Ladislav Babić: Istraga

Filed under: 2017,afirmator,arhiva,broj 69 - decembar 2017,poezija i proza |

Prenosim vam priču, u koju ne znam bi’ li i sam povjerovao, iz svoje prakse bogate nevjerojatnim zgodama, od kojih mi se ni jedna nije urezala u sjećanje kao ova. U mirovini sam, bivši kriminalistički policijski inspektor, a cijeli slučaj o kojem ću začas pripovjediti, mješavina je kriminala, SF-a i sasvim nevjerojatnog. No, sami procijenite. Na radni mi je stol, prije dosta vremena – naravno, dok sam još radio – došao naizgled prilično jednostavan primjer infanticida. Otac, ubojica, sve je priznao, pa i nisam imao nekog dubljeg motiva istraživati pobude koje su ga na to navele – to je ionako više posao psihologa ili psihijatara koji rade ubojičin psihološki profil – pa ipak, ni meni nije sasvim jasno sčega, odlučio sam mimo nadležnosti (priznanje je tu, način izvršenja zločina je jasan, što više još treba da se slučaj zaključi?), dublje proniknuti u stvar. Možda je ulogu odigrao i nestandardni izgled počinitelja, nestandardan u očima prosjeka koji uvijek zamišlja neke lombrosovske, degenerirane likove – ne znam. Ubojica, zvat ću ga Adem, odisao je mirnoćom, ustrajući pri tome da je na djelo bio prinuđen, no s druge strane obuzet beskrajnim žaljenjem zbog smrti voljenog djeteta. Na trenutke mi je postajao simpatičan, a kad sam pročitao da je nad njim izvršena smrtna kazna (nažalost, vlasti moje zemlje baš i ne prate civilizacijske i humanističke tijekove), osjetih neku vrstu sućuti prema čovjeku u čiju priču – već rekoh – ne znam bih li vjerovao.

Od malena, najranijih dana svog života, Ademu je bilo predodređeno da se razvije u mizantropa. Na prikladni okvir razvijen u porodičnom krugu, samo se tijekom njegova odrastanja, učenja, studiranja, vlastitih iskustava i spoznavanja svjetskih političkih odnosa, plela nit po nit mržnje spram ljudi i cijelog ljudskog roda. Kulminiralo je to zaključkom koji, doduše, nikome nije povjerio, da bi sav taj nečasni konglomerat himbenosti, izdaja, izrabljivanja i nasilja – objedinjen skupnim nazivom čovječanstvo – u korjenu trebalo uništiti. U tome mu je pomoglo i stasavanje u izuzetno religioznoj okolini, gdje je proučavajući Bibliju, posebno Stari zavjet, a naročito obećanje Apokalipse krajem Novog Zavjeta, samo očvrsnula misao o potrebi – već ionako božjom porukom nagovještenog – istrebljenja ljudskog roda. Bio bi on spreman to i lično učiniti, no znao je da ne raspolaže dovoljno moćnim sredstvima – čak i kad bi mu se pružila prilika – da stvar izvede u potpunosti, jer, preostane li negdje imalo korova, ubrzano će se raširiti i tamo gdje je istrijebljen. Stoga je potajice, u sebi skrivao mržnju koja ga – mora se priznati – nije nimalo ograničavala u intelektualnom usponu. U profesionalnom i akademskom smislu penjao se put najviših vrhunaca svoje profesije, relativističko-kvantne-kronodinamike. Uvjeravao me je kako to ne smijem miješati sa takozvanom kvantnom-kromodinamikom, jer je to u osnovi sasvim drugo područje. Radi se o proučavanju fizikalnog vremena, njegova proticanja i niza fizikalnih osobina koje su meni sasvim neshvatljive. Dva se puta našao u krugu kandidata za Nobelovu nagradu, a njeno izmicanje samo mu je povećalo ionako golemu zalihu pritajene mržnje. Dao je stoga ostavku na institutu i, u osami doma naslijeđenog od roditelja, bacio se na individualna proučavanja temporalnih svojstava. Ne možete očekivati od čovjeka koji je život posvetio isključivo rasvjetljavanju zločina, a o vremenu vodio računa tek da ne zakasni na posao, ručak ili kinopredstavu dogovorenu sa ženom, da mu je odveć jasno čime se uhapšenik bavio, ali za razumijevanje bit će vam dovoljno ono što sam i sȃm shvatio. Čovjek je ostvario, barem koliko mi se zaklinjao objašnjavajući svoj zločinački čin, stari Velsov san. Izumio je vremeplov!

