Ladislav Babić: AMBIS

Filed under: 2020,afirmator,arhiva,Broj 97 - april 2020,sf / horor |

Ambis

 

 

Kad Bog sklopi oči, mrak je,

a mi smo njegov san.

No, što li jesmo – kada svane dan?

Ako Bog tad otvara svoje oči,

jesmo li tek utvare protekle noći?

 

Dan se polako vukao prema svojem kraju. Ukoliko ste pomislili da govorim o periodu dnevnog svjetla, ili o vremenskoj jedinici na koje dijelimo godinu, u krivu ste. Radi se o Danu, starcu sedamdesetih godina, koji je u daljini – bolje rečeno, svega par životnih koraka udaljen – već nazirao ambis u koji će se sunovratiti. Nije ni sam pojma imao je li svoje, prilično rijetko ime za ove krajeve, moguće dobio upravo po danu kao svojevrsnoj metafori svjetla, ili po svojevremeno popularnom junaku naučnofantastičnog stripa Dan Dareu, no to ga je svakako u životu najmanje brinulo. Svi se ionako vežemo za svoje ime kao da je začećem zapisano u naše gene. Preostale dane kratio je piskaranjem eseja, pričica i poezije koju su mu objavljivali po portalima, čitanjem, rješavanjem križaljki, gledanjem televizije ili igranjem jedne jedine kompjutorske igrice o kojoj je već tridesetak godina ovisnik. Ponajveći dio vremena boravio je za kompjuterom, bilo čitajući tuđe tekstove, bilo radeći na nekom svom. Nije on bio hakerski tip; o računalnoj tehnologiji znao je vrlo površno stvari sasvim dovoljne da skine tekstove koji su zavrijedili arhivu njegovog tvrdog diska, ili da povremeno instalira neki program, potreban uglavnom za njegove idealističke svrhe o kojima potomstvo ništa neće znati. Poneki fajl, čiji sadržaj bijaše razočarenje za njega, obrisao bi iz trajne memorije kompjutera, a riječ „obrisao“ bila mu je jasna u kontekstu digitalne tehnologije. Naime, fajl bi i dalje bio prisutan na tvrdom disku, te bi ga svaki vještiji stručnjak mogao rekonstruirati, ukoliko bi se ukazala potreba (recimo, da bude optužen za terorizam). Tek bi mnogostruko brisanje fajla (ili formatiranje diska) uklonilo tragove koje on, uostalom, nije ni imao razloga skrivati. Tek fizičko oštećenje trajne memorije (uslijed oštećenja sektora koji su čuvali digitalni zapis ili još nešto gore), moglo je značiti nemogućnost rekonstrukcije podataka; za prosječnog korisnika u svakom slučaju. S druge strane, igrajući svoju ovisničku igricu – koju, bogu budi hvala nije namjeravao brisati, niti bijaše oštećena – znao se upitati: Zna li neki sprajt kojega je upravo upucao, da je mrtav? No, no, polako, nije on baš bio tolika budala, pa da se umah ostavite daljnjeg čitanja teksta; sve će vam se razjasniti kad dođe vrijeme. Kao što rekoh, igrica bijaše stara više od tri desetljeća, pa odatle sprajt – sličica u starijim video igrama – u ovoj priči, mada to ništa ne mijenja njenu suštinu.

