Ladislav Babić: Proxima

Filed under: 2017,afirmator,broj 59 - februar 2017,sf / horor |

new-discover-planet        Možda ste ponekad, bunovni ili zaokupljeni problemima koji vas muče, pokušali obući desnu cipelu na lijevu nogu, ili bezuspješno navlačili rukavicu na krivu ruku. To se zove kiralnost. Vi i vaša slika u ogledalu ste upravo u takvom odnosu – kiralni predmeti se nikako ne mogu preklapati u ovom našem, četverodimenzionalnom univerzumu, a o drugima pojma nemam te se odričem zaključaka. Možda ste se nakon podosta sekundi mrcvarenja u uzaludnim pokušajima, konačno upitali jeste li poludjeli, no teško da vam je palo na pamet pitanje „jesam li ja sa ovog svijeta?“. E, pa meni jeste.

Moj daleki predak svojevremeno je bio član tima zaslužnog za otkriće najbliže nam ekstrasolarne „zemljolike planete“, na kojoj bi moguće – prema svim poznatim fizikalnim i kemijskim parametrima koji je obdaruju – mogao postojati život, ili barem uslovi za njega. Kako se nalazi u sazvježđu Kentauri, kao pratilja nama najbliže zvijezde Proksima (što na latinskom znači „najbliža“), odmah je privremeno imenovana kao „Proksima B“. Ima li, sem na našoj planeti, još igdje u svemiru života, a napose razumnog – kakvim smatramo naš vlastiti – jedno je od najintrigantnijih pitanja koje nas vjekovima prati, bez odgovora koji bi riješio zaokupljenost našom osamljenošću u oceanu beskraja. Kako do spomenute zvijezde i svjetlost putuje više od četiri godine, otkriće je smjesta potaklo razmatranja podsvjetlosnog pogona svemirskih brodova, koji su dotle milili mjesecima do svjetova udaljenih tek par svjetlosnih minuta. Nema ništa poticajnije za kreativnost od izazova, a ovaj je spadao među one najveće vrste. Pogriješili biste kad biste mislili da je iza njega stajao tek idealistički poticaj rješenju dileme o našoj kozmičkoj samoći. U osnovi, stvar je, kao i uvijek, mnogo praktičnija i prizemnija negoli se pričinja.

I najveći idealisti prinuđeni su svoje djelovanje prilagoditi realnom okruženju, od kojeg su uglavnom tek intelektualno kako tako izolirani, dok sve ostalo, resurse za svoje projekte, pa i novčani poticaj za preživljavanje i nastavljanje djela, crpe iz njega. Najveći je problem – ne geniju i njegovim sponzorima, jer prvoga (cjelokupnim umnim moćima prionulog svojim projektima) to prečesto relativno malo zanima, a potonji postaju slijepi uslijed nezajažljive pohlepe za korištenjem njegovih plodova – rezultat sinergije spomenutih stremljena po okoliš planete. Osiromašenje resursima, zagađenje svijeta u kojem goleme mase stanovništva postaju sve nezadovoljnije svojim položajem, nepravednom raspodjelom bogatstava i uništavanjem životnog prostora. Neuspjeli buntovi, čas manji čas veći, a ponekad i revolucionarnog karaktera, uspješno su – smatramo li uspjehom cijenu od mirijada izgubljenih života u korist održanja opisanog stanja – slamani koterijom vladajući elita, vojskom i policijom u njihovoj službi, kao i obrazovnim sustavima prilagođenima omekšavanju mozgova učenika. Možda se čitatelj, bude li ga uopće, prisjeti Puškinove ciničke misli, koju su vladajući sasvim ozbiljno primjenjivali: „Pasi mirni narode! Zašto stadu darovi slobode? Njega treba klati i strići. Ono nasljeđuje s koljena na koljeno jaram s praporcima i bič.“. A onda, jednog lijepog dana, otprilike u vrijeme kad ovo pišem – desilo se. Zakoni očuvanja energije i rasta entropije, u uzajamnosti s porastom populacije, doveli su do očekivanog efekta na koji su vizionari, ekolozi i socijalno osviješteni ljudi odavno upozoravali – iscrpljenja svih materijalnih prirodnih resursa, sem golog tla prekrivenog betonom i asfaltom ili zagađenog kemijskim agensima (onečišćenje zraka i vode da ne spominjem), što je neizbježno dovodilo do masovnog slabljenja biološke otpornosti cjelokupnog živog svijeta, praćeno golemim epidemijama među stanovništvom. Tada se „pamet“ prvi put uselila u glave elita. Dobro potkoženi, opskrbljeni i zaštićeni opsjenari i pljačkaši sirotinje, dobrovoljno (ha, ipak!) i velikodušno objavljuju, čekajući prikladni trenutak: „Za ovim ste žudjeli vjekovima. Vaš san se obistinio. Sve je vaše, to sve smijete pravedno raspodijeliti.“. A sve je u osnovi bilo ništa.