Manje sistematični um od Ademovog isti bi čas obnarodovao vijest na sva zvona, dajući tako na znanje nekompetentnu irelevantnost Nobelovog komiteta, istovremeno, dakako, samoljubivo očekujući da mu isti dođe na noge, ispričavajući se dodjelom nagrade, dva puta – kako je bio uvjeren – nepravedno izmaknute. Ali, ne i Adem. Prvo je testirao otkriće i izum (s otkrićem ostvarivosti vremenskog putovanja izumio je i stroj za njegovu izvedbu) kraćim, pa sve dužim putovanjima u prošlost, što je samo učvrstilo mizantropiju namjesto slavodobitnog samoljublja koje bi istresao pred oči stručnog i laičkog svijeta. Uvidio je Adem da se ljudski rod tijekom svoje povijesti, sem znantsveno tehnološkog razvitka koji su pratile odgovarajuće kulturološke prilagodbe i umjetnički pravci, u samoj osnovi nimalo nije promijenio. Kroz stoljeća i stoljeća, to je bio i ostao podjednaki kal nasilja i izrabljivanja, što bliži našem dobu to prikriveniji mimikrijom himbenosti i kvazihumanizma. Zalud ljudi u svojim premišljanjima i praktičnim djelatnostima prednost daju tehnologiji i znanosti; suština ljudskog bića leži u njegovoj etici, nadređenoj cjelokupnom stvaralaštvu i istraživanju. Suspregnuo je tako Adem svoj poriv da pokloni – da, baš pokloni, kao što je to Kirijeva činila – svoje otkriće/izum čovječanstvu, a u tome mu je pomoglo do neba naraslo čovjekomrstvo, nadvijeno nad njegovu osobnost i prosuđivanje. I tako je, konačno, nadošao na misao – pokretača lančane reakcije svih kasnijih događaja – koja ga je dovela lice u lice sa mnom, policijskim inspektorom.

Impregniran mizantropijom, na što su utjecala i njegova vremeplovska putešestvija, uz već raniju osnovicu učvršćivanu vjerskim osjećajima, sasvim se otuđio od daljnjeg proučavanja svoje znanosti, sve više jačajući osjećaj da ljudskom rodu takav kakav jeste – a je nikakav – mora doći kraj na ovaj ili onaj način. Sam bijaše spreman tome dati značajni doprinos, a rekoh već što ga je sprečavalo. Rješenje koje nije globalno, nije nikakvo rješenje, smatrao je. Jednog dana, krateći vrijeme između dva psihička napadaja čovjekomrzja čitanjem Biblije (najviše se volio vraćati Knjizi Postanka), zastade kod rečenice: „Kad je Bog stvorio čovjeka, napravio ga je na priliku svoju; stvorio je muško i žensko. A kad ih je stvorio, blagoslovi ih i nazva – čovjek.“. Heureka! – samo što nije uskliknuo, i namah zbrojio dva i dva. Ljudski rod razvio se od Adamovih i Evinih potomaka, a on posjeduje vremeplov. Vrati li se u Raj, prije no Eva namami Adama na čuveni grijeh posljedica kojeg je bilo još grešnije čovječanstvo, te smakne praroditelje – ljudskog roda više neće biti! Elegantnije i efikasnije od najstrašnije zamislivog oružja, rješenje se sklopilo u njegovom umu, a on je imao sredstvo da ga provede. Na pitanje, kako je kao vjernik mogao pomiriti vjeru u Boga s činom koji je namjeravao učiniti, isprva se zbunio, a onda počeo petljati da se i najvećim majstorima zbivaju pogreške, jer tko radi taj i griješi, a on bijaše pozvan ispraviti vjerojatno jedinu Gospodinovu pogrešku.

