Ladislav Babić: Uravnoteženje

Filed under: 2018,afirmator,arhiva,Broj 78 – septembar 2018,sf / horor |

 

Ubio sam sina. Pijuckam svoje zadnje pivo na slobodi, sjedeći na stepeništu spomenika posvećenog legalnim ubojicama iz nekog od bezbrojnih ratova prošlosti. Nisam ga ubio, jer sam ga smatrao najboljim čovjekom kojeg poznajem, niti zbog vlastitih zabluda u to vjerovanje, već zbog činjenice što me je premlatio na mrtvo ime, iz posve banalnih razloga. Sve što sam u svojih sedamdesetak godina života učinio za njega, poništio je iracionalnim gubljenjem razuma zbog neshvaćanja svog – samo pretpostavljam (tko li će bez genske analize znati) – biološkog, ali pokazalo se ne i duhovnog roditelja. Da me je posjetio dok, slomljenih rebara, bolnih bubrega i natučene glave, tjedan dana ne mogah ustati iz kreveta, sem na obavljanje fizioloških potreba, da me je u suzama preklinjao, valjda bih mu i oprostio, mada sam uvjeren da u ireverzibilnom svijetu oprost nije moguć bez zaborava. A on, možda tek s moždanim udarom ili demencijom, dolazi kad je ionako svejedno. Svoju odgojnu pogrešku – tretirajući dijete ravnopravnim prijateljem, prije negoli sinom – prekasno uviđam, što je moguće stvorilo u njemu manjak poštovanja, realiziran divljačkim pesničenjem. Na najgori mogući način shvatio sam nedostatak empatije i emocija koje je oduvijek skrivao, dok poslijednje nisu buknule na najbezobzirniji način. Nebitno je kolika budala bijah u postupcima spram djeteta poslije razvoda, niti su važni neposredni povodi i detalji njegovog nedjela i mog čina. Uočili ste da govorim o činu, a ne o zločinu. Razaranje nečijih ideala, neoprostivije je zlodjelo od egzekucije razarača. Ustvari, zauvijek se prestao micati na podu mog stana, tek kad je drugi put pokušao dići ruku na svog tvorca. Mojeg stana, iako je pravno bio – milošću (i interesom) mojom i majke mi – njegov. Pitate li me za savjest, „kaj god“ – mogu reći – ni njegova (ako li ju je imao) ni moja, ne može jotu promijeniti od učinjenoga, pa je pitanje sasvim akademsko, prema tome zaista bespredmetno. Sad, čekajući hapšenje, ukucavam tekst u memoriju handtopa, u podnožju monumenta prebirući – ne nepovratne trenutke prošlosti i zabludjele časove provedene zajedno – već povijesne odnose spram ljudskih (zlo)čina.

 

