Ladislav Babić: Vilinska kraljica

Filed under: 2016,afirmator,broj 53-avgust 2016,satira |

Falero_Luis_Ricardo_Lily_Fairy_1888Prva vila koja me opsjela ne bješe ni nalik onima iz bajki, a još manje iz priče o zidanju Skadra na Bojani. Nije bila nadnaravna – mada joj moći bijahu upravo takve – i više je lelujala u hodu negoli bi se moglo reći da je letjela.

– Ti si moja vila – rekoh joj, čim su nam se pogledi ukrstili – samo ti fali čarobni štapić da mi ispuniš sve želje.

– Ne brini – odvratila je, vrckavo me skenirajući od glave prema tlu – vi muški nosite naše čarobne štapiće sa sobom, džentlmenski nam olakšavajući krstarenje svijetom. Nama preostaje tek da ih poput teleskopskih antena izvučemo i njima ispunimo, na obostrano zadovoljstvo, sve vaše snove.

Tako je započelo moje prvo upoznavanje sa vilama, može se reći prilično iskusnima, s obzirom da im poslanje zahtijeva usrećiti mnoge čeznutljivce moje vrste. Uostalom, „one žele isto što i mi“, shvatio sam podrobno upoznavajući magični svijet i običaje čarobnica, dobrih ali i zlih, što je teško od prve prosuditi. Spoznavajući njihove osobine u bliskim susretima vilinsko-satirske vrste, shvatio sam da ipak nešto fali u tim razuzdanim igrama zadovoljavanja, što bi me zaista učinilo kompatibilnim sa ma kojom od mojih usrećiteljica. Sve dok ne naletjeh na Nju, sudbinsku vilu snova i života, koja je ponajbolje izrazila obostrane osjećaje:

– Nikoga još nisam srela, mada je moje poslanje usrećivati druge, da me poput tebe ushitio svojim osobinama sviju vrsta. Stoga pristajem da od sada nadalje (tek mnogo kasnije shvatih tu suptilnu zamjenu riječi zauvijek) budem tvoja, i samo tvoja vila.

Naša djeca, noseći u genima kombinaciju vilinsko-satriskog svijeta, već su odrasla i traže – a moguće su i našla – svoje prve prolazne ili „trajne“ osobne vile. Višegodišnji zajednički život ukazao je na odveć ljudskih karakteristika ovih prozračnih usrećiteljica, i vjerojatno sad već biva vila nekog drugog nadajućeg se, ili već razočaranog tražitelja sreće. Svijet je prepun tih stvarnih, nježnih i nimalo metafizičkih đavolica, samo ih nazivamo drugim općim imenom, svatko svojoj nadjevajući neko osobno. Kao i sve vile, lete od osobe do osobe u potrazi za čarobnim štapićima koji – poput mojeg – očekuju da ih upotrijebe u svrhe zbog kojih postoje. Nije to ništa sablazno i dvojbeno, sem možda najzabitijim proizvodima njihove magije. Da nije nje, kao što mudri kažu, ne bi ni svijeta bilo. Vrvi od vila sve uokolo nas. Ipak, u trajnom sjećanju – i kad nas zauvijek napusti, preselivši se u vilinsko kraljevstvo nedostupno ljudima – ostaje tek jedna, kraljica sviju vila. Ona, koja je čarobnim štapićem usrećivši našeg oca, prenijela i na nas dio magije svog svijeta. Naša, vaša, moja – majka.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.