Raj je, pretpostavlja se, što je i on učinio, bilo plodno područje međurječja mezopotamskih rijeka Eufrata i Tigrisa, na području današnjih Iraka i Sirije, dviju država koje predstavljaju negaciju svega što bi se trebalo zvati rajskim. Vremenska mašina, zaboravih vam reći, „pogoni se“ – kako mi je tumačio – „kroz vrijeme, ali ne i prostor“, stoga ju je morao smjestiti u mali avion zbog prebacivanja u područja gdje je obavljao svoja vremenska putešestvija. Tako se našao na nekad rajskom području Mezopotamije, danas ogrezlom u krvave ratove domaćih i stranih vojski, uz bezbroj terorističkih organizacija, što ga je prisililo da dobro – prije polaska – istraži područje na koje bi sletio. Da ne duljim, jer nije nimalo bitno za storiju koju vam prenosim, uspješno je riješio taj problem, ali – znate već kakav je život. Svojevrsno putovanje iz problema u problem, gdje razriješenje jednog samo stvara drugi. U koji bi se period ljudske povijesti morao otisnuti, da naiđe na njegove početke – da sretne božje kreacije, naše praroditelje kojih se nakanio riješiti? Idućih je godina krstario prostor-vremenom – s obzirom da je svojstvo njegova stroja bilo da svojim „zaštitnim kronskim poljem“ povuče sa sobom predmete (pa onda i njegov avion) u ograničenom dosegu (odatle vjerojatno sva sila izvještaja vidilaca posjetitelja iz svemira, kojima obiluju biblijski izvještaji) – dok nije našao ono što je tražio. Raj, s prvim stanovnicima ove planete – Adamom i Evom! No, tako je on vjerovao (u osnovi, to i nije bio Raj iz kojega su praroditelji već ranije istjerani), prepričavajući događaje u danima moje istrage. Istine radi, pričao je Adem, Eva – s po Gospodinovom naumu usađenoj zapovjedi „plodite se i množite“ – raspolagala je svim potrebnim svojstvima da muškarce natjera (uključujući i inceste) poštivanju Njegove volje. I što da duljim, Adem je pao na Evin ljepak, još i više – zaljubio se u razvratnicu, kako bi danas prozvali tu strogu štovateljicu božjih uputa. Kad si zaljubljen, svakako ne želiš uništiti predmet svoje zanesenosti, nastojeći ga imati samo za sebe, te se ovaj Evinom čarolijom učas izliječio, ako već ne preobratio u filantropa. Misao o uništenju ljudskih korjena, a time i cijelog razgranatog stabla čovječanstva, s kojom se uputio na svoj vremenski tour, više mu nije ni padala na pamet. Zamijenila ju je sasvim druga, primjerenija ponašanju većine, radi kojega se u njemu i rađalo čovjekomrstvo. Kako sačuvati svoju ljubav samo za sebe, posebno od pohotnih mužjaka rajskog vrta koji su iskazivali neumjerenu težnju kopulacijama s našom pramajkom, a možda i svojom ličnom (tako je to u društvima s malobrojnim partnerima).

Zaključio je tako Adem, da je najsigurnije s Evom se vratiti u svoje vrijeme, gdje će je moći uspješnije nadzirati u spolnim aktivnostima, bolje rečeno – usmjeriti ih samo na svoju osobu. Zamišljeno, provedeno! Kako njihove seksualne peripetije u idućih dvadesetak godina i nisu bitne za ispovjed okrivljenika svom istražitelju, mada bi mnogi radije slušali o njima, dok bi drugima bile nevjerojatnije i od samog vremenskog putovanja, spomenut ću tek da su konačno dobili dijete, porodom kojega je Eva napustila ovaj svijet, i više nego ispunivši božji naum. Naravno, ne računajući činjenicu da se ničim pozvan, Adem uključio u cijelu storiju. Iskreno žaleći za svojom družicom s kojom je ispunio svoje, duboko u podsvijest potisnute putene i emocionalne želje, ni ne sluteće do susreta s njom, Adem se posvetio odgoju i obrazovanju sina – Kaina. Svakako, nije to bio onaj biblijski brat koji je ubio svog blizanca, ali je – čini se – Evi bio dovoljno drag da po njemu nazove dijete začeto vjekovima kasnije, s osobom iz sasvim drugog prostorno vremenskog svijeta. Osim, pitao sam se godinama nakon ispovjesti svog istraženika, ako nije i to bilo uračunato u neki nama nedokučivi plan Gospodinov. Naime, ako se genetsko zlo, božja omaška pri kreaciji svojih stvorenja, preko Eve prenijela na biblijskog sina njezinog, nije li moguće da se ponovila i u ovom slučaju?

