Lana Bojanić: Veliki dan

Filed under: afirmator,broj-30-septembar-2014,poezija i proza,proza |

womanZaškiljila sam s nepovjerenjem prema jutru koje se drsko razmazalo svuda preko mojih prozora. Nisam vjerovala da ću uopće moći zaspati, no pogled na sat i malo matematike bili su dovoljni; spavala sam punih pet sati. Izvukla sam se iz kreveta što sam opreznije mogla. Nekoliko sam trenutaka provela u zbunjenom jutarnjem zurenju u trag mog tijela u posteljini. Moje tijelo u mom krevetu ponad kojim su moje police s knjigama, suvenirima i plišanim životinjama. Poster Snoopya, do njega Kurt Cobain, pa moj radni stol pretrpan školskim knjigama, bilježnicama, tisuću i jednom sitnicom. Ogledalo iz kojeg me ravno u oči gleda šesnaestogodišnja djevojka kojoj se redovito daje koja godina manje, plave kose, koščatih ramena i tankih usana, gleda me očima boje mahovine i nervozno se smiješi. Prišla sam još bliže svom odrazu; nikad nisam svoje lice naučila doživljavati cjelinom, uvijek bi mi pažnju odvukao neki detalj. Hoće li se gledatelji večeras, kad ovo lice bude na svim upaljenim malim ekranima u državi, isto kao i ja fokusirati na udubinu na mojoj bradi ili na moje prevelike nosnice ili će me uspjeti zapamtiti cijelu, kao lice? Koliko ja znam možda će doći snimiti i moju sobu?

Krive misli, potpuno krive misli. Zatresla sam glavom, nadajući se da ću, kao nakon protresanja kaleidoskopa, dobiti neku drugu sliku. Trema je zadnja stvar koja mi sad treba. Unatoč tome, u mom trbuhu, taman ispod ruba rebara formiralo se nešto nalik kugli vruće, rastopljene gume, lagano napredujući uz jednjak. Ništa od doručka dakle.

U kuhinji mamina poruka, nešto o tome da kupim kruh i jogurte i jedan od njenih crteža pri dnu. Uvijek je to radila; umjesto da se potpiše ili stavi inicijal, ona crta sebe u kontekstu poruke, kako, ne znam, kuha, telefonira ako je poruka glasila da ju nazovem, gleda na sat ako će se kasno vratiti, zalijeva cvijeće i slično. Danas je njen štapićasti lik u prstima nalik grančicama držao vrećice za kupovinu. Moji su se prsti osjećali baš kako su njeni izgledali: jednodimenzionalno i kruto. Neočekivano me preplavila nježnost prema njoj, sažaljiva, topla nježnost zbog koje sam na tren zažalila što joj nisam rekla za danas, ali brzo sam došla sebi. Ona to ne bi razumjela, nikako, rekla bi da je to sve pubertet, zabrinula bi se za mene, jednom riječju sve bi pokvarila. Ionako se previše brine oko stvari koje ne može promijeniti.

Slušalicu telefona podigla sam već nakon drugog zvona, iz čiste inercije; Ela. Svugdje bih prepoznala njeno teško disanje. Ela je mucala, zato smo se kao djeca i počele družiti; ja nisam znala reći r. Mame su nas vodile istom simpatičnom logopedu i poslije u park. Ela još uvijek ponekad zamuckuje, a ja sam se svog problema riješila za manje godinu dana. Za prošli mi se rođendan u čestitku s dva zagrljena psića potpisala kao „moja best frendica već deset godina“. Uz najbolju se volju ne mogu sjetiti gdje je ta čestitka.

