagrebu, period 1996 – 2000 godina.
Trenutno radi u struci (koju mrzi), od nedavno je oženjen i otac malog Andrije, u duši je zadrti roker, piše blog, muzičke recenzije, koncertne izvještaje, satirične društvene kritike i autobiografske kratke priče iz djetinjstva čija elegičnost dosta govori o činjenici da je teška srca prihvatio odlazak iz Bačke.
Pisanje mu je uz čitanje, prvenstveno hobi, kojim se aktivnije bavi od 2010 godine.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.