MANIFEST ILI NE? Piše: Isak Lazev

Filed under: afirmator,broj 07 - oktobar 2012,društvo |

Znaš ono kad osjećaš da ti se zidovi sužavaju, da se urušavaju? Ne mislim na klaustrofobiju, ona je precijenjena. Mislim na ono, kada poželiš da iskočiš iz sopstvene kože, kada želiš da vičeš na sav glas, da sve izvratiš na naličje. Kada poželiš da se dočepiš vatre pa da žanješ. Očigledno je to neka forma ludih četvrtaka. Dođe tako čovjeku, šta ćeš. Neizvjesnost koja isušuje. Možda sam trebao izabrati da spavam. A i da sam izabrao, jer to je moja građanska dužnost, ista ona kojom zadužujem svoja prava od trenutka kada kročim u državu, ko kaže da u tome ima prirodnosti. Moje je prirodno pravo da spavam, rekli su mi. A šta ako mi neko to naruši, kome da se žalim? Prirodnom vijeću Prirode i Društva? Samitu za prirodna prava UN-a? Šta mi garantuje miran san? Bojim se, ipak, da je do mene. Kada prihvatim svoju tuđinu, ili možda i okolinu, možda tada i zaspim. Svakako, u nekom trenutku ću zastalno zaspati, pridružiti se i Vinetuu i poslednjem Mohikancu na Vječnim lovištima. Baš me zanima šta ćemo tamo da radimo. Da lovimo ovce koje smo brojali dok nismo tamo stigli? Bizoni su prikladniji Vječnom lovu.

Nekako, sumnjam u to. Zapravo, sumnjam i u čitav koncept zagrobnog života. Potpuno je neosnovan i neopravdan. Ako dovoljno dugo sebe lažemo, da li laž postaje istina? Da li kolektivna i drevna laž postaje postulat? Da li je aksiom poseban trik laži da je niko ne poljulja? Ne znam. Okriviću još jednom lude četvrtke za svoju nesanu noć. I možda preveseli komšiluk studentskog doma Rifat Burdžević. Ili je Burdžović. U ove dvije godine nikada nisam našao za shodno da mi taj naziv bude bitan. Služio sam se kolokvijalizmom, jer moj život u protekle dvije godine je bio kolokvijalizam, nešto što studenti uobičajeno rade. Šta je to što još studenti uobičajeno rade? Polažu ispite? Gladuju? Make sweet, sweet love? Nekako ne bih rekao da je samo to. Jedno mi je na vrh jezika ali nikako ne mogu da izgovorim, da oformim, da definišem. Mislim, nije mi to Vukajlija na kojoj ću da prospem sadržaj želučane kese i ponos i predrasude za par aritmetičkih znakova. Ili možda jeste?

Sve je predstava. Ali ima jedna posebna, ona koju su baš studenti postavljali kroz vijekove. I ta je uobičajeno najraspodanija. I najposjećenija. Studenti su tu i glumci i publika i kritika. Ili je to tako bilo? Šta nam se desilo? Dok sam odrastao, osnovna i srednja škola, svi stariji, bilo iz jugogeneracija, bilo iz poslijeratnih marifetluka, ali svi oni su pričali o studentskom životu, nekoj komuni meda i mlijeka za koje se boriš da stvoriš. I sad gdje je to? Možda je na mene ostavio uticaj duge ruke i zadaha bivših režima pa sam razmažen i očekujem od države da izvadi sisu i da se samo sklupčam i sisam, sisam, a za sobom ostavljajući podlive i otiske zuba kao i prsta za identifikaciju prilikom vađenja pasoša i lične karte. A možda i nije. Možda je došlo vrijeme novog talasa, u kome su svi razbijeni. Možda je bolje reći zemljotresa, ili marsotresa, jer ovo je sve samo ne zemlja o kojoj su mi pričali. A pričali su mi i da se sve ponavlja, da je uvijek isto, samo se igračke mijenjaju. Ali studenti nemaju igračke. Pa iz tako proste tautologije, kako može ispasti onda da smo se promijenili?

