Ladislav Babić, Hurbla

Filed under: 2014,afirmator,broj-25-april-2014,sf / horor |

Future_Breed_Machine          Hurbla je otvorio oči – ako možemo tako nazvati senzore osjetljive na cijeli spektar elektromagnetskog zračenja. Možda bi bolje bilo reći da ih je uključio u svoj cjelovitosti, nakon više desetljeća – osim dežurnog dijela zaduženog za osmatranje posve osobitih pojava na planeti. Virtualno se protegnuo – tako bi najbolje bilo opisati osjećaj koji je pratio tu radnju – poput čovjeka probuđenog iz najdubljeg sna. Talas elektronskog zadovoljstva proširio se vezama koje su povezivale receptore sa centralnim procesorom. Hurbla se probudio. Kako nije poznavao osjećaj uživanja koji bi ga ometao u vršenju zadataka, odmah je pristupio skeniranju okoline u kojoj se zatekao prilikom ateriranja, a potom i šireg regiona, što će idućih mjeseci i godina proširiti na cijelu planetu. Dok je pripremao svoja osjetila, mikrouređaje najsavršenijeg tipa koje su mu ugradili oni koji su ga otposlali na put bez povratka, polagano se – mjereno mikrosekundama, što bijaše neizmjerno sporo u odnosu na brzinu obrade informacija kojom je raspolagao – prisjećao: civilizacija čiji je agent bio – teško da možemo upotrijebiti prikladniji izraz – daleko je nadmašila mogućnosti koje bijahu ugrađene u njega, no pobrinula se da Hurbla ne zaboravi iz kojeg razloga je odaslan na ovo mjesto, planetu, treću po redu od zvijezde tipa G2, koju njeni stanovnici nazivaju Suncem.

 

Kao što, sluteći nastupajuću ekonomsku krizu, svako domaćinstvo nastoji stvoriti – u skladu sa vlastitim mogućnostima – neke materijalne rezerve koje će mu omogućiti preživljavanje, tako je i Hurblin planet, udaljen stotinama svjetlosnih godina od mjesta na koje je aterirao, shvatio da mora potražiti utočište pred katastrofom koja mu se neumitno približavala. Eonima se mudrost probijala do kolektivne svijesti njezinih stanovnika, a kad joj je to uspjelo shvatili su da je prekasno (u kozmičkim vremenskim dimenzijama koje nadilaze život jedne jedinke, dakako). Etera, planeta na kojoj su bivstvovali, umirala je u agoniji od nepovratnih promjena koje su učinili njenom ekosistemu. Odluka da ne ponove još jedared povijesnu pogrešku natjerala je Eterance na traženje spasonosnog izlaza – rezervnog doma na koji će emigrirati cjelokupno pučanstvo – naravno, ukoliko ga pronađu u bespućima vasione i ako uspiju stvoriti tehnološke uvjete za taj kolosalni poduhvat. Astronomi su identificirali nekoliko sustava koji bi moguće odgovarali biološkim karakteristikama njihove vrste, dočim su se najpozvanije strukture vlasti i znanosti odlučile za planetu na kojoj se Hurbla upravo budio. Bijaše prvi izaslanik te daleke, vanzemaljske civilizacije na Zemlji, s namjerom da samo posmatra i, kad nastupi trenutak – djeluje.

 

Znali su njegovi konstruktori kako je vrlo velika vjerojatnost da se na tovrsnoj planeti – karakteristika gotovo idealno poklapajućih sa Eterinim – kad-tad morao roditi život, a kad se to desilo neumitno će evoluirati do razumskoga. Bijaše im to poznato iz vlastitog iskustva. Znanstveni i tehnološki zahtjevi koji su postavljeni u realizaciji grandioznog programa – preseljenja cjelokupnog stanovništva planete na “rezervni položaj” – iziskivali su vrijeme mjereno vijekovima. Bijahu u gotovo mrtvoj utrci sa agonijom planete, i nitko nije sa sigurnošću mogao naslućivati pobjednika. Za to vrijeme, moguće je – razmišljali su – da na Zemlji (naravno da su koristili drukčije ime) stasa civilizacija sposobna spriječiti poduhvat ili ga učiniti krajnje neizvjesnim. Upravo to je Hurbla morao ustanoviti, i – bude li potrebno – djelovati. Stigao je prije nekoliko stoljeća, ukopavši se ponad prirodnog izvora geotermalne energije koja mu je omogućavala preživljavanje tisućljećima, štedeći vlastite fuzijske generatore. Svakih stotinjak godina budio se iz elektronskog sna, istražujući tragove zbivanja zanimljivih njegovim konstruktorima, pa ne bi li bilo novosti opet upadao u spavajući način egzistencije do idućeg, programiranog buđenja. Da mu u međuvremenu ne promaknu događaji za kojima je tragao, rasporedio je po okolini dobro maskirane, mikroskopske detektore, kao stražu koja ga ima upozoriti. Dakako da je tih eona prisutva na Zemlji, uspio skupiti gomilu podataka o fizikalnim, kemijskim i bioekološkim karakteristikama svog novog doma, kao i o starosjediocima koji ga nastavahu. Povremeno se, naime, premještao na nove lokacije prikupljajući podatke sa svih dijelova svijeta na kojem mu bijaše suđeno obitavati. Do ovog časa, ništa značajno sa čime njegovi gospodari, kada stignu, ne bi znali izaći na kraj. I sada se, ukopan negdje u blatu balkanskih nizina, probudio, na što su ga natjerali dežurni senzori osjetljivi na radiofrekventni opseg. Cijelo područje, uključivo do visine od kojih 36.000 kilometara – idealno za pozicioniranje stacionarnih satelita, što je Hurbla u djeliću sekunde proračunao – bilo je uronjeno u more elektromagnetskih valova koji su prenosili poruke. Shvatio je kako je krajnje vrijeme za intervenciju, jerbo je civilizacija ove planete na rubu otisnuća u daleki svemir.

