Ladislav Babić, Klopke za vrijeme

Filed under: 2013,afirmator,broj 20 - novembar 2013,sf / horor |

treasurePrastara civilizacija Lamanajaca[1], još u vreme dok je životni vijek njihovih jedinki bio tek tren, usporediv sa trajnošću oblačka na nebu doli sa starošću svemira, shvatila je beznadnu istinu: postoji tek sadašnjost, a prošlost nepovratno izmiče, poput vode kroz cjediljku, bez imalo šansi da se išta od nje vrati natrag. Razvojem nauke, došli su do zaključka kako ništa ne može nestati bez traga, već se samo pretvoriti u drugi oblik postojanja. Slijedeći zaključke svog najpoznatijeg znanstvenika Tustajna, kombinirane sa spoznajama iz raznoraznih zakona očuvanja, spoznali su da proteklo vrijeme ne nestaje, već se naprosto pretvara u svemirski prostor, uslijed čega se cijeli univerzum nalazi u ekspanziji. Sljedbenik ideja svog slavnog prethodnika, fizičar Tristajn, došao je na genijalnu ideju, zbog koje ga mnogi stavljaju u isti red genijalnosti sa svojim uzorom. Ako možemo iz vode, koja otiče rijekama, dobiti električnu energiju, dapače, stvaranjem akumulacija možemo vodu sačuvati za nepovoljna, sušna vremena; ako možemo sačuvati stvorenu električnu energiju u akumulatorima te time osigurati njeno korišćenje za još nepovoljnija razdoblja kad i vodene akumulacije presuše – razmišljao je Tri, kako su ga prijatelji zvali – možda bismo mogli (znao je od samoga početka da je njegova ideja gotovo svetogrđe) nekako sačuvati i proteklo, naizgled beznadno iščezlo vrijeme, u svojevrsnim temporalnim akumulatorima – baterijama vremena, takoreći.

Godine i godine napornog intelektualnog rada, pogrešaka, lutanja, očajanja i beznađa, konačno su dale rezultata. Na žalost, plodove svog rada nije uspio dočekati; uostalom, poznata je činjenica da milijuni nesretnika umiru uslijed boljki i prije no se nađe lijeka za njih. Njegovi učenici, točnije cijela civilizacija Lamanajaca, s entuzijazmom su pristupili projektu hvatanja vremena u klopku, kao prioritetnom zadatku. Znali su, uspiju li – a nisu u to sumnjali, puni povjerenja u izračune genijalnog naučnika – praktički je osigurana vječnost za svaku jedinku njihove rase. Projekt je započeo skromno, sa jednom ćelijom koja se nadograđivala, dok neki znanstveni junoša nije došao na ideju samodogradnje ćelija, što je znatno ubrzalo cijeli proces. Rezervoarima su dali autonomiju kretanja, tako da su mogli samostalno izbjegavati nepovoljne prirodne uvjete koji bi ih zacijelo uništili, a dodali su im i nagon samoobrane vlastitog integriteta od mogućih napadača. Ćelije pojedinačnih rezervoara množile su se otprilike dvadesetak godina do broja od oko 50 milijuna, kada je akumulator postignuo potpunu zrelost, no mora se istaknuti da je cijelo vrijeme tijekom svojega rasta neprekidno upijao vrijeme, čuvajući ga u svojim stanicama. Što je više bilo tih kolektora vremena, a broj im je enormno rastao s obzirom na ugrađeno svojstvo samorazmnožavanja, to su mogli u svojim memorijskim ćelijama sačuvati od bespovratnog pretvaranja u prostor (sa stanovišta životnog vijeka Lamanajaca bijaše to čista disipacija) veću količinu vremena. Baš kao što veći broj akumulatora, s ukupno više ćelija, uspijeva čuvati veću količinu elektriciteta.

Dakako, kao što su Lamanajci i predvidjeli, množenje broja vremenskih akumulatora neizbježno je, isprva neprimjetno, a kasnije već dostupno preciznim mjerenjima, počelo kočiti širenje svemira. Prirodna posljedica činjenice da se jedan dio svemirskog vremena više nije „gubio“, odnosno pretvarao u novostvoreni prostor. Ako pitate kako su to članovi te napredne civilizacije koristili vremenske akumulatore za produljenje svoga života, stvar je funkcionirala prilično jednostavno. Kao kad neki električni uređaj odbija raditi ako mu istrošenu bateriju ne zamijenite novom, iz koje će nastaviti crpiti električnu energiju potrebnu za svoje funkcioniranje, tako su i Lamanajci kada bi osjetili slabost u radu svog organizma – nagovještaj da mu se aktivnost bliži nepovratnom kraju – naprosto crpili vrijeme iz nekog od vremenskih akumulatora uzgajanih u tu svrhu na pomno odabranoj planeti. Na žalost, taj bi postupak doveo do nepovratnog uništenja uređaja iz kojih je izvlačeno vrijeme potrebno za produžetak života lamanajske jedinke, no to nije bilo bogzna kako zabrinjavajuće s obzirom da su uređaji raspolagali svojstvom samoreprodukcije. U prosjeku, svakih 70 do 80 godina – neke i prije, a neke kasnije, u zavisnosti od potreba njihovih korisnika – pojedne bi jedinice vremenskih klopki, iz kojih bi Lamanajci isisali u njima sačuvano vrijeme, zauvijek prestajale funkcionirati. Preostale, funkcionalne jedinke, očekujući svoj prirodni završetak na putu kojim će slijediti svoje pretke, zakapale bi ih u zemlju ili palile na lomači, obično uz ritual koji je završavao riječima upozorenja još funkcionirajućim jedinicama: „Prah si bio i u prah si se pretvorio“. Našto bi se okupljeni ljudi obično prekrstili, uz riječcu „Amen“, koja je govorila da prihvaćaju svoju sudbinu.

Što se autora tiče, storija bi ovime bila završena s obzirom da čitatelju ostavlja prostora za niz interpretacija. Od savim banalne, kako su Lamanajci na ekološki način riješili problem odlaganja istrošenih vremenskih baterija, do one kompleksnije – o smislu čovjekova života. Naime, to pitanje je vrlo često, naročito među religioznim ljudima koji ne prihvaćaju ideju da pojedinac sam sebi određuje svrhu i smisao egzistencije, već je traže u božjim nakanama za koje – kad ih direktno upitate – kažu da im nisu poznate, niti je njihovo da ih propituju. To je isključivo božja stvar u koju se ne smijemo miješati, kažu. Za one ljubopitljivije, otvorenije spoznaji i pitanjima na koje traže odgovore, evo jednoga od njih: smisao ljudske egzistencije je u služenju Lamanajcima kao eliksir beskrajnog života, čime se približavaju statusu Boga kojega ljudi strahuju pitati za svrhu vlastitog postojanja. Eto, sad znaju, a ako time nisu zadovoljni, priča im je otvorena za beskrajna propitivanja i vlastite interpretacije – Neverending Story!

Toliko od autora, svijesnog da mu se sve više bliži čas ekološkog odlaganja u prostore iz kojih je i potekao.



[1] lamanaja (malezijski) – vječnost

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.