Nemojmo podcjenjivati pamet i precjenjivati etiku, nadasve vlastodržaca. Istovremeno s degradacijom svijeta, pojačali su se napori u istraživanju – ispočetka dostupni javnosti, a poslije zaštićeni tajnošću – oko izrade čamca za spašavanje gospodara planeta na ubrzanom putu ka pretvaranju u neplodnu kaljužu međusobno se trijebećih žitelja. Mislite li da bi oni tek tako, ničim izazvani, dali spomenutu izjavu, da istraživanja nisu uspjela iznjedriti svemirski brod s posadom od desetak ljudi, pred koju godinu lansiran u pravcu najbliže zvijezde, sa zadatkom da pošalju izvještaj je li njen planet nastanjiva oaza spasa zemaljske elite. U međuvremenu, pripreme za izradu golemih transportera najutjecajnijih pripadnika zemaljskih društava, skupa sa neophodnom kamarilom za osnivanje, održanje i razvoj egzoplanetne nove Arkadije (po kriterijima planera pothvata), bijahu u tijeku. A onda, teško ćete mi povjerovati, gotovo istovremeno s lansiranjem izviđačkog broda iz zemljine orbite, desilo se ono što neki nazivaju božjom providnošću, a drugi sinhronicitetom – krajnje nevjerojatnom podudarnošću! Zakoni fizike su u osnovi probabilistički, pa bila vjerojatnost ma kako mala za izvjesni događaj, ne treba je apriori isključiti. Jedino tako mogu shvatiti što se, ali ne i na koji način, počelo zbivati širom Zemlje. Započelo je masovno (iz)umiranje, ne samo ljudi, već cjelokupnog životinjskog i biljnog svijeta, tempom nezapamćenim za ma koju poznatu epidemiju. Moglo bi se reći gotovo trenutno, no dovoljno dugo da najveći umovi biološke znanosti prije svoje smrti pretpostave što se zbiva. Dugo je bilo poznato kako takozvani telomeri, niz nukleotida na kraju DNA koji ga štite od razgradnje, bivaju indikator duljine naših života. Što su telomeri duži, veća je mogućnost dočekati duboku starost, a njihovo skraćivanje – do kojeg dolazi tijekom života – znači da nam sve manje vremena preostaje. I, nešto je – kako bih znao što, kad ni geniji to nisu dokučili? – napalo, i počelo ogromnom brzinom razgrađivati telomere, čime je automatski počela i razgradnja osnove sveg života. Četvrti jahač Apokalipse orgijao je u svom smrtonosnom pohodu! U međuvremenu, svemirska lađa je nastavljala nepovratni put spram mogućeg nalazišta života u svemiru, zadnjoj nadi elita čija kratkovidnost bijaše pokretač smrtonosnih zbivanja među nama. Izrabljivači i izrabljivani, sad su bez razlike umirali zajedno.

