Ladislav Babić: Srastanje

Filed under: 2014,afirmator,broj-32-novembar-2014,sf / horor |

1893081rNjen se svemir širio – to je dokazivao njegov cjelokupni prirodni razvoj. Eonima i eonima, povećavao je svoj volumen šireći se u – činilo se – ništa. Da su postojali kozmolozi na tom svijetu vjerojatno bi našli objašnjenje pojavi, no on bijaše primitivan; većina njegovih entiteta nije ama baš ništa znala ni o svom, a kamoli o drugim svjetovima.

Nešto izvan moći Njene spoznaje, jer takvu nije niti posjedovala, natjeralo ju je jednoga dana da napusti ovu sredinu. Filozofi i maštoviti pisci vjerojatno bi tome pripisali uzvišeni cilj, poput „u potrazi za drugim svjetovima, kako bi doznala je li sama u cijelom svemiru“, no na žalost – ni oni, poput spomenutih kozmologa, također nisu postojali na Njezinom svijetu. Nije se ni oprostila, jer to bijaše izvan Njenih moći, a na kraju krajeva ni elementi koje je ostavljala za sobom to ne bi bili sposobni registrirati.

Letjela je kroz prazninu brzinom koja se sve više povećavala, nesvijesna fizikalnih zakonitosti što ograničavaju brzinu njezina leta, i nesposobna zamijetati išta u praznini kroz koju je prolazila, a kamoli neki cilj kojem je mimo svoje volje (dakako, da ju je imala) možda bila upućena. Putovanje trajaše tek trenutak, uspoređeno sa starošću Njezina svijeta, a ateriranje – za koje ni slutila nije da slijedi – nimalo mekano. Stigla je na drugi svijet! Da je raspolagala sposobnošću zamjećivanja, primjetila bi kako nije gotovo ničim različit od onoga koji je napustila, uključivo i njegove prebivatelje, te se ubrzo inkorporirala u njega, odbacujući jedinu prtljagu koju je nosila na put. I ovaj se, poput onog prethodnog, eonima širio u prazninu, doduše možda nešto sporije, ali sasvim beznačajno za Nju koja to ni ne bi primjetila čak i da se mogla baviti tim stvarima.

Paralelni svjetovi, istovremeno postojeći i nesvijesni jedan drugoga, nastavili su eonima širenje u prazninu. Gotovo u pravilnim intervalima dolazili su putnici sa svijeta koji je napustila, podjednako brzo kao i ona se uklopili odbacujući zalihe kalcijevog karbonata koje su, poput Nje, i oni nosili sa sobom. Kada bi posjedovali svijest, shvatili bi kako je njihovo putovanje bilo jednosmjerno, bez ikakvih praktičnih šansi za povratak na napušteni svijet. Vjerojatno bi zamijetili i činjenicu da ama baš nitko nije napuštao njihov novi dom.

earthEoni su prolazili i jednog dana, ipak, desilo se čudo. Njen ishodni svijet i ovaj koji ju je posvojio spojili su se, isprva kao paučina tankim mostom, koji je kroz naredne eone sve više debljao spajajući ih u jedinstvenu cjelinu. Da je – poput učenih intelektualaca – umijela razmišljati, bivša kapljica vode obogaćena kalcijevim karbonatom, shvatila bi da su različiti, istovremeno postojeći svjetovi tek dio jednog megasvijeta, i da istina koja pripada hipotetičnim stanovnicima Stalaktita i nije toliko različita od fakata jednako fiktivnih stanovnika Stalagmita, već je samo dio jedne objedinjene, podjednako relativne istine špiljskog stupa Stalagnata – u Postojnskoj jami, na rubu brdovitog Balkana, dijela evropskog kontinenta koji zajedno sa planetom Zemljom pluta po jednom, jedinom, beskonačnom i vječno postojećem Megauniverzumu čije smo svi povijesti dio.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.