Ladislav Babić: Dome, slatki dome!

Filed under: 2016,afirmator,broj 56-novembar 2016,sf / horor |

heaven-earth-flying-cities-01     Od Nekuda, uputili su se Nekamo u potrazi za novim domom, i prije ne tako davno stigli su Tamo, na planetu koja je po svim bio-kemijsko-fizikalnim karakteristikama savršeno odgovarala Njihovoj konstituciji i zahtjevima za „udomljenjem“. Nisu ih elementarne katastrofe ili one koje bi sami, svojom agresivnom prirodom izazvali, nagnale na iseljenje – naprotiv. Dolazili su iz savršeno dosadnog dijela svemira koji im je svojom stabilnošću osiguravao nesmetani tisućljetni razvoj, bez fluktuacija koje bi ga ometale; sa planete na kojoj su se domogli i biološke besmrtnosti. Ne samo da je Metuzalemovih 969 godina za njih predstavljalo tek prvo doba najranijeg djetinjstva, već su uspjeli pronaći eliksir koji im je sprečavao doživjeti sudbinu Doriјana Grејa – panaceju života, ali i vječne mladosti. Starost za Njih bijaše nepojmljiva, a smrt tek mitsko podsjećanje na početne dane civilizacije, kada su ih kosile još nesavladane boleštine ili su jedni drugima barbarski otimali živote. Vrijeme je za Njih proticalo u kontinuitetu trome rijeke širokih korita, bez brzaca i virova koji bi narušili idilični temporalni pejzaž. Upravo ih je ta dugovječnost, uzrokom prenaseljenosti vlastite planete, nagnala u potragu za novim prebivalištem. I, sada su Tu.

 

Isprva je izgledalo bajno; idealno mjesto za nastavak razvoja idealne rase (Oni se nisu smatrali takvima, jer bijahu lišeni rasističkih predrasuda) od one točke koju su dostigli na svom starom boravištu. Eliksir mladosti činilo se da i dalje djeluje, i sve to, uz pretpostavljeni nastavak kontinuiteta na koji su bili naučili, uljuljkalo ih je u svakodnevicu ispunjenu vlastitim interesima i užicima kojima se podavahu. A onda je smrt začela kositi, ogladnjeli Kronos počeo je halapljivo gutati svoje obroke bez ikakvog redosljeda. Daleko od toga da je to bilo epidemijskog karaktera, iako za rasu naučenu besmrtnosti mora da je tako djelovalo. Prije bi se reklo kako je tempo umiranja bio sličan onome koji svakodnevno nalazimo na Zemlji, ne uznemirujući se previše oko činjenice da Bog uzima ono što i daje. Nama je sasvim prirodna činjenica napuštanja ovog svijeta bez bilo kakvog logičkog rasporeda; dojenče ode prije starca za kojega bismo to očekivali – boleštine ne preferiraju nikakav shvatljivi redoslijed kojim bi trebale tamaniti žitelje. O stradalima od ruku suvrsnika – za Njih posve neprirodne pojave – nećemo trošiti ni riječi. Daklem, cijeli taj iseljenički odvojak napredne svemirske civilizacije, bijaše gotovo preko noći izložen pojavama koje Zemljane prate kroz cijelu povijest, ne izazivajući među nama pretjerano uzbuđenje.

 

Poslije početne konsternacije izazvane odlascima bez vidljivog racionalnog, svima shvatljivog „voznog reda“, najumniji se uspješe organizirati u potrazi za uzrocima te neprirodne pojave. Kako su i nadalje ostajali u vezi sa starom domajom, preko nadsvjetlosnih komunikacija kroz virtualni svijet fizikalnog vakuuma, prvo što im je palo na pamet je da provjere djelotvornost svog eliksira mladosti i života, usporedbom njegove strukture (koju su možebitni novi uvjeti u kojima su se našli mogli promijeniti) i djelotvornosti, sa onim na starom svijetu. Ali, Tamo je – za razliku od Ovdje – sve i nadalje funkcioniralo bez ikakve greške, mada panaceje bijahu savršeno istovjetne. Potom su se dali u potragu za svim mogućim boleštinama koje bi bile pretpostavljeni uzrok „taljenja“ njihove besmrtnost, no ni tu ne nađoše odgovora. Zdravi k’o dren, i dalje su umirali bez ikakvog vidljivog razloga, kao što rekosmo – za nas Zemljane nikakvim uznemirujućim tempom i redosljedom. Nastupila su burna i turbulentna vremena; iz lagano valjajuće rijeke prolaznosti odjednom se nađoše u matici vremena prepunoj brzaka i nepredvidivih zamki.