Koliko jučer, silovanje u braku bijaše tek uobičajeno namirivanje obaveza koje je družica, zaklinjući se pred matičarem ili svećenikom, odbila izvršavati. I dan-danas se, ponegdje, vjenčanje i potonje uzimanje maloljetnice ne smatra protuzakonitim bludničenjem. Sve je relativno, naročito u ljudskim shvaćanjima vlastitih djela. Od starozavjetnih „oko za oko, zub za zub“, preko krvnih osveta primitivnih društava, do sankcija propisanih navodno civiliziranima. Hvala bogu, pokojnik mi ne može uzvratiti po zubima, očima i rebrima, a ni rođaci s majčine mu strane, ne prakticiraju krvnu osvetu, no ne mogu izbjeći važećem pravnom sustavu vrste. Ne brinem suviše, uopće čak. Uostalom, ne smatram da sam počinio nešto drugo, sem ponovnog uspostavljanja etičke ravnoteže svemira. Humanizirajući odnos prema grešnicima (oni su još živi, dok im žrtve počivaju pod travom, šašom, ili par stopa ilovače), odavno se ljudi odrekoše sankcija u vidu osvete i bezobzirne kazne. Kršenje zapovjedi (uvaži li se svetost i nepovredivost ljudskih bića) „ne ubij!“ – svejedno je l’ u okviru ili van okvira pravnog sustava – rezultira posljedicom koju je okusio moj sin; kakvu ću ja iskusiti, tek kad Kronove pohlepne, gladne oči zažele i mene za obrok. Grijeh spram osobe nije usmjeren protiv društva, prije bi se počinitelja moglo smatrati potencijalnom prijetnjom; svaka pak posljedica ima uzroke nedohvatne raciju, emocionalno neshvatljive, a onda i nedostupne pravilnom i pravednom vrednovanju. Tijekom humane evolucije čovječanstvo je došlo da zaključka da je najefikasniji i najljudskiji oblik „kazne“, jednostavna izolacija grešnika od ostatka društva, bez negvi na nogama, iživljavanja zatvorskih čuvara i sličnih ataka na ljudskost (jer, prijestupnik je ljudsko biće, izazvano djelovati nepredvidljivim okolnostima). Čovjek je, prema Aristotelu, „zoon politikon“, te nema veće kazne no izolirati ga od skupine, uz javni prezir prema njemu. U prvoj se fazi, zatvorski sustav mijenjao upravo u tom smjeru – sprječavanju društvenog doticaja osuđenika, uz osiguranje standarda prosječnog građanina (u okružju sličnih odmetnika od civiliziranih društvenih načela, s manje-više pasivnom paskom izvana, kako se izolirana zajednica ne bi izrodila u internu kloaku), na rok određen težinom (zlo)čina. Shvatilo se da je bitno osigurati razdvojenost – bez odmazdenih postupaka – takvih osoba od društva, čijim bi pojedincima mogli nanijeti daljnje štete nalik počinjenima.

 

Nauka napreduje, a klipše za njom etička paradigma ljudske vrste, možda nešto brže od individualnih naravi radi kojih se sinovljevo tijelo hladi podno nutarnje strane mojih prozora. Smaknuće zločinaca ili izdržavanje kazne u uvjetima prošlih vijekova, čak i pod reformiranim suvremenim uslovima, crpi državne resurse. Pa se neki pametnjaković dosjetio genijalno jednostavnog recepta. Biste li, primjerice, nakon dva-tri stoljeća kazneno tretirali uskrslog Džeka Trbosjeka? Naravno da ne bi; njegov je zločin odavno zastario, tek povijesna zgoda, a ako ga nije znalo ili moglo sankcionirati njegovo društvo, za vaše je on zaista irelevantan! Tko bi danas još sudio Napoleonu, Hitleru ili Staljinu? Pa ne čine to ni svojim suvremenicima, „očevima domovine“, od glave do pete poprskanim onim što „nije voda“. Tako se nekom genijalcu začela u glavi ideja, povoljna po društvo, kažnjenike, i – državne budžete. Hipotermijsko uspavljivanje osuđenih na interval određen presudom, a ponajtežih čak na vijek ili dva. Učinit će vam se paradoksalnim da, javno priznajući svoj grijeh, izrazito negativno sagledavam to vrsno kažnjavanje, ali je to sasvim konzistentno sa stavom da prijestupnike treba izolirati od društva, a ne od života – što hibernacija ustvari jeste. Radi se o etičkim pitanjima (čudno da ih promišlja jedan ubojica, zar ne?), s obzirom da bi – bez obzira na latentni „život“ hiberniranog, njemu bila oduzeta mogućnost stvarnog, djelatnog življenja, sve do povrataka iz hibernacije. Ne samo da ste ga odvojili od zajednice u kojoj se formirao, roditelja, najbližih i najdražih, prijatelje da ne spominjem, već ga u osnovi svodite na anorganski objekt, lišavanjem srži kojom se od njega razlikovao – života. Prijestup njegova oduzimanja uzvraćate podjednako nemoralnim zamrzavanjem na određeno vrijeme, istovrsnim grijehom s obećanjem uskrsnuća – novog rođenja. „Oko za oko, zub za zub“, od kolektivnog duha čovječanstva zastrto „humanim“ načelima.

