Mario Lovreković: LUTKA

Filed under: 2015,afirmator,broj-39-jun-2015,sf / horor |

Fallon BowmanStidna dlaka u ustima tjerala je moj jezik u neprirodne kretnje; uvlačenje prema natrag, trljanje nepca i zatezanje grkljana koji je za sobom zazivao podizanje želuca, a taj je pak jedva dočekao trenutak kada će iz sebe izbaciti sav višak nepoznatih kiselina stvorenih od nekoliko vrsta alkoholnih pripravaka. Zvuk ranjenog ždrjebeta u sezoni smrznutog kopita – takav zvuk sam ispuštao dok sam pokušavao zadržati mješavinu provarenih tekućina unutar sebe. Kiselina se probila u moje grlo, trebao sam nešto staviti u sebe, komad kruha ili barem čašu vode, kako bi tu uspaljenu vatrenu silu nekako ugurao natrag na mjesto kuhanja. Otvorio sam oči bolnim kapcima, čak sam uspio čuti zvuk podizanja kapaka, škripali su kao stara limenka usoljenih ribica kojoj površinu dere odavno otupjeli otvarač kaljen od jeftinog srebrnog recikliranog metala iz, recimo, Rumunjske. Ipak, progledavši, izoštrio sam vid i uputio ga po svuda okolo sebe, jer niti sam znao gdje se nalazim, niti sam usvajao saznanje da zapravo i jesam. Zjenice su zumirale mrak, tražile bilo kakav trun svjetlosne energije, bilo kakav znak života, međutim nisu bivale uslišene. Nešto drugo zato jest. Moje ušne školjke.

 

Nekakva zvijer disala je pored mene i na prvo razumijevanje zvuka sam se uplašio, jer još uvijek nisam usvojio saznanje da li to istinski jesam, za ozbiljno, ja osobno. Okrenuo sam glavu prema zvuku slijepo gledajući, izoštrio, koliko se moglo, naglo obamrli osjet sluha, pa u čudu glasno povikao: „Tko je to?!“

Zvijer je zagrgljala, kao da se guši u vlastitoj slini, nešto promrmljala, uzdahnula, olakšala se putem vjetrova iz crijevnih prostranstava, te nastavila režati kao netom prije.

Naglo sam sjeo, shvatio da se nalazim u krevetu, i odmah zatim toplim slapom iz unutrašnjosti navlažio svoja prilično maljava prsa. Ispovraćao sam se po sebi. Dlanom sam utrljavao kiselu tekućinu kako bi se iste čim prije riješio, a zatim sam, olakšan, još više izoštrio vid i sve je odmah bilo puno jasnije.

 

Kit ubojica, mrtav kao mazga na suncu, ležao je pored mene i jeo malu djecu dok sam se snebivao misleći kako je ružan san ponekad jednako snažan kao i stvarnost. Duže promatrajući, čudnovatu nakupinu grba ispred sebe, shvatio sam da su snovi samo lijepa maštarija za naivne emotivce koji realnost prihvaćaju kao raža sedlo. Mrtva maca, kotao bez plamena, čarapa s rupom, punđa bez kose – nešto takvo ležalo je pored mene.

Potražio sam sat, kazaljke su rekle svoje; pola pet ujutro, nema razloga da se duže ostane u krevetu! Eh, ali u čijem krevetu?

Još jače izoštravanje vida, prilazak ljudskim granicama gledanja u mraku, još jače fokusiranje, pa onda saznanje: to nije moja soba!

 

Ustao sam brzo, stao na nešto ljigavo, ali nisam se obazirao na taj gumeni predmet, niti sam htio znati što tako vlažan radi na podu pored kreveta, i već sam nakon nekoliko koraka otkrio poziciju svojih hlača i košulje. Donje rublje nisam tražio.

Pola minute, oči su pronašle izlaz, brava nije davala znakove otpora, majka sloboda zaposjela je tron i ja sam odlepršao kao perce iz jastuka tijekom borbe nekoliko golih tinejdžerki u fazi istraživanja svoje seksualnosti.

 

I dobro, došao sam do svog prebivališta nakon sata koračanja kroz maglu, ušao sam u sobu i napokon se svalio u krevet, još uvijek pijan i započeto mamuran. Zatvorio sam oči, vratio fokus u realno stanje, pa zamislio gusto nastanjenu nudističku plažu negdje na dalekom otoku usred Sredozemnog mora i siguran u nakanu krenuo, onako, zrelo zaspati.

Međutim nisam uspio, jer jela me je misao, a ona mi je na znanje pružala lošu sliku o buđenju pored orke. Tko je bila ta neman?, pitao sam se. Gdje sam uopće bio i pronašao je takvu? Misleći o tome film se počeo razmotavati. Sjetio sam se svog odlaska na društveno okupljanje koje je potaklo nekoliko poznanika, a ti su pak na isto mjesto doveli nekoliko prijateljica koje baš i nisu bile za društvo, ali htjele su doći iz nekih samo njima poznatih razloga. I ja, u glupost zakleti kreten, završim s jednom od njih.