Kainu je otac priuštio vrhunsko obrazovanje. A kako jabuka ne pada daleko od stabla, je li čudno da je završio fiziku, s usmjerenjem na očevo područje – relativistčko-kvantnu-kronofiziku? Još je nešto naslijedio od oca, što će i biti pokretač njegove smrti. Mizantropiju. Naravno da je, obrazujući ga, Adem prenio na svoje dijete i vlastite spoznaje o vremenu, njegovim osobinama i tijeku, te ga upoznao s vlastitim vremenskim putovanjima (koja više nije ponavljao) sa strojem konzerviranim u podrumu kuće. No, uviđao je Adem i osobinu koja ga je neodoljivo podsjećala na vlastito odrastanje i psihički razvoj, radi koje je cijela ta pripovjest začeta, a koje se jedva riješio Evinom pomoći. Pažljivo je nastojao od sina odstranjivati misli što su ga navodile na jačanje njegove mizantropije, ali – što je u genima, u genima je! Raslo je, snažilo i konačno došlo do stadija usporedivog s očevom odlukom o brisanju odvratnih potomaka božje kreacije s lica Zemlje, ne jednom je to u razgovorima naslutio ili mu je sin indirektno stavio do znanja. A onda, kad mu je potomak doktorirao (ocu bijaše već šezdeseta), sve mu se prekonoć rasvijetlilo, u trenutku kad ga je zatekao kako u podrumu nastoji dekonzervirati vremenski stroj. Nije mu se pokazao, već se tiho, na prstima iskrao u spavaću sobu, gdje je cijelu noć proveo budan, razmišljajući i dvojeći. Tada se i začeo motiv njegova kriminalnog čina, zbog kojeg se našao preda mnom. Pokušao je to što jasnije opisati, pa se nadam da će – uz cijelu nevjerojatnost dosadašnjeg tijeka pripovjesti – i vama postati jasno. Uspije li, naime, sin ostvariti naum od kojega je otac odustao, susrevši ljubav svog života koja mu je odagnala sulude misli, tada neće više biti čovječanstva, ergo niti „budućeg“ Adema – tj. njega samog – što bi samim time anihiliralo mogućnost susreta s Evom, najznačajnijim doživljajem i vrijednošću rad kojeg se odrekao ne samo fizike već i svih karakternih ekscesa svoje ličnosti. Najzanimljivije mi je bilo, što pritom nije ni zamijetio tragove mizantropije i dalje prisutne u sebi. Sudbina čovječanstva koje je i sam namjeravao istrijebiti, a na što se – prema njegovom predmnijevanju – spremao Kain, bili su tek sekundarni, čak i tercijarni razlog radi kojeg je brinuo. Prvi bijaše njegov odnos sa Evom, drugi moralna dvojba oko sinoubistva, a čovječanstvo i njegovo uništenje bijahu tek potka na kojoj su se rojile njegove brige. S logičkog stajališta nikako nisam razumijevao njegove dvojbe: on je već doživio ono što je doživio; neshvatljivo mi bijaše kako bi eventualno uništenje čovječanstva koje bi spriječilo njegov susret sa ženom njegovog života, moglo anulirati već doživljene emocije? Čak i ovako, one već bijahu prošlost, proteklo i nepovratno proživljeno vrijeme; na što li je samo računao u glavi mjereći učinke svog narednog postupka, i dan danas mi nije jasno. Sjedi li sad preda mnom, ispovijedajući svoj zločin? Je li se on ustvari desio ili nije? Da li je to uopće relevantni čin? Koliko je svo zbivanje uopće realno, a naša sklonost njegovoj prosudbi i suđenje „krivcu“ bilo kako etički utemeljena, ako bi eliminacija naših praroditelja spriječila nastanak čovječanstva, posljedično i sam zločin?

Da mnogo ne duljim, učinio je ono što već znate – umorio je svog sina Kaina na najbezbolniji način, usuvši mu prekomjernu dozu sredstva za spavanje u čaj, a potom do jutra proklinjući sebe i božji naum, plakao pored leša koji se hladio. Zatim se sam prijavio policiji, ispričavši u detalje svoje (ne)djelo i priču koju vam prenosim. Što je bilo sa vremenskim strojem i njegovim teorijskim radom koji ga je omogućio, izbjegao je reći, unatoč mojim navaljivanjima. Kako je, kao što već rekoh, pogubljen, nestali su materijalni tragovi o njima, sem ove nevjerojatne priče koju nisam ni unio u njegov dosije. Ponekad se sred noći probudim okupan morem znoja, primoran supruzi objašnjavati svoje noćne more. Što ako je njegova priča istinita, a iščezli materijalni dokazi dođu u ruke labilnog, a genijalnog pojedinca, poput Adema i njegova sina, koji možda već odrasta pored nas, i koji će izvršiti najjednostavniji čin – ne ubojstva svojih roditelja – česta tema znanstveno fantastičnih pripovjesti, a što bi promijenilo povijest svijeta – već ubojstva točno određenih osoba, naših praroditelja, bez kojih nikakve povijesti ne bi ni bilo?

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.