 

Idući stazom razmišljanja, što će je zapriječiti tek dolazak policije, koju uz lagano iščezavajuće pivo iščekujem, prisjetih se Supermenovog neprijatelja, generala Zoda, sa svojim prijateljima kažnjenog na boravak u „Fantomskoj Zoni“, zarad zločina na Kriptonu. Nešto slično, u mnogo humanijem obliku, zamišljam kao tretman izopćenika moje planete, dakako više u obliku sjemena koje bi trebalo uroditi praktički izvedivijom – ali suštinski ekvivalentnom opcijom od one koja mi se laički roji po glavi. Kao što, primjerice, uzorak sunčeve tvari možete dobaviti iz laboratorija, a ne direktno s njegove površine. Zamislite kako svake godine nekoliko, do tehničkih i granica humanosti pojednostavljenih fotonskih letjelica, natrpanih međusobno izoliranim najtežim prijestupnicima u prostore od desetak kvadrata, automatski snabdijevanih životnim (ne samo biološkim) potrepštinama, jezdi prema bliskoj zvijezdi. Programirane za njen obilazak i automatski povratak skoro svjetlosnom brzinom, ovdašnjim stanovnicima prošlo bi više od stoljeća, za razliku od dekade putešestvija kažnjeničkog broda! Najbanalnija relativistička dilatacija vremena, koje se ni njen otkrivač ne bi sjetio upotrijebiti u penološke svrhe. Desetljeća koje bi prisilni putnici relativno aktivno živjeli, prepušteni s vlastitom savješću kontemplirati nad životima, usponima, padovima, ushitima i razočaranjima, s mogućnošću korišćenja brodske baze podataka za duhovnu nadgradnju; svoju ili – zavisno od individualnih talenata – zajednice koja ih je poslala na preodgojiteljsko putešestvije. Kad se nakon stoljeća i kvarat vrate na svijet s kojeg su otposlani, tko li će se sjećati o čemu se radi, a kamoli zdvajati nad pravdama i nepravdama zločina počinjenih prije jednog vijeka? Kao što više ni prigodice ne leleču nad sudbinama „zakonito“ poklanih u nekom jebenom ratu, kojima su se „odužili“ ispisivanjem – sad već posve izblijedjelih – imena na spomenik podno kojega ispijam, za dugo vremena svoje zadnje pivo na ovom svijetu. Staro društvo bi se riješilo, za više od vijeka, opasnih pojedinaca, a povratnici novim generacijama ne bi predstavljali prijetnju, dakako – ukoliko spram njih i njenih članova ne ponove prijestup. Presretne li ih kojim slučajem na ovom „kažnjeničkom putu“ neka napredna kozmička civilizacija, ponovio bi se paradoks s naseljavanjem Australije, kad je čovječanstvo Aboridžinima na dar isporučilo svoj najveći šljam. Ušli bi zapisani u povijest kao ostvaritelji „prvog kontakta“, slavljeni od generacija i generacija potomaka poput najvećih heroja! Ostvarenje cilja kojem čovječanstvo teži vijekovima, opravdalo bi slučajno sredstvo kojim je dostignut, kao što su nam i domovine – oceane prolivene krvi pretvorile u običnu vodu.

 

Dok se sinovljevo truplo koči na podu mog stana, ukoliko ga već nisu pronašli, smireno pijem „spomeničko pivo“ očekujući hapšenje, poput idiota se radujući da ću ga, makar i za hibernetski prespavano stoljeće ispijati na istom mjestu, neopterećen sjećanjima, kao slobodni pripadnik društva koje svoje vine i nevine pokojnike pokriva bršljanom i šašom zaborava, dok živi nastavljaju kročiti putevima sudbine kojima su mrtvi odavno gazili.

 

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.