Zapamtio sam njezin lik kako leluja prema meni i objašnjava mi kako u današnje vrijeme pristojna djevojka ne može naći pristalog mladića, te nešto kako bi ona rado htjela ozbiljnu ljubavnu vezu i kako nipošto nije laka, i…

Bljak! Hrpu sranja su njezina usta verbalno izbacila, a koji je meni vrag došao da to tijelo na kraju dobro potrošim – nisam imao pojma. Ne znam niti dan danas, ali znam da je više nikada poslije nisam vidio, a i da jesam – prepoznavanje ne bih pošteno odradio, i hvala svim silama dobre prirode na tome!

 

Ipak, nešto drugo se izrodilo iz svega toga. Kako sam misli opterećivao svojim općim unutarnjim nezadovoljstvom, kako sam se toga jutra dugo vrpoljio u krevetu, odlučio sam poštovati svoj ukus i nametnuo sam si jedan vrlo zahtjevan zadatak: pronaći sebi lijepu djevojku ili vječno masturbirati na filmove erotskog ili porno sadržaja! Naravno da sam u planu imao ovo prvo, ali pravi ribar uvijek ima dodatno veslo u čamcu. Što ako dođe sirena i poželi zaveslati u paru? Što ako dođu dvije? Ili jato njih?!

Ukusi se nadasve razlikuju, poštujem svaki, ali moj je oduvijek bio određen i istančan na samo jednu vrstu ženske vanjštine – crnka, crne kose i crnka. Dakle, jasno.

Naći djevojku kakva meni odgovara, a da ujedno i ja njoj odgovaram, bilo je nepotrebno pokušavati, to je kao kada bi župnik očarao časnu sestru (?) i s njom nagovorio još jednu na služenje gole mise poradi većeg prikupljanja milodara. Nemoguće (?)!

Svakako sam odlučio pokušati radi manjeg pritiska na desnicu mi ruku.

 

Dan, tri, pet, šezdeset i pet, noći su bivale sve suženije za tjelesno uzbuđenje, a opet i sve prostranije za poremećeno deprimiranje uz alkohol i porno uratke. Kupovao sam razne časopise, DVD-e, opsjedao sam internetske stranice, sve i svašta sam radio kako bih osjetio tu toliko željenu i potrebnu tjelesnu toplinu. Hedonizam, mislio sam, raznovrsni glupi ljudski porivi koji ionako služe ničemu, samo za kratkotrajno zadovoljstvo, ali opet nikako nisam mogao bez njih.

Internet mi je bio najbolja i najjeftinija solucija, stoga sam se na kraju zadovoljavao isključivo putem mreže. Svakojakih sranja se tu moglo naći, podmetala se i dječja pornografija koju sam preskakao s gnušanjem, bilo je i snimaka nekakvih grupnih silovanja, mada se vidjelo kako je gluma u pitanju, ali opet i to je bilo previše. Previše svega za malo ničega. Našao sam nekoliko fotografija prekrasnih crnokosih djevojaka, obnaženih, i te sam si sadržaje odlučio pohraniti na tvrdom disku. Gledajući ih, nisam osjećao potrebno uzbuđenje, već sam ih promatrao isključivo s divljenjem. Djevojke koje bi odgovarale meni, izgledom, a opet da li bi se i duše poklopile? Sumnjao sam u te pomisli.

 

Sedamdeset i šest dana, sto i pedeset dana, dvjesto i dvadeset dana. Našao sam nekakvu simulaciju seksa s nekom porno glumicom, ljudi su popizdili za tim, pratio sam jednostavno zadana uputstva koja su mi trebala dati osjećaj kao da sam baš upravo ja s njom u znojnom i vatrenom trenutku uzajamnog svršavanja negdje na svilenoj nebeskoj postelji punoj zapaljenih slavoluka iz prošlih zamišljenih vremena. Katastrofa pomiješana s lažnim užasom, začinjena rastopljenom stravom, te ukrašena jeftinom pornografijom. To ne da je bilo glupo i neuzbuđujuće, već je bilo i apsolutno zatupljujuće: preseravanje bogate porno zvijezde koja usput objašnjava kako penis staviti u rodnicu. Ako imate obrezani penis, ako vam je glavić manji, ako imate samo malo centimetara, ako vas majka nije dovoljno dojila, ako je klitoris veći, ako…

Ona je davala savjete, a jedva da je imala dovoljno kila za primiti ikakav penis u sebe!