Pišem ove retke iz izolirane, sterilne sobe, u kojoj sam strahujući proveo protekle godine, prateći zbivanja preko automatskih kamera instaliranih širom gradova svijeta. Nakon svega nekoliko dana ulice bijahu prepune leševa ljudi, pasa, mačaka, ptica, drveće ogoljelo bez lišća, trave i cvjeće uveli – mrtvi. Nigdje na monitorima nisam zapazio pokret koji bi sugerirao i najmanji trag života. Od Njujorka, preko Berlina, Moskve do Sidneja ili Tokija, sve je odumrlo. Nakon nekog vremena usudio sam se, tražeći vodu i hranu, izaći u druge, neizolirane prostorije svog instituta za molekularnu genetiku i ništa mi se nije desilo, sem povraćanja od biološke i psihološke muke nailazeći na leševe svojih suradnika. Potom se upitah, zašto baš ja, kako sam jedini s instituta ostao u životu? Nikada nisam svoju DNA dao na analizu, što je za imućne već postao običaj, napose prilikom izbora partnera za reprodukciju, no sad odlučih svoj uzorak staviti u automatski analizator. A rezultat me nagnao da postavim sebi pitanje s početka ovog izvještaja: jesam li ja zaista biće s ove planete, ovog svijeta, odnosno svemira? Dvostruki heliks moje DNA bio je zakrenut na drugu stranu, negoli pripadnika bilo kojeg biljnog ili životinjskog stvora na Zemlji! Kad me je minula mistična zapanjenost ovim otkrićem (obično se prvo daju iracionalna objašnjenja neočekivanih činjenica), počeo sam realnije razmišljati. Evolucija je čudan, nepredvidivi proces, koji rezultira često neočekivanim rezultatima. Rađaju se bića s tri bubrega, ili dvije glave, ili srcem na desnoj strani – malo vjerojatni ali postojeći događaji – pa je moguće, pretpostavih, nešto uslijed nekog razloga (i jedno i drugo meni nerazumljivo) dovelo do nevjerojatne kiralnosti molekula moje DNA. Spiralnosti suprotnog smjera negoli u svih živih stvorova! Ujedno je moja pretpostavka objašnjavala zašto sam još uvijek na životu. Nepoznato nešto, uzročnik pomora živog svijeta, napopastilo se isključivo na organizme s uobičajenom kiralnošću DNA. Neočekivana i rijetka (ali ne i nemoguća) mutacija moje helikoidalne zavojnice, sačuvala mi je život!

Ne znam hoće li posada broda pronaći – dapače, uopće stići do cilja – uvjete podobne životu ljudi, možda čak i bića koja zaposjedaju planetu prema kojoj jure brzinom od oko petine svjetlosne, a sasvim mi je svejedno kao i izumrlom svijetu koji nastavam. U univerumu s milijardama i milijaradama galaksija, ispunjenih milijardama sunaca oko kojih kruže milijarde planeta, vjerujem da treba očekivati život, pa i onaj inteligentni. S druge strane, evolucijske mutacije među skoro dvadeset milijardi zemljinih žitelja moguće su, kroz vijekove, izrodile malobrojne primjerke poput mene, čije su se genetske karakteristike prenosile na potomke. Stoga sam odlučio, nakon što ukucam poslijednje riječi ovog teksta, izaći i krenuti u potragu za njima. Jedino što me još zanima, ima li u ovoj biološkoj pustoši, proksimi po kojoj hodim, tragova ma kakvog života nalik mojemu. Osjećam se kao poslijednji od svoje vrste iz romana Ričarda Matisona, a namjera mi je preuzeti ulogu njenog obnovitelja. Ni u kojem se slučaju ne smatram legendom; uostalom, potrebni su drugi da te u nju pretvore, a njih kao da više nema. Ja sam Adam koji je krenuo u potragu za Evom, ne bismo li uspjeli ovaj pakao preobraziti u mjesto za život. Što će biti s kisikom, čiji proizvođači su, kako izgleda – sem možda algi iz morskih dubina – mrtvi, kao i poremećenom ravnotežom sveovisnih stvari i pojava, za sada ne razmišljam. Ali, više od svega goni me beskonačni osjećaj samoće, kako izgleda, jedinog preostalog živog stvora. Uostalom, tko zna? Prijatelju ma kojeg spola, postojiš li igdje na mojoj planeti? Hoću li te ikada pronaći? Ima li života igdje na Zemlji? Na dvije najbliže planete različitih sistema, razdvojenih meni neprelaznim prostornovremenskim procjepom, skoro istovremeno počine traganje za životom.

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.