S obzirom da je, kao što ste mogli zaključiti iz spiska njegovih zanimacija, bio intelektualni tip, širokih, pomalo površnih, a nikako stručnih pogleda, um mu je povremeno krstario između različitih tema, u sebi ih povezujući na najnemogućnije (s aspekta logike i općih znanstvenih spoznaja) načine. Kad se nije bavio ničim nabrojenim, sjedio bi uz prozor, pijuckajući crnu kavu, te fokusiranog pogleda više na unutrašnji negoli vanjski svijet, razmišljao o najbližoj i najvoljenijoj osobi života, svojoj pokojnoj majci. Imao je on dvoje djece koja su ga se davno odrekla, a za koje je on mario jednako kao oni za njega, želeći im svako dobro, ali ga njihov život već dugo nije nimalo zanimao. Da kojim slučajem svi njegovi najbliži odu prije njega, te ga „gospodar svemira“ upita koga bi želio da mu uskrsne, bila bi to svakako njegova majka. Ostale bi prepustio „božjoj“ volji, ili same sebi, neka se snalaze kako znaju, ukoliko se na „onom“ svijetu nekako mogu snalaziti. Nije Dan bi vjernik, svakako ne tipa koji robuje mitovima o bezbroj ili jedincatom metafizičkom entitetu, ma kakvog oblika, ali vjernik u jednom drugom kontekstu – kakvi su svi ljudi, svejedno je l’ bogobojazni ili ateisti – svakako. Naime, njegova vjera bi se prije mogla zvati uvjerenjem, a razlika – moguće nekome nevidljiva –ogromna je. Dok se vjera temelji na iracionalnoj ljudskoj komponenti, mitovima koji se bez trunke dokaza prenose s koljena na koljeno za to prijemčivom dijelu čovječanstva (takvo pak je u golemoj većini), uvjerenje se bazira na nizu logičkih pretpostavki i ostvarenih predviđanja koji počivaju na njima, koja se uzajamno konzistentno podržavaju. Jasno, kako čovjek sagledava stvarnost temeljem svog ograničenog iskustva, i uvjerenja doživljavaju slom kada se neutemeljeno linearno prenose na do tada nepoznata mu područja. Njihov kolaps (poput važećih znanstvenih teorija), nije u obliku definitivne propasti, već uklapanja u širi spektar iskustava kao njihov sastavni, tek u graničnim slučajevima prihvatljivi dio. Za razliku od uvjerenja, vjera kao nedokazivi dio ljudske psihe može slom – i to totalni – doživjeti jedino ako evolucija uspije eliminirati iracionalnu komponentu uma na kojoj vjernici zasnivaju svoja očekivanja. Uvjerenje je, za razliku od vjere koja je apriorna i apsolutna, induktivno i relativističko – ne induktivno u smislu matematičke „totalne indukcije“, postupka kojim se neke matematičke tvrdnje mogu dokazati za sve moguće slučajeve, već zasnovane na postepenom spoznavanju korelacije stvarnosti i teorije, koja – kao što rekosmo – može doživjeti slom stjecanjem novih iskustava.

Sinergija razgovora proisteklog iz slučajnog susreta s neznancem i prisjećanja na jedan naučnopopularni tekst usmjerila su Danova razmišljanja u, za mnoge egzotičnom smjeru čiste fantazije i neostvarenih želja. Poznati su literarni primjeri kako su se neke osobe uspjele vratiti iz „onog“ u ovaj svijet, i to davno prije Isusovog uskrsnuća kao tisućljetne i nikad ostvarene nade (one koju još nitko nije našao na dnu Pandorine vreće) gomile kršćanskih vjernika. Broj takvih (literarnih) pojedinaca bio je silno ograničen, sveden na moguće par desetaka, a u stvarnosti ne bijaše ni jednog jedinog dokazanog slučaja o mogućnosti uskrsnuća, sem slučajeva oživljavanja iz komatoznih stanja koje više zahvaljujemo prijegoru liječnika ili prirodnoj reakciji organizma pacijenta, negoli natprirodnom čudu. I tako, nakon paljenja sijalice u mozgu poslije spomenutog razgovora s neznancem, rodilo se u Dana pitanje o sprajtu: da li sprajt zna da je umro? Svakako, da vas odmah razuvjerim, prije no nazovete broj psihijatrije, kako bi hospitalizirali Dana, jako je dobro shvaćao da kompjuterska sličica to niti zna, niti može znati, ali ga je navelo na drugi „problem“. Sprajt koji je umro (izostavljam navodnike, to ste valjda već shvatili), ustvari i dalje postoji. Ne na ekranu, kao aktivni učesnik igrice koju još igrate, ali svakako u obliku digitalnog zapisa u trajnoj memoriji vašeg računara. A odatle, kad zaigrate novu igricu, on se ponovno reinkarnira (uskrsne) u samoga sebe, te nastavlja živjeti u gejmerskom svijetu kojemu i pripada. Eureka! No, kakve pak veze ima „uskrsnuće“ sprajta sačuvanog u obliku niza jedinica i nula, sa uskrsnućem realne osobe, