Marijan Falica – Život nizvodno

Filed under: broj-33-decembar 2014,edicija "relacije",poezija i proza,proza |

terapija            Digneš se u 5:30, odbauljaš u kupaonicu. Pereš zube trudeći se da ne polomiš još pokoji, ionako ih je već pola za otpis. Zubari ili fušare ili su skupi ili skupo fušare, nebitno. Kava i cigareta, nekoliko cigareta, prije nego proradi probava pa opet u kupaonicu. Već je 6 sati, sjedaš u auto. Naravno, omiljeno godišnje doba je zima. Prsti ti se grče i koče na volanu dok ti se guzica smrzava na hladnom sjedalu. Voziš sedamdeset pet kilometara do posla, sat i pol, taman da ti se auto ugrije. Na putu zapališ cigaretu dok žmiriš na jedno oko da ti dim ne uđe u njega. Ne smiješ otvarati prozor jer je vani minus nekoliko stupnjeva, pa se gušiš i u dimu koji uvlačiš u sebe i u dimu koji ispuhuješ u auto. Dođeš na posao, odrađuješ zadatke i jedeš govna, i od nadređenih i od stranaka. Sve sa osmijehom. Odradiš osam sati, sit si svega, pa ponovno u auto. Sad sedamdeset pet kilometara nazad, opet sat i pol vožnje. Nije problem. Uzmeš si par piva u usputnome dućanu, pustiš muziku i voziš. Voziš i razmišljaš kako je tvoj cijeli život niz pogrešnih odluka. Većih ili manjih zajeba. Novce koje zaradiš još brže potrošiš. Uvijek ima nešto za platiti. Dobiješ bonus na poslu, pukne ti kuplung sajla na autu. Dobiješ povrat poreza, dođe opomena jer nisi platio struju. Oženiš se, razvedeš se. Jedan dan imaš stan, drugi dan si kod mame i tate kao podstanar. Nije bitno. Pomirio sam se. Nemam cilj u životu i zato sam tu gdje jesam. Plivam nizvodno. Nije mi stalo. Ne druži mi se sa ljudima i ne preserava mi se. Maske me ne zanimaju. Ne mogu reći da sam ono što jesam, jer nemam pojma što to Ja jesam. Odrađujem život. Pijem i promatram. Lopovi i preseratori. Nema veze, neka uživaju. Ne postoji Bog koji će to naplatiti. Rulja se tako tješi i živi kao ja, bez cilja. Odrađuju život i čekaju da umru. Razlika je u tome što meni više nije stalo. Zamaraju me pozitivno nabrijani ljudi u istoj mjeri kao i govna od ljudi. Volim biti sam.

Nisam inače imao običaj odlaziti u barove, radije sam sjedio doma, slušao muziku i pio. Danas mi se nije išlo doma nakon posla pa sam ušao u prvi koji sam vidio. Sjeo sam za šank i naručio piće. Nije bilo previše ljudi. Pretpostavljam da je bilo prerano za uobičajenu gužvu. Šank je bio skoro deset metara dužine, možda i duži, nizovi čaša i flaša visjeli su iznad njega. Pratio sam pogledom kapljice vode koje su klizile niz orošenu pivsku bocu i poigravao se čašom. I tako, dok sam promatrao tih par ljudi u baru, rečenica što sam je negdje pročitao vrtjela mi se po mislima: „…jedina razlika između dobroga i lošeg dana je tvoj stav…“. – a moj stav je bio jako loš. Nisam znao kuda idem, niti što želim. Nisam imao cilj u životu. Ukoliko ne postaviš pitanje, ne možeš očekivati niti odgovor, a ja nisam imao pitanje. Pogledom sam prešao po velikom ogledalu iza šanka u kojem se zrcalio ostatak bara. Nisam je isprva zamijetio. Imala je kratku smeđu suknju, bijela majica na bretelice otkrivala je gola ramena. Stolovi oko nje bili su prazni. Gledala je u pepeljaru, palcem ruke u kojoj je držala cigaretu podbočila si je jagodicu lijevoga obraza. Duga smeđa kosa presijavala se crvenim odsjajem neonskog znaka sa imenom bara, smještenog na zidu iz nje. Gole noge, bez najlonka, gole ruke. Pila je neko crvenkasto piće iz čaše na stalku, možda Vino ili Martini. Nekoliko trenutaka razmišljao sam da li da joj priđem. A čemu? Zapitao sam se. Da bih se osjećao bolje? „Brijanje“ radi „brijanja“? Pa gadili su mi se takvi likovi. Najlakše je bilo pretvarati se da sam netko drugi, netko „cool“, ponuditi piće i muljati joj kako je posebna i kako me je oduševila na prvi pogled. Ili se zavisno od njene reakcije prebaciti na nehajno glumatanje u stilu nekog nazovi-umjetnika-filozofa-hipija pa joj prodati sav Weltschmerz. Samo sa ciljem još jednog „zareza na remenu“? Površno i jadno. Povrijediti nekoga radi vlastite taštine. Naručivao sam već treću ili četvrtu Pivu. Misli su mi divljale, a nova i nova pitanja se redala. Čemu svo to ljudsko glumatanje? Da bi netko na „prijevaru“ dobio zagrljaj, poljubac ili sex? Samo da bi se tada bolje osjećao? Da bi si nabildao samopouzdanje? Napuhivanje ega? Želim li ja to uopće? Biti kao i ostali jadni debili koje ne podnosim? Ne vidim uopće razliku između napaljenog mužjaka neke životinjske vrste i tipa koji bi tako uletavao curi. Razlog iz kojega izbjegavam „In mjesta“, klubove i izlaske vikendom su gomila samodopadnih i ujedno iskompleksiranih likova koja traži potvrdu da su dovoljno dobri. Preseravanje sa parama, sa odjećom, sa tetovažama. Kao na stočnom sajmu. U glavi mi je zujalo kao u osinjaku od silnih pitanja. U drugu ruku, pitao sam se, ukoliko znam da sam emocionalno sjeban, koliko je ispravno prići nekome, makar i sa najboljim namjerama? Prepustiti se, očekivati i dopustiti da me netko drugi usrećuje? Ovisiti o nekome? Dopustiti da netko drugi „upravlja“ mojim osjećajima? Što je ispravnije? Upravljati ili biti upravljan? Možda radi alkohola, ali oboje mi se činilo pogrešnim. Gledajući mene, bio sam govno koje sjedi sa strane, pametuje i ponaša se kao većina, a opet, želio sam da postoji malo više pristojnosti, malo više poštenja i poštivanja u svim tim igrama i igricama sa osjećajima. Želio sam vjerovati da nisam kao većina. Zašto ljudi ulijeću i izlijeću iz jedne veze u drugu? Ukoliko ne znaš veslati, možeš isprobati sve čamce svijeta i opet ne pomaknuti se sa mjesta. Svi mi tražimo nekoga da nas spasi, ne vidjevši očigledno, nitko nas ne može spasiti od nas samih. Da, to je bilo „To“. Dovoljno alkohola, mozak u ler i odgovori sami stižu. Smiješio sam se u sebi ili nisam? Nije bitno. Moraš krenuti od sebe, to je bitno! Bez obzira koliko ljubavi dobio od drugih, to je tuđa ljubav. U jednome trenutku osjetit ćeš prazninu i opet kriviti nekoga drugoga. Moraš prvo sebe voljeti, iz jednostavnoga razloga, da bi nešto nekome dao, to moraš i imati, a ako to imaš u sebi, onda ne ovisiš o drugima. Par sa šanka ustupio je mjesto dvojci starih kvartovskih „igrača“. Djevojka duge smeđe kose okrznula me je pogledom i nasmiješila se. Pomislio sam kako bih joj trebao zahvaliti na trenutku inspiracije koji sam imao i uzvratio smiješak. Platio sam konobaru i uputio se prema izlazu, trudeći se ne izgledati pijan. Još uvijek nisam imao „svoje pitanje“, ali sam imao neke druge odgovore.

 

Dovukao sam se doma i smišljao što ću za vikend kada mi kćer dolazi, sjetio sam se da bi mogao nazvati jedinu frendicu kaj imam glede toga.

„Hey Marićka! Kaj ima kod tebe?“ – poslao sam joj poruku preko FB chata.

Namjera mi je bila dogovoriti neki playdate za kćer.  Obožavam kćer i jedva čekam tih par dana sa njom koje po sudskoj odluci imam. A Marićka, tj. Hana skoro je jedina osoba kojoj se ponekad javim od kada sam se, nakon rastave, vratio u ovu vukojebinu od grada. Cura ne doživljava nikoga, ima svoje JA i to cijenim. Kao što rekoh, pun mi je kurac mlakonja i beskičmenjaka koji jedva rečenicu mogu složiti a da ne tračaju nešto ili nekoga. Da, svi smo u banani, nitko nema novaca. Ukoliko si sretan da imaš posao, tamo te toliko izjebu da nemaš volje za bilo što drugo. Gadi mi se ova zemlja, nepotizam i lopovi. Motam duhan jer nemam novaca za cigarete. Pijem Pivo iz plastike dok neka govna imaju sve na račun drugih. Pa ne treba mi jebeni dobitak na lotu! Bilo bi dovoljno da ne moram razmišljati da li ću imati za režije. Muka mi je od svih tih ovaca od ljudi koji dopuštaju da ih se striže do gole kože, a skriveni u svojem sigurnom kutku pljuju po svemu nesposobni za bilo što drugo. Ma jebe mi se i za politiku i lopove. Govna na vlasti su teroristi, jer takvi su po prirodi, jadnici koji to dopuštaju ovce su, jer takvi jesu. Ionako je sve u glavama ljudi i svi su točno tamo gdje trebaju biti. Pa zašto bih još želio i slušati o tome i trpiti neke „nazovi frendove“? Trik je u tome da se uhvatiš za nešto svoje. Odradi što moraš i onda si uzmi vremena, hodaj, čitaj, pjevaj, gledaj, spavaj. Tvoj život je samo tvoj i ništa ne propuštaš ukoliko nemaš par stotina slikica na FB koje nazivaš frendovima. Ma u biti, apsolutno ništa u životu ne propuštaš ukoliko si zadovoljan sobom. Želudac mi se okrene kad čujem od nekoga da je vikend i da će friknuti ak’ ne ode van jer će propustiti tko zna što. Daj, molim te! Možeš si ispuniti svaki dan, a ne samo ta dva prek’ vikenda, koja će ti ionako služiti da si prepričavanjem onoga što ti se desilo popuniš unutarnju prazninu koje nisi niti svjestan. I tako u krug, ne znaš što želiš i ne znaš gdje da to tražiš, a trčiš si za repom kojega ne možeš uhvatiti. Fakat mi ne trebaju takvi ljudi, dosadni su i naporni.

„Hey!“ – stigla mi je poruka – „Drago mi je da si se javio, inače se namjerno nisam htjela javljat jer se uvijek ja prva javim 😉 a kod mene, pa puno toga, a i ništa posebno. Nadam se da si mi ti dobro 🙂 BTW, Što zbilja nećemo na kavu? Isto tako nisi javio kako ti je kćer! Eto ti sad, pa odgovaraj! Hahaha.“

„Ma  moram ti priznati da sam ja inače za kurac glede druženja,pa nikako da ti se javim. Glede kćeri, bili smo u šetnji u subotu pa sam se sjetio tebe i tvoje, ima neko igralište i hrpa pijeska pa… Naravno da ćemo na kavu!“

„Znaš da sam već  pomislila da si pizda i to žešća  i sad slučajno prčkam po mobu i skužim da si mi se javio. Sorry! Ma i ja sam ti sva nikakva što se tiče druženja ali kad se nađem s nekim full mi dobro sjedne. Aj kad budeš opet u šetnji sa malom daj se javi. Vidjet ćeš da će ti na kraju sjest trabunjanje sa mnom dok paralelno krotim kćer jer baš nekako ne zna sa drugom djecom. Rado bih da se vidimo, a i da vidim tvoju malu napokon. Jedino dobro što nam je proizišlo iz veza su djeca :))“

„Žalosno ali baš sam o tome razmišljao, bivšu bih davno „obrisao“ da nemamo kćer.“

„Ma i moja veza je u biti sjebana samo se ne zamaram s njom jer sam okupirana djetetom. Mislila sam da će se neke stvari promijeniti poslije njenog rođenja ali sve je ostalo isto. Najradije bi se razišla u miru Božjem ali nije lako. Da se mi bar svađamo i imamo scene nego nemamo o čemu pričati koliko smo različiti. Dijete ne zna što je to smijeh dok ne dođe kod bake i djede. Ma da te ne davim znam samo da više ne vjerujem u ljubav i ne bi mi se dalo više s nikim natezat, a ovo dok traje – traje.“