Ela još neko vrijeme diše u slušalicu, skuplja snagu da počne: „Hej… Znam da si rekla da te ne zovem, već smo se pozdravile i sve… Ali htjela sam ti još jednom poželjeti sreću. Znaš koliko mi je drago što su baš tebe odabrali u Zboru. Ti si se najviše iskazala od svih nas, ali nije to ništa novo“ u Elin se ton uvlači nota one fino tkane ljubomore moguće samo među najboljim prijateljicama „Uvijek si bila najbolja. Svi ćemo biti ponosni na tebe.“

Čitav razgovor graniči s nadrealnim i uznemiruje me, pokušavam ga privesti kraju: „Nemoj, Ela, daj…“

„Oprosti, sigurno te činim još više nervoznom. Htjela sam ti samo reći sretno, Marsova ratnice.“ Čovječe, zašto imam osjećaj kao pred plač? Zašto je nazvala uopće? Kvragu, kvragu, kvragu… „Hvala, Mjesečeva ratnice“ šapćem, no slušalica je već spuštena. Otkud je sad izvukla te glupe, djetinjaste nadimke? Svim silama zaustavljam slike nas dvije; ja s pletenicom, ona s konjskim repićem jer njene kovrče nikad nisu podlegle ničem kompliciranijem, mi na penjalicama u parku, u mojoj dnevnoj sobi pred televizorom, ne, kažem zaustavljam te slike, zaustavljam ih. Ne mislim o tome. Dobro je rekla, mene su odabrali, ja sam dobila šansu. Ne smijem ju upropastiti.

Odbauljam hodnikom i povraćam na suho. Malo tekućine, peckave i gorke, sve što je bilo u meni sad veselo pluta na vodi zahodske školjke. Ulazim u tuš kabinu i okrećem vodu na ledeno hladnu; u filmovima i knjigama junaci se uvijek dovode u red hladnim tuševima, a danas sam ja junakinja. Kao u savršenom scenariju dobila sam svoju šansu, šansu, šansu, šansu, ponavljam u sebi dok se hladne kapi rasprskavaju po meni. Nakon što mi prsti počnu trnuti od hladnoće gasim vodu i tek tad čujem nestrpljivo zvono na vratima.

Znam tko je, on nikad ne bi nazvao, ne on. Namjerno se sporo brišem i oblačim ogrtač, zvonjava ne prestaje, no to me ne smeta, baš naprotiv, monoton je zvuk kao ruka koja češe baš jedan određeni uznemireni diomog uma, gotovo mi je žao što prestaje kad otvorim vrata. On stoji u kožnoj jakni, prstiju u zraku još crvenih od pritiskanja zvona. Grli me bez riječi, stišće uz sebe, a ja sam zadovoljna jer mirišem svježe, na limun i cvijet hibiskusa, baš kako piše na gelu za tuširanje. On se osjeća na znoj, slatko i nekako mesno što je logično, lipanj je pri kraju, a on još uvijek ne izlazi iz svoje kožne jakne.

Ulazi u moju sobu drugi put u životu; gleda oko sebe, pa mene u oči. Moje su mahovinaste, njegove svijetloplave. Tako bismo lijepo izgledali na slikama, šteta što nemamo niti jednu. „Svi će znati za nas“ progovara promuklim glasom „ Svi će znati za nas i to samo zbog tebe, malena.“

Sjećam se te večeri na Zboru kad smo se upoznali. On je već dugo član, otkad je bio mojih godina, a meni je te večeri bio tek treći sastanak. Nasmijao se kad sam odbila cigaretu koju mi je ponudio. Četiri mjeseca kasnije sjedili smo u mojoj sobi, ja tamo gdje on sad sjedi, on lijevo. Pitala sam ga želi li spavati sa mnom. Rekao je da ne smijemo, da bi se zbog toga poslije loše osjećao. Rekla sam da bih ja bolje osjećala i jesmo, samo tako. Kasnije je ležao kraj mene, šaka punih moje kose i mirisao je. Pitao je na što to mirišem i ja sam odgovorila da ne znam, premda sam znala. Mango i avokado, protiv ispucalih vrhova.

Sad me gleda, promatra zapravo: „Bojiš se?“ Odmahujem glavom; „šansa“ mi se nadimlje u prsima, čak nakratko potiskuje onu užarenu gumu treme. Ne želim s njim pričati o tome, ne mogu.

„Ti si posebna djevojka“ nastavlja, nefokusiranih očiju „Čast mi je da sam te upoznao i… Znaš da to možeš! Znam da znaš… Da znam…“ smije se “Lupam gluposti. Nećeš razočarati, ne ti.“ Šutim i brojim zakovice na njegovoj kožnoj jakni. Kod šesnaeste, on naglo ustaje i ljubi me u čelo, baš kako to rade u filmovima. Viši je od mene i mora malo pognuti glavu da me poljubi. „Ne zaboravi me kad dođeš tamo.“ Oči mu još malo šaraju mojim licem („Udubina na mojoj bradi. Primjećuje li ju?“ pomišljam glupavo), a onda ustaje i nespretno mahne.