 

Logički segmenti njegovih procesora govorili su mu kako je najbolje među stanovnicima inducirati samouništenje, tako da ni ne budu svijesni odaklem je došao poticaj. U protivnom, spoznaja vanjske grožnje mogla bi potaknuti ujedinjenje – izuzetno opasna mogućnost za planove Hurblinih pošiljatelja. Planetu je nastanjivalo sijaset grupa koje su se uobičajile nazivati narodima. Jedina biološka razlika među njima – ne uzmemo li u obzir onu površnu, nastalu uslijed boravka u različitim klimatskim uvjetima – nastala je radi preferiranog razmnožavnja unutar grupa, na račun kontakata sa drugim grupama. Krila se u genima, što su narodi koristili kao jedan od bitnih argumenata u isticanju svoje različitosti; prečesto biološke, a naročito kulturalne nadmoćnosti u odnosu na ostale aglomeracije stanovništva. Ta, za Hurbline kreatore sasvim nebitna razlika koju je socijalna evolucija društva izbrisala pred tisuće godina, ukazala mu se kao najranjivija točka starosjedilaca. Ona bijaše uzrok čestih sukoba, lokalnog ili globalnog karaktera – poput dva razarajuća rata koja su obuhvatila cijeli svijet – i tu je Hurbla odlučio intervenirati. Trajalo je neko vrijeme dok je uspio sintetizirati virus koji djeluje na dio gena, pojačavajući osjećaj nadmoći jednih u odnosu na druge u toj mjeri da će se uzajamno tretirali ne samo kao nedostojni stranci, već i niža vrsta poput krava, svinja ili ovaca koje su stoljećima uzgajali i ubijali, koristeći ih za ishranu. Naravno, oduvijek je bilo takvih tenzija među raznorodnim zemaljskim narodima, što je Hurbla samo iskoristio, pojačavajući ih. Kad je pokusni primjerak virusa dovršen, odlučio je iskušati njegovo djelovanje ne bi li uočio slabe točke koje će naknadno – u to je nepobitno bio uvjeren – popraviti. Litre i litre preparata injektirane su u atmosferu proširivši se pokrajinom, i samo je trebalo čekati da se uvide efekti. Sretna okolnost je bila ta da se Hurbla, bez prethodne namjere, našao usred društva koje se sastojalo od desetak različitih naroda, što je neobično uvećalo mogućnost objektivnih razmatranja očekivanih učinaka.

 

Terabajti i terabajti podataka i njihovih analiza, mogu se sažeti u jednu jedinu rečenicu koja je potvrđivala Hurbline pretpostavke. Do toga momenta jedinstveni narodi razišli su se u krvavim ratovima, što mu je bio dovoljan znak da je na pravom putu. Treba samo poraditi na dijelovima virusanog koda koji će maksimalizirati učinak, i živalj na ovom teritoriju sam će poraditi na vlastitoj eliminaciji. Istina, iz hrpe informacija koje su svake sekunde pristizale u Hurbline memorijske ćelije, vidio je da neki govore o virusu nacionalizma koji je zahvatio mozgove stanovnika, no ubrzo je shvatio da to tek malen broj neinficiranih – imunih na pokusnu verziju virusa – govori samo u prenesenom značenju. Radovao se Hurbla – može li se uopće govoriti o emocijama jedne sofisticirane mašine – potvrdi svojih slutnji, i usput, radeći na usavršavanju biološkog oružja mapirao je područja zemaljske kugle gdje će najizgledniji biti rezultati njegove buduće primjene. Baskija, Škotska, Belgija, Turska, Ruanda, indijski potkontinent, Tibet… Redale su se regije popunjavajući njegovu bazu podataka. No, prvo da završi započeti posao na Balkanu, a zatim će i ostali doći na red. Potom će poslati poruku gospodarima, koji će – kad stignu (s obzirom na svjetlosne godine razdvojenosti samo se mogao nadati da su uznapredovali u rješavanju međuzvjezdanog pogona) – lako izaći na kraj sa preživjelom manjinom. Ukopano duboko u blatnjavo tlo balkanske nizije, njegovo prisustvo ostalo je nepoznato narodima koji su se tek desetak metara ponad njega spremali da nastave međusobnu istragu. Je li razmišljao o ksenocidu, istrebljenju cijele jedne kozmičke civilizacije, teško je reći. Samo je vršio zadatak dobijen od konstruktora; uostalom – baš kao što su živa bića metrima ponad njega poslušno ispunjavala zapovjedi vlastitih vođa, što je on tek dodatno potaknuo. Mašine nemaju savjesti i u tom smislu nisu ga morile brige. Zadovoljan viđenim, povjerivši automatskim sintetizatorima rad na novoj generaciji “virusa nacionalizma”, a raspršivačima u atmosferi, te njenim strujanjima, širenje pripravka, Hurbla podesi tajmer automatskog buđenja. Nakon pola stoljeća automatika će ga probuditi da provjeri učinke preparata i dojavi ih planeti sa koje je stigao. Jednog po jednog, Hurbla isključi trenutno nepotrebne uređaje, te ponovno utone u dubok elektronski san.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.