„Ma daj, nisam skužio, mislim to, za tvoju vezu, sorry…“

„OK je. Jučer sam išla po svoje lijekove i slušala Faith No More koji me full podsjetio na tebe, pa sam si mislila kako si baš sav u kurcu čitajući tvoje postove na FB, dok jučer nisam „udahnula“ život u globalu i shvatila da sam ja fakat oštećena osoba al’ aj, bar nemam afinitet prema alkoholu kao ti, ja zvrcnem Normana :))“

„Ma nisam ja posebno u depresiji, to mi je uobičajeno „nulto stanje“ samo mi se bljuje kad čujem onu stvar „Happy“ :))“

„Mene ništa više ne može iznenadit, a „Happy“ je bila OK pjesma dok nije postala globalni teror :))“

„Može onda nedjelja ako bude vrijeme OK? Čujemo se još?“

„Može, čujemo se.“

Vikend je bio dogovoren. Jedan problem riješen. Dok sam rovao po špajzi u potrazi za alkoholom, zaključio sam kako su ljudi skloni tražiti instant rješenja za svoje probleme. I opet odlutao u mislima. Psihoterapeut, horoskop, crkva, kladionica, sve to dođe na isto. Tražiš da ti netko drugi rješava probleme. Jednom sam tako na nagovor moje bivše išao na bračno savjetovanje. Da se naslutiti iz prethodne rečenice kako je to završilo. Ništa kao u filmovima. Najobičnija soba, komoda uza zid sa vazom bez cvijeća i nekoliko stolica. Ni traga od kožne sofe na koju bi pacijent legao i istresao svoje probleme psihijatru. Nije bilo čak niti radnog stola. Pardon, rekao sam psihijatar, ovaj „naš“ nije bio psihijatar nego psihoterapeut. Psihijatar, psihoterapeut, po meni je jedina razlika što psihijatar radi sa „luđacima“, a psihoterapeut sa „luđacima sa parama“. No nebitno, svi smo mi malo ludi na ovaj ili onaj način. Budući smo bili kod psihoterapeuta pretpostavljam da je moja „bolja polovica“ mislila da imamo para. Naravno da sam ja bio protiv i njenih terapija i zajedničkog odlaska jer sam bio uvjeren da se time ionako ništa ne rješava. Zašto bi mi netko trebao reći da imam problem i još mi to naplatiti? Samo da udovoljim, pristao sam da ga oboje posjetimo u svrhu savjetovanja parova. Ne da nisam bio sretan zbog toga, bio sam totalno nadrkan, ali kako god, bili smo tu. Na tri stolice, ona lijevo od mene i on ispred nas. Psiho trokut. Za početak sam odlučio samo promatrati njihovo veselo ćakulanje kao uvod u predstojeću predstavu tj. savjetovanje. Razgledao sam sobu i namještaj kad je započelo.

„Ja radim na sebi cijelo vrijeme.“ – rekla je.

„Da, tako da mene jebeš sa svojim kompleksima.“ – odvratio sam u mislima. Psihoterapeut Tomica samo je pun razumijevanja kimao glavom.

„Ja nosim cijelu ovu vezu, da nema mene, ne bi niti nas bilo već odavno, a on uopće ne želi komunicirati.“ – nastavila je.

„Pa, kad bi mogao doći do riječi, ili kad bi slušala što govorim, možda bi i imao volje za razgovor.“ – rekoh u sebi. Psihoterapeut Tomica izgledao je pun razumijevanja i suosjećanja. Na trenutak me je uplašio jer je izgledao kao da će suzu pustiti, a ja nisam imao papirnatih maramica pri ruci.

„Svjesna sam svojih problema i radim konstantno na njima, za razliku od njega koji ne želi niti pokušati.“ – dodala je .

„Joj, radiš kurac! Da toliko radiš na sebi, a ne na drugima tj. na mijenjanju drugih umjesto sebe, već bi bila jebeni jednorog.“ – opet sam joj odgovarao u mislima. Tomica je pun razumijevanja i potpore kimao glavom.

„A ti? Kako se ti osjećaš? Što misliš o ovome?“ – upitao me je.

„Zabavno.“ – odgovorio sam ironično i nastavio:

„Osjećam se kao doma. Ona priča i ništa ne kaže, a ja se pravim da slušam.“

„Eto! Upravo tako!“ – vrisnula je.