Namjerno okrećem leđa zvuku vrata koja se zatvaraju i oblačim se. Traperice, moja sretna majica na vjevericu s izbuljenim očima, tenisice. Nakon kratke unutarnje debate ostavljam kosu puštenom. Pristojna i neupadljiva, nema smisla privlačiti pažnju na sebe prije velikog trenutka.

Bacam pogled na sat; još četrdeset dvije minute do podne: savršeno.

Ispod kreveta oprezno izvlačim ruksak i skidam rukom prašinu s njega. Običan sivi ruksak u kojem je sva moja budućnost, u kojem je sažet moj cilj, moja svrha. Prtim ga na leđa, umiruje me njegova težina. „Ja to mogu“ šapćem sama sebi dok zaključavam vrata, silazim niz stepenice, uživam u suncu na svom licu.

Do glavnog trga polagano šećem, gledam ravno pred sebe. U mom perifernom vidu kratke hlače i ljetne haljine navučene na ljude pomiču se u ritmu udisaja, krvotoka, utrnulih udova, dolazećih prometala. Naslućuje li me itko, moju tajnu? Da li bi itko mogao pogoditi što se skriva u ruksaku na mojim leđima, koliko to čini svaki dio mog bića posebnijim od njih, od njihovih malih, predvidljivih života? Smiješim se kutem usana, ako odgovor i jest ne, od danas će svi znati za mene. Danas je moj veliki dan, samo moj. Nadmoćno se okrećem oko sebe, kao da sam najednom visoka, viša od svojih metar šezdeset pet, viša od svih prolaznika, viša od okolnih zgrada. Svima im vidim tjeme.

Nastavljam šetnju sjednovitom stranom svojim novopronađenim divovskim koracima. Stajem kod kipa namrgođenog konjanika, namještam naramenice ruksaka. Šest kilograma eksploziva sada udobnije stoji na mojim leđima. Teško je, da, ali dio postojanja u kojem su stvari i događaji teški uskoro završava; u Zboru su uvijek govorili da je u Raju sve lako, lako kao disanje, kao sunčeve zrake, lakše od života. Govorili su i o tome kako se ulazi u Raj, kako valja na sebe naprtiti jedan ovakav ruksak ili sjesti u malo preinačen automobili ili autobus, možda čak avion. Te su stvari teške, istina, ali što je jedan ovakav dan naspram vječnosti lakoće?

Debele crne kazaljke sata pokazuju da je ostalo još dvije minute do podne, još dvije minute ovog tijela, dvije minute plave kose i koščatih ramena. Ona se gvalja gume u mojoj utrobi rastopila i sad teče kroz mene; topla je, ne boli više. Sklapam oči dok objema rukama podižem ruksak, mišići mi se napinju. Sunce mi pali kapke kao da me hoće natjerati da gledam, ali dobro sam zapamtila; tamo je dvoje staraca, tamo skupina turista, ravno ispred mene neka se žena naginje nad kolica, lijevo četica djece kupuje sladoled. Kožna jakna, njegova je kožna jakna nekad bila bedro nekog goveda koje je slobodno paslo pašnjacima, dalekim pašnjacima, možda baš onima u Raju, gdje teče izvorska voda i med i mlijeko i gdje sam ga obećala čekati, ne zaboraviti ga i sad je podne, sad, sad, sad, hvala Bogu, već me bole ruke, hoću li čuti tresak, hoću li čuti bum, ja to mogu, ja sam Marsova ratnica, jesam!

Što će prvo zaboljeti?

Oprosti, mama.

(Mrak)

 

lana bojanicLana Bojanić rođena je 16. srpnja 1992. u Zagrebu. Studira psihologiju na Filozofskom fakultetu. Do sada objavljivala kratke priče u časopisu Zarez i na portalima Arteist i Hellycherry. Pobjednica Večernjakovog natječaja za najbolji esej 2011. godine i finalistica natječaja portala ČitajMe za najbolju distopijsku kratku priču 2014.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.