 

S obzirom na dugovječnost koja ih je odlikovala na starom svijetu i nevjerojatni stupanj razvoja, dakako da su uspjeli locirati niz drugih civilizacija (među njima i onu zemaljsku) od kojih bi tek sa nekima uspostavljali kontakte, dok bi preostale – vođeni politikom nemiješanja – prepuštali autohtonom razvoju. Svakako da bijahu svijesni svoje izuzetnosti u odnosu na ostale galaktičke civilizacije, ponosni na vlastitu besmrtnost, no začudo – nikada se nisu dublje upitali s čega se toliko razlikuju u trajnosti života, a tada ih dabome ni redoslijed „odlazaka“ nije zanimao. Sve pripisivahu uspjehu nauke, odnosno pronalasku eliksira mladosti i života. Bijaše u svemiru civilizacija i starijih od Njih, pa kako to da ni jednoj nije pošlo za rukom otkriće kojim bi zauvijek pobijedili smrt? Tek sada, kada je nesretna kob zaprijetila cijeloj rasi – i naravno, Njemu lično – postavio si je to pitanje Belgez, ekvivalent zemaljskog filozofa. Teško, ako ne i nemoguće provjerljivo rješenje, do kojega je došao uslijed ubrzanog zaplitanja ljubavnog života u odnosu na predemigrantski, prije negoli zahvaljujući vlastitoj inteligenciji, makar je nagnalo suvrsnike da razmotre pitanje povratka u Raj iz kojega su stigli na Pakao.

 

Na domicilnoj planeti, s koje se sa iseljenicima uputio u potragu za prikladnijim domom, imao je stabilni ljubavni život. Nažalost, njegova bolja polovica stradala je nesretnim slučajem (protiv toga ne postoje panaceje!) gotovo neposredno prije polaska, što je samo učvrstilo odluku da se otisne u dubine svemira, noseći sobom opterećujuća sjećanja kojih se nadao što prije riješiti zaboravom. S tom je nadom, ne zanemarujući svakako ni prijatnosti seksualnih kontakata, prihvaćao niz slučajnih veza s pripadnicama drugog spola, koje su sve završavale emocionalnim katastrofama. Jedva što se izvukao iz jedne duhovne „smrti“, optimistički se podajući novoj vezi, slijedila bi druga, pa treća… nikako mu ne priuštajući onu emocionalnu besmrtnost kakvu je iskusio sa neprežaljenom draganom. Da li stoga što je potreba za proširenjem populacije olabavila ionako prilično slobodoumlje cijele vrste glede odnosa spolova, izvjestan broj Belgezovih prijatelja i prijateljica požalio mu se na slične probleme. Veze su im pucale, umirale brže no bi uopće postali svjesni što od njih očekuju, ostavljajući za sobom emocionalnu pustoš, ubijajući dio po dio njihove osjetljive duše. Kako filozofi ni krah svojih veza ne primaju na načine ostalih stvorova, u emocionalnom tupilu između dviju veza intenzivno je razmišljao zašto mu se to događa. I tu mu je – popute Kekuleovih zmija što su u kemičarevom snu grizle svoje repove – sinulo! Eureka! Kao što nepredvidive fluktuacije emocionalnog života izazivaju tupilo i umiranje ljudskih duša, mora da na sličan način neki slučajno fluktuirajući fizikalni efekti uzrokuju nepredvidljive fizičke smrti njegovih suvrsnika. Genijalcima, ma kako ih oni prosječni omalovažavali, ništa se ne dešava slučajno. Oni posjeduju ono zrnce inteligencije, nedostatno njihovoj okolini, sasvim dovoljno za povezivanje naizgled nepovezanih stvari.

 

Ukratko, odgovor koji je protumačio nepojmljivo, kaotično umiranje jedinki raznih vrsta bistvujućih na različitim svemirskim lokacijama, bijaše ovaj. Iako većina inteligentnih stvorova vrijeme zamišlja kao kontinuirani, glatki tok bez ikakvih „nabora“, stvar je ponešto drukčija. Nijednu pojavu u svemiru (uključivo i Belgezov emocionalni život), pa tako ni vrijeme, nije moguće zamisliti bez spontanih ili fluktuacija induciranih vanjskim uvjetima. Tako se i u protjecanju vremena javljaju nasumične, ničim predvidljive, gotovo „mikroskopske“ temporalne crne rupe, uništavajući život na lokacijama koje sasvim slučajno obuhvate. Upravo poput slučajnih veza koje su uništavale njegov emocionalni ustroj! Daklem, staro ili mlado, bez obzira na dob – biva iz živoga pretvoreno u mrtvo – zbog promjene slijeda odvijanja fizioloških procesa organizma – zadese li se na mjestima takvih mikrofluktuacija vremenskog toka. Zavisno od spoljnih uslova, u nekim dijelovima svemira one su rijeđe ili češće, veće ili manje – sasvim dovoljno da dobrovoljni egzilanti shvate koliko ih je Bog obdario povoljnim položajem planete s koje su potekli, pa odluče, shvativši, bez potvrde Belgezove pretpostavke, blagodati, po jedinke i cijelu rasu, odsustva turbulencija u vremenu – kako onom fizikalnom, tako i povijesnom, u dobroj vjeri i povjerenju u nju „spakirati kufere“, i vodeći se onom „dome, slatki dome!“ te „svugdje je lijepo, ali je kod kuće najljepše“, skrušeno se vratiti staroj domaji.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.