Mario Lovreković: Heretik

Filed under: 2018,afirmator,arhiva,Broj 78 – septembar 2018,sf / horor |

Odbijam ti, Bože, po receptu novi život rađati, jedino što mogu je smrt koju čekaš Tebi iskreno podariti. Pružiti Ti patnju koju razum Tvoj nikada neće svladati, a za to moja mrtva duša, vjeruj, zapravo neće mariti. Mogao si, patiti me još i više, mogao si učiniti da mi majka boli utjeha u tuzi bude, sam da krv od djece svoje pijem kao pretjeranu strast, u zlo me otpustiti, mrtva mesa da se najedem kao smrtnik. Mogao si tjerati me da si tijelo režem, da si bolest uzmem kao izuzetnu čast. Mogao si, Bože, učiniti me mokrom krpom, praznom glavom ustajale tame, bez sjaja i bez razuma, kao što i danas činiš svojima, radosnima, slijepima po povijesti od suhoga tla nekadašnjeg svijeta gdje jabuka postade grijeh. Da li bješe tako suđeno i mojima koji misle drugačije, točnije jednako kao i moje biće?

Mrziš li me sada kada riječi više smisla imaju? Dozvoli da Тi čujem glas, da mi pružiš pomast kao posljednjem psu nad kostima mrtvih za koje niti ne znaju gdje su pokopani i kakvom smrću doživjeli su kraj. Herezom Тe krstim, vodom koju i sam si pio, koju, mada prljaviju, i mi mrtvi danas pijemo, možda time prizivamo raj; kraljevstvo Tvoje, utočište zla.

 

Heretik sam, gazište sam, stuba. Prokletstvo imenom me zove, onaj sam kojega nisu stvorili drugi, meni grijesi bjehu oprošteni, ali neki sasvim drugi. Grijesi koji to i nisu, već bijahu patnja koju Ti okusio nisi, stoga ne sudi o drugima, o Bože, jer grijesi Тe živoga pojedoše dok misliš da si Otac meni što živim u posljednjoj kružnici pakla. Pogni glavu, promatraj sa smislom, uvidjet ćeš da to što mrtvi ljubiti žele nisu stopala Tvoja.

 

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.