Glupost! Nisam se dovoljno dobro snašao i nikako nisam razumio zašto ljudi masovno pizde na toj njenoj stranici sranja koja je bila ništa više nego dobro razrađeno i smišljeno razaranje primitivnih umova našeg doba sirovih polovica svinjetine.

 

Odgledavši to smeće, u sebi sam glasno počeo kuditi sav internetski sadržaj, ali i dalje sam bio ovisan o njemu, tako da više nisam znao kako se ponašati kada su tjelesne potrebe u pitanju. Tražio sam nešto posebno, nešto što će mi dati zadovoljstvo, naposljetku, sreće ipak nisam imao. Barem nisam do tristo i dvadeset trećeg dana.

 

Pojavio se oglas jednog prodavatelja gumenih lutki koji ih je radio po narudžbi. Zanimljivo, pomislio sam, on može napraviti lutku kakvu zaželim. Tako je bilo navedeno: pošaljite ime osobe koju želite i mi ćemo vam je isporučiti za devet dana. Umjetnu, dakako.

Zainteresirao sam se za taj oglas, nisam mogao pojmiti da bi na kraju ipak mogao pobijediti samoću time što bi dobio ljepotu koju sam priželjkivao, pa makar i umjetnu, barem bi je imao uza sebe, a ne na ekranu prljavog monitora. Prva pomisao je bila: koliko to treba platiti?

Poslao sam upit vezan za cijenu proizvoda, nisam htio sanjati o onome što možda nije moguće niti vezati za realnost. I dobro sam učinio, odgovor je uslijedio gotovo odmah: fiksna cijena proizvoda ne postoji, ovisi o osobi koju želite.

Ma daj!, pomislio sam. A što to znači? Tko je skuplji, a tko jeftiniji? O čemu to ovisi?

Htio sam odmah doznati barem okvirnu cijenu, stoga sam otvorio omiljene fotografije crnki, koje sam pohranjivao na svoj tvrdi disk, u nadi da ispod barem jedne stoji ime i prezime. Imena su bila: qwecits.jpg, pa oklkvaost.jpg, pa imesrtimgo.png, pa…

Ništa od toga, pomislio sam. Trebam nekoga čije ime poznajem, a da mi je njezin lik jasno ucrtan u mozak. Mislio sam, sjetio se nekih glumica, pjevačica, i sve su one bile itekako lijepe, ali niti jedna nije imala ono nešto što bih platio kako bi dobio na kućnu adresu, pa makar i u gumenom obliku. Nikako nisam htio čekati petstoti dan, razmišljao sam, tko bi to mogao biti, koga bih to želio imati za sebe, a onda sam se sjetio jedne djevojke koja nije crnka, koja nije porno zvijezda zamamnih oblina, koje se vjerojatno nitko nikada ne bi niti sjetio.

 

Fallon Bowman – molim cijenu, upit je bio poslan.

 

Bio sam siguran kako će uslijediti pitanje tko je to, kako neće imati cijenu za nju i kako ću na njihov odgovor čekati barem nekoliko sati. Tako siguran ustao sam protegnuti noge i usuti si jedno piće, što sebi u čast i jesam učinio. Gledao sam kroz otvoreni prozor, dok sam se častio vodkom i glupo likovao, plamtio sam pobjedonosno – oni koji nude te lutke neće znati tko je ona. Nju nitko ne može napraviti, mislio sam, ona je savršena. Vidio sam dvije verzije nje, jednu sa smeđom dugom kosom, plavim očima, zadebljanim nosom i punim usnama, te drugu sa žarko crvenom kosom do ispod uha, tamnim očima i prelijepim nosom.

Želio sam tu drugu verziju, mada se ne bi sramio niti prve uza se. Nekako sam očekivao pitanje od strane oglašivača: koju Fallon Bowman želite?

I dok sam iščekivao odgovor nisam niti primijetio kako je zapravo stigao odmah – automatizmom.

 

Cijena: 850 eura.

 

Dobro, mislio sam, imam svotu, ali misleći o verzijama poslao sam upit: znate li točno kako mora izgledati?

Odgovor je odmah uslijedio: znamo.

Tražio sam broj njihovog računa. Dobio sam ga odmah, a tako odmah i uplatio traženu svotu.

 

Nakon devet dana dobio sam svoju lutku. Bila je upakirana kao odijelo – u najlonu na vješalici. Skinuvši najlon, i onako ispuhana, to je bila Fallon, lijepa i točna, baš onakva kakvu sam je i želio imati, a zapravo tako, vjerovao sam, nije niti izgledala u živo, jer fotografijama se danas ne može vjerovati, međutim ipak je bila takva kakvu sam je vidio i kako sam htio da izgleda!

Prodavatelji su to nekako znali, dali su mi točno ono što sam platio. Ali kako? – morilo me je.

