Ladislav Babić, Teške odluke

Filed under: 2014,afirmator,broj-23-februar-2014,satira |

Thinking-while-sitting-aloneImao sam izuzetno naporan dan, prepun intelektualnog naprezanja oko odluka koje sam bio primoran donositi. Vjerojatno ste se već našli u takvoj situaciji, te vam je itekako poznato koliko takvo stanje može iscrpiti čovjeka. Probudio sam se u cik zore, oko šest sati, i tu me već čekala prva mentalna prepreka – da li da produžim spavati još sat-dva, ili da se odmah dignem. Na svu sreću, moje krzmanje je prekinuo Hypnos sklopivši mi oči, te tako produžih u njegovu društvu do pola osam, zagrlivši „ono“, tj. onu koja je spavala pored mene.

Nakon uobičajene jutarnje higijene do koje izuzetno držim, nađoh se pred otvorenim vratima gotovo praznog frižidera. Kruh, margarin i marmelada – bijaše sve što se pružalo mojem vidokrugu. Kako je hljeb nasušna namirnica bez koje je teško zamisliti doručak, preznojavao sam se pred dilemom – margarin ili pekmez? Nakon petnaestak minuta razmatranja opcija za i protiv, odlučih se za margarin, povrh čega namazah tanak sloj slatkoga. Dok sam jeo prvi, jutarnji obrok, pade mi na pamet pomisao da bi hladnjak ipak trebalo nečim napuniti, posebice u svijetlu činjenice da će se oko podneva moj želudac oglasiti alarmom za ručak.

Moja žena je tek djelomice ženskog roda, i to je sve što mogu očekivati od nje – sve odluke ona prepušta meni, osim seksa dakako, u čemu je vrlo rezolutna i aktivna.

Dok sam se spremao za izlazak, napregnuto premišljah kuda prvo; na tržnicu ili u veletrgovinu? Nisam bio načisto ni narednih desetak minuta, koračajući ulicom, no moju dilemu je srećom razriješila činjenica da prvo naiđoh na plac. Život nimalo nije jednostavan, ta što da vam pričam – znate i sami – usred meteža kupaca i raznolikog izbora ponuđene hrane, vrzmao sam se narednih pola sata ne mogavši odlučiti između kelja i kupusa za ručak, jaja ili patlidžana te pratećeg priloga za večeru – paradajza, odnosno zelene paprike. Posebno me namučila paprika, s obzirom na poveliki izbor između rog, paradajz, horgoške slatke, slavonke, novosađanke, babure…

Dilemu je razriješio susret sa prijateljicom koja mi u detalje ispriča što je nakupovala, pa pomislih što ne bih i ja kao i ona – ta nisam valjda ništa gori. Prebrojivši ono što mi je nakon svega ostalo u novčaniku (napominjem kako sam nezaposlen, u jeku ekonomske krize koja potresa cijeli svijet, pa i državu u kojoj, na žalost, obitavam), uđoh u pekaru sa narednom nedoumicom: obični, akcijski polubijeli, ili skupi raženi kruh na koji sam navikao još iz djetinjstva. Prisjetivši se da još moram uplatiti tiket za loto –  s najmanje četiri kolone – uspio sam razriješiti i tu dvojbu u korist onog jeftinijega.

Trafika u kojom sam predavao svoje tikete nalazila se upravo na putu kući. Vjerovali ili ne, skoro sat i pol se znojih u dvojbi koje brojeve da zaokružim. Ulažete li sve svoje nade u 39 magičnih brojeva, od kojih će samo sedam biti onih sretnih, shvatit ćete koliko su to teške životne odluke; odluke o kojima ovisi vaše buduće biti ili ne biti (pitanje je sad, odnosno kod svake nove uplate). Još uvijek dumajući narednih par stotinjak metara, je li moj izbor bio dobar ili loš, naleteh na znanca – podjednako nezaposlenog poput mene – koji me zaustavi prepun žalopojki o političkoj situaciji, ekonomskom krahu, klasnom sukobu i sličnim tričarijama, postavljajući za mene opterećujuća pitanja: te, dokle ćemo to trpiti, zašto već jednom ne izađemo na ulicu, kad ćemo konačno zbaciti (milom ili silom) vladajuću oligarhiju, nije li već sazrelo vrijeme da srušimo taj eksploatatorski kapitalizam…

Jedva ga se nekako riješih poslije gotovo jednog sata njegovih jadikovki, okrećući se lijevo i desno poput ubrzane glave suncokreta kako ne bih slučajno do doma nabasao na još pokojeg znanca mučenog sličnim besmislicama. U tom osvrtanju pogled mi se zadrži na komadu koji je odmah izazvao moju očekivanu fiziološku reakciju. Kako sam nadasve pristojan čovjek, muž k tome, nisam joj mogao tek tako priči s molbom da mi smanji poraslu napetost, te s mislima na svoju ženu i njene zavidne stosmislene vještine, produžih korak.

Otključavajući vrata, zapljusnula me dvojba da li da joj prvo ispričam o budalaštinama kojima me šopao poznanik ili da je prvo povalim, odnosno vice versa. Na svu sreću, dvojbu je razriješila, na obostrano zadovoljstvo, moja vatrena ženica, zbog svoje jedine karakteristike rad koje još odbijam pomisao na rastavu.

Tako opušten, odlučih napisati člančić – s namjerom upoznavanja budućih generacija – o pritiscima kojima sam svakodnevno izvrgnut, o nedoumicama koje moram razrješavati sam samcat iz dana u dan.

Kad tekst bijaše gotov, poput tamnog oblaka navrle su nove brige – kuda ili kamo poslati djelo? Važući opcije (vjerojatnost objavljivanja, mogući honorar, afirmaciju u književnim krugovima…), nekako je presudila ova poslijednja – još od djetinjstva gajio sam želju probiti se među literarne krugove. Dobrih pola sata dvojih poslati li storiju u rubriku „politika i društvo“, „horor“ ili „specijal“, kad me nešto natjera da odaberem onu satiričku. Poslije me cijeli dan mučilo što sam ovako seriozna razmišljanja slao u tako neozbiljni odjeljak, te neće li ih stoga odbiti objaviti, no ženica mi je s novim zahtjevom za hopa-cupa prekinula ove dvojbe. Uostalom, nek’ se i urednik malo preznoji oko odluke, pa će shvatiti kako je meni svaki dan!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.