Gdje je nestalo ono naše bratstvo i jedinstvo koje je postojalo mnogo prije nego što je taj sam pojam skovan? Banjaluka prije par godina proglasi Studentsku Republiku. Jeste da je to bilo parodiranje za neku drugu temu i neki drugi stav, ali ta Republika je postojala. I bila je sav onaj značaj, bila je jedinstvo jedne nacije i vjerosipovijesti, bez ikakve diferencijacije među građanstvom. Mi smo ti koji smo skidali Vlade tamo gdje su Vlade trebale biti skinute. Mi smo ti koji smo pokretali nove ideje kada su stare ideje postale nesuvisle. I zar smo sada mi preseljeni u „nekada davno u neku daleku zemlju“?

We are the 99 percent! Poslednja velika buna naših građana, državljana, te transcedentne Republike, je ugušena biber sprejom. A zašto smo se tada bunili? Da li zato što su ustanove isuviše velikodušne? Zato što nema redova u menzama, blagajnama, šalter salama? Ne, ne bih rekao da je to bilo povod. „Nikada neopravdano“, to bi trebalo da je moto koji zove na buđenje nezaustavljive studentske armije onda kada je to najpotrebnije. Ali stari moto, pošto danas više priliči „Šta me briga“, ili samo „Nikad i nikako“. Zamisli pokretački moto „Nikad i nikako“ koji zove na okupljanje , ali tako da se okupljanje pravi samo sa onima kojima to treba i kad im treba. Jer ko danas jebe solidarnost. Samo ću ja da studiram, a posle mene … Pa prošlost ionako ne postoji, to je samo nešto što pamtimo, a budućnost gradimo. Živimo ovdje i sada. Daj ti meni i daj ti meni sada. A vi kolega, više sreće u Oktobru 2. Iduće godine.

Prvo se mučimo i patimo, dajemo te nesrećne ispite da zadovoljimo aždaju čije se ime ne spominje. Reći ću samo prvo slovo njenog imena, B kao špageti. A zapravo nismo mi ti koji zadovoljavamo, mi se samo moramo zadovoljiti sa tim što se neko samozadovoljava nad našim radom i trudom. Da li ste znali, u Maksiju se mogu kupiti instant inženjeri u vrećici. Sipati u ključalu vodu i onda na laganoj vatri pustiti da polažu ispite četiri godine. Zatim servirati u male posude, jer ti ljudi nisu sposobni da se suoče sa svijetom koji ih čeka. Nisu sposobni jer nisu nikako stigli da nauče. Šta su radili, kada nisu učili? Polagali su ispite. Postali svojevrsne mašine za polaganje ispita. Sjećam se riječi jednog kolege, pred ispit na kraju prvog semestra  treće godine:“a večeras, posle ovoga, kreće blagosloveno zaboravljanje“. Kroz oči mi je prošao jedan hirurg koji to kaže. Ili pilot. I strašno je to što se nisam ni malo zaprepastio, i to što sam ga u potpunosti razumio i to što sam i ja isto to činio. Ali to mene i mog kolegu ne čini ni malo lošijim studentima. Čak, takvi smo poželjni danas. Glina koja se oblikuje kako vjetar duva. Trska koja se maksimalno savija. A obećaše nam nekada, da se nećemo ni pred kim savijati.

Ah, riječ, kako to šuplje zvuči! Uvijek i sad? Ne znam kako je prije bilo, ali sada je neizdrživo. A mi opet izdržavamo. Kao mali, drveni protruo most, kojem je žao da pukne i povuče sve u bezdan. Ili je samo zaboravio kako se puca? Kako je kada konop gubi nit po nit. Za razliku od ostalih masa, studentska armija je imala um. I ciljeve koje je uspijevala da ostvari. Ali ključ je u perfektu. Četiri su sata, a ja ovo sasvim neosnovano pišem, kao bajku. Osjećam se kao jedan od braće Grim, prvo što mi nedostaje dio da budem cjelina, a drugo što maštam o nestvarnom. O raju iz koga sam isteran prije nego što sam bio u njemu. Možda bih trebao prespavati od sada četvrtkom. Za ne daj Bože. Jer „we, the students are shit, it is not the government that is to blame“!

 

 

Napomena: iako postoje u tekstu nekakve fraze koje su se javljale u kojekakvim političkim režimima, nisam ni na koji način mislio da ijedan od tih režima favorizujem. Naprotiv, moj stav krajnje zanemaruje društvene sisteme. Frazemi su korišteni samo imali za ideju da pojačaju i naglase zbog same moći koje u sebi nose. Ništa više i ništa manje. Na kraju krajeva, zato te izjave i jesu klišeji postali i ovdje istu namjeru imali, da se izjasne kao klišeji.

 

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.