Ladislav Babić: Ravnodušnost

Filed under: 2015,afirmator,broj-44-novembar-2015,sf / horor |

CollegeStudent-1024x1019 Mirko, učenik drugog razreda klasične gimnazije, bijaše najomiljeniji đak svoje škole. Onako pristalog izgleda, atletske građe, crnokoso momče s biserno plavim očima, bijaše miljenik školskih drugova, a ne zna se broj njegovih drugarica – i mlađih i starijih – koje su u potaji uzdisale za njim, žudeći da im udijeli osmjeh, s prikrivenom nadom da će biti pozvane u kino, slastičarnicu ili proslavu njegova rođendana. Inteligentan mladić, raznovrsnih interesa – od sporta, gdje je briljirao u školskoj košarkaškoj ekipi – preko glazbe (svirao je klavir) i lijepe književnosti, do prirodnih nauka koje su ga usmjeravale put željenog studija astronomije. Život, do njegove sedamnaeste godine, samo za poželjeti, i on dakako nije imao ni jedan razlog da se požali. Bijaše ponos razreda, učitelja i škole, a naročiti roditelja čiji bijaše jedinac.

 

No, kako sreća ima svojstvo da te izigra kad se previše opušteno uzdaješ u nju, desila se jednog dana stravična nesreća na Mirkovom putu iz škole. Cestama voze kojekakvi luđaci, što ne znači da ne koračaju i po pješačkim stazama, i upravo sinergija susreta dva takva tipa u isto vrijeme na istom mjestu gdje je Mirko nastojao preći cestu, odredila je daljnju njegovu sudbinu. Ni danas se ne zna, jeli možda neki ljubomorni manijak ili momak što ga je djevojka napustila zarad Mirka – omiljenost u društvu praćena je i hrpom zavidnika – zamijetivši jureći kamion, procijenio u svojoj suludoj glavi kako će se najlakše riješiti suparnika. Je li to bio namjerni pokret laktom ili slučajni udarac u leđa, tek sudar kamiona s ljudskim bićem bijaše neizbježan.

 

Liječnici su uspjeli nekako skrpati izubijanog i polomljenog mladića, povratiti mu fasadu u gotovo prvotno stanje, ali – ono što se krilo u njoj nepovratno bijaše oštećeno. Nagnječenje mozga bilo je tolikog intenziteta da je Mirko postao doživotnim mentalnim invalidom. Niti se ičega sjećao, niti išta znao ili prepoznavao, jednom riječju – ruina od čovjeka, smijemo li tako nazvati nijemu, hodajuću praznu ljušturu. Roditelji bijahu očajni, ne samo zbog ogromne ljubavi spram jedinca, već može biti i stoga što bijahu svijesni da djece više ne mogu imati; makar jedno maleno djetešce koje bi im odrastanjem i problemima što ga prate ponešto ublažilo bol koja ih je snašla. Naprosto, bijahu prestari, jer su Mirka dobili u već poznim godinama.

 

Otac bijaše penzionirani informatičar, ne od onih vrhunskih, ali dovoljno zaljubljen u struku da bi i u mirovini pratio što se sve zbiva širom svijeta u njegovom profesionalnom području. Surfajući tako internetom uzduž i poprijeko stranica koje ga zanimahu, naišao je na vijest o pronalasku japanskih informatičara koja mu je podigla nivo adrenalina. Naime, stručnjaci su konstruirali čip, tako malen i tako moćan, da je priključen na glavu bilo koje osobe mogao preko senzora „upiti“ u se cjelokupni sadržaj njena mozga. Sve ono što je svijesno ili nesvijesno, čekajući da u nekom trenutku ispliva na površinu, bilo uskladišteno u najkompliciranijem objektu čitavog svemira – ljudskom mozgu! I, kao što je članak s portala nagovještavao, slijedeći korak koji kad-tad, ali ne zadugo, kane poduzeti, je ugradnja te – nazovimo je umjetnom inteligencijom (UI) – u glavu ljudskog bića, naravno takvog koje je deklasirano neizlječivim povredama svog centralnog procesora. Upavo poput Mirka!

 

Nada se uselila u misli bračnog para, nada u nekovrsnu reinkarnaciju, duhovni povratak vlastitog sina u normalne tijekove života. Preduzimljivi otac učas je potegnuo profesinalne veze, one to učiniše sa svojima (ne kaže se zalud da se u svega šest koraka uspostavi odnos sa bilo kojom osobom planete), i dogovor s japanskim informatičarima koji su već imali kontakte sa najpoznatijim svjetskim neurokirurzima je pao. Njihov sin će biti pokusni kunić, na kojem će se ispitati mogućnost simbioze prirodne i umjetne inteligencije. Simbioze u kojoj bi ova potonja pokušala, iz prema vani blokiranih moždanih stanica, izvući sve relevantne informacije potrebne za Mirkov povratak u normalni život. Naravno, uz pomoć ugrađenog UI čipa.

 

Kako ovaj pisac nema relevantnih spoznaja o neurokirurgiji i suvremenoj informatici, a posebno o načinima povezivanja (preko prirodnih ili umjetnih neorona?) ta dva svijeta – organskog i anorganskog – dovoljno je reći kako je operacija uspjela iznad najoptimističnijih predviđanja stručnjaka koji su u njoj učestvovali. Mirku se vratila sposobnost govora, zapažanja, prepoznavanja, sve znanje koje je tijekom života stekao mu se opet povratilo, a što je najvažnije – ponovno je uspostavio spoznaju vlastitog identiteta. Vratio se u školu, iznova stekao naklonost drugova, drugarica i učitelja, međutim – vremenom su svi zamijetili da nije to više onaj stari drugar kojega su poznavali. Bijaše on i nadalje odličan učenik, neizmjerno mu se poboljšalo petljanje s matematikom i inim egzaktnim školskim predmetima, ponovno je upao u školsku momčad, klavir je i nadalje svirao, doduše – pomalo mehanički tonovi izbijahu iz njega, ali… Ne bijaše više oduševljenja pred ljepotom cura, prema izlascima sunca i pjevu ptica bijaše posve indiferentan, huk vjetra i snježne pahulje nije ni zamjećivao, prestao se diviti šumu valova i morskom plavetnilu, pogled na zvijezde nije više zračio čežnjom…

 

Uhvatili su ga kako pokušava spolno općiti sa USB priključkom školskog kompjutera. Roditelji ga se nisu odrekli, ali je smješten u ustanovu koja nastoji iznova uspostaviti njegovu socijalizaciju – ludnica, nekoć su je zvali. Japanski inženjeri, poučeni njegovim slučajem, i nadalje rade na razvoju UI, uvjereni da će jednog dana postići kompatibilnost prirodne i umjetne inteligencije do nivoa uzajamnog potpomaganja, uključivo razrješenje problema emocija koje nisu uspjeli prototipom izvući iz Mirkova mozga. Njegov otac prestao je pratiti ta nastojanja i sve ćešće odlazi na obalu, tupo gledajući u pučinu i tek alibija radi bacajući udicu bez meke u indiferentno plavetnilo.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.