 

Isprva nisam ništa činio s lutkom, iskreno bilo mi je neugodno. Skinuo sam je s vješalice i njezinu gumu položio na svoj krevet, gledao je, proučavao, ali nikako i dodirivao.

Nisam znao kako prići toj ljepoti, a da se ne osramotim, kako joj išta reći, mada sam znao da me ne čuje. Bila je to romansa, sada to znam.

 

Nekoliko pića, malo glazbe, koju sam mirnoćom odabrao, i ona je počela promatrati mene. U jednom trenutku mi je namignula i time pokazala kako bi bilo dobro da u njeno tijelo upuhnem zrak iz svojih pluća. Prišao sam i podigao je s kreveta. Nigdje nisam pronašao mjesto, pipac, za upuhivanje zraka. Okrenuo sam je nekoliko puta, tražeći, kada najednom ona sama napući usne i pruži mi odgovor na moje nepostavljeno pitanje: gdje?

Pritisnuo sam svoje usne uz njene i ona je počela dobivati formu. Kao da se punila sokovima, a ne zrakom, jer ni daha nisam ispustio! Nakon minute promatrala je moje biće jasnim, živim, ljudskim očima. Podignula je desnu ruku, pa me nježno pogladila po licu.

Stup od kamena – usne su mi i dalje ljubile njene, ali ona se već odmaknula od tog prvog besmislenog poljupca. Primila je moje lijevo bedro, skinuvši ruku s moga lica, stisnula ga, pa privukla bliže kako bi dodirivalo tajno mjesto između njenih unutarnjih bedara.

Uzbudio sam se prejako, ona je to osjetila, pa svojim jezikom dotaknula vršak moje ušne resice. Nije bila spremna na kompromis, zagrizla je resicu nekoliko puta, i zaboljelo je, ali slatko, natjeralo je moju kožu da se uzdigne od mesa, da se sama počne nagrizati od strasti.

Usnama je putovala dalje, zaposjela je moj vrat, a ja sam se počeo braniti ližući joj obrve. Napetost s moje strane prerasla je u žustrinu i znao sam da se više neću moći vratiti u sabranost; ona je bila na meni i to je bilo dovoljno kao što je kostima dovoljno da ih meso časti tvoreći im vezivo.

Obje obrve, oko, oko, nos, pa usne koje gode previše – spuštao sam poljupce sve niže, kušao sam vrat, zatim grudi, nakon što sam ih oslobodio odjeće, pa trbuh, pa prve kratke dlačice među zubima, a onda je pobijedila sporost, onakva kakva bi uvijek trebala biti i živjeti – lagana.

 

Kruženje koje joj oduzima karakter, stav – patnja kroz užitak, a zapravo želi moj jezik odmah u sebi – samo uživa u igri i neće reći, jer bi prebrzo svršila. Znam, čekam dok joj mišići drhte, dajem joj još vremena. Gledam je u oči odozdo, ona puca od napetosti, ulazim jezikom u nju, ona se odmah opušta – kao deka bačena na krevet. Onaj krevet, usamljeni komad namještaja, koji nikada nije bio ugrijan i pokriven. Činim je razasutom među česticama svemira, stopljenom s vizijom možebitne budućnosti, razotkrivenom ispred moga bića, neuglednoga za svijet.

Želi me dublje u sebi, trga mi kožu oštrim skalpelima, noktima, pa joj ugađam do kraja. Vodimo ljubav, negdje drugdje, na valovima strasti, na kopreni najtužnije udovice, na sestri bez brata, na platnu koje nas omotava i guši, na slici bez okvira, na poraženoj samoći, na koprivama koje ne peku, na vlastitoj sreći koja ne postoji u nama.

Komadala je sva živa srca, poput zvijeri, pripremajući pogreb za tijela njihovih klijetki i pretklijetki. Strast u čarobnoj pobjedi, svršili smo zajedno, gledali se i dugo poljupcima nagrađivali kroz noć. Zaspali smo, zagrljeni, topli, i znao sam što će nam naše prvo zajedničko jutro donijeti: ustajem prvi, donosim doručak i kavu u krevet, zamišljeni san se ipak nekako ostvario…

 

Spavao sam pored nje, čvrsto, bez pomisli kako bi nešto moglo krenuti mimo plana.

Svjetlo s ekrana mog računala počelo je buditi prostoriju. Pa opet. Pa opet.

Primijetio sam šta se događa, ali ta svjetlost bila je nedovoljna da bih uopće reagirao.

Nastavio sam spavati, svakom sekundom sve sigurniji u sebe, sve manje ranjiv i sve više zaljubljen u Fallon.

 

Svjetlo, opet i opet, blic, blic – dojadilo mi je, stoga sam ustao i prišao monitoru.

Pisalo je: 850 eura.

 

Pogledao sam prema krevetu, bio je prazan.

Opet…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.