„Tako se osjećaš?“ – ozbiljno me je pogledao Tomica.

„Evo, pokušat ću objasniti što mislim o njenim odlascima na psihoterapiju i njenom radu na sebi i svemu ovome.“ – započeo sam.

„To je kao da odeš kod zubara, on te upita kako si a ti mu odgovoriš da te boli zub. Zatim te upita koji zub, a ti mu pokažeš. Nakon toga te pita što misliš koji je razlog da te baš taj zub boli, a ti mu odgovoriš da je razlog karijes ili ispala plomba ili nešto treća. Zubar tada učeno klima glavom odobravajući i pušta te da malo razmisliš o tome. Nakon toga idete u dublju analizu pa te pita što je dovelo do toga da te boli zub, a ti mu odgovaraš da si jeo puno čokolade, nisi tri puta dnevno prao zube i obećaješ da ćeš poraditi na tome i popraviti se. Na što ti zubar čestita na spoznaji objašnjavajući da je to prvi korak ka izlječenju. Oboje sretni i zadovoljni mašete repom. Zubar je naplatio, za ništa, a ti si presretan jer si proniknuo u dubinu svoje boli a ujedno izbjegao turpijanje po zubu. Poanta je da  spoznaja o problemu ne rješava problem! Zub je i dalje pokvaren. If you get my drift?“ – pogledao sam moju „bolju polovicu“ i vidio je kako crveni tik pred eksploziju. Tomica je pokušao nešto reći ali sam ga preduhitrio i nastavio. „Gdje je pravi zubar? Gdje su kliješta i čupanje zuba? Kada dolazi taj dio? Ona dolazi na terapiju i sva je sretna otkrivanjem novih spoznaja o sebi, a problemi, kompleksi i frustriranost ostaju. Dakle, sve ovo je ništa koristi.“ – zaključio sam.

„Ja sam tu da usmjerim čovjeka i pomognem mu da otkrije svoje probleme, a ne da ih rješavam umjesto njega!“ – branio se Tomica.

„Pa to ja tvrdim cijelo vrijeme. Ne treba mi netko reći da imam problem, to znam i sam, a opet, ne postoji nitko tko bi mi rekao kako da riješim problem. To moram sam. Pa čemu onda sve ovo?“ – upitao sam.

„Ti nisi normalan!“ – viknula je prema meni ne mogavši više izdržati.

„Meni je stvarno dosta, zato ja ne mogu s njim! On ništa ne razumije. Pa ja sam ne stepenicu, nego cijeli svijet iznad njega!“ – vrištala je moja, sada bivša „bolja polovica“ obraćajući se svome psihoterapeutu.

„Da, definitivno kao doma, žali Bože novaca.“ – pomislio sam i uputio se ka vratima.

Nema instant rješenja. Tek kad posložiš sebe, ostalo se samo počne slagati.

Moram ipak priznati da nije sve tako crno. Imam i ja svoju dobru Vilu! Doduše, ona ne nosi čarobni štapić nego mali buzdovančić. I kad god pomislim da sam isplivao iz govana, ona zamahne svojim buzdovančićem i mlatne me nazad u govna. Moja dobra Vila Sjebančica pazi da sam uvijek bar do grla u govnima. Nije to loša Vila. Samo, mislim da ima problem sa alkoholom. Ponekad ima te blackout-e kad ja pomislim da je sve O.K. i da mi dobro ide, ali to kratko traje. Prije par dana dobijem povišicu na poslu i prvo kaj sam pomislio je da je moja Sjebančica opet nalivena čim je to dopustila. Naravno, rastužilo me je kaj se tako nalijeva, pa tko zna što joj se može desiti. Možda tak’ pijana završi na nekoj šoferšajbi! Tugovao sam sve dok se nije pojavila onak’ luda i mamurna i mlatnula me tim prokletim buzdovančićem u obliku ovrhe od ZG-parkinga. U jednu ruku bio sam sretan, nije me napustila. Voli me moja Vila i pazi me, pazi da mi ne bude dobro. Gadura mala slatka krilata. Što bih ja bez nje? Toliko sam navikao na ta njena sranja da mi je loše ako mi je dobro.

 

Marijan Falica (Sisak, 1975) trenutno živi u Zagrebu. Nije pisac ali radi na tome. Nekoliko kratkih priča objavio je na www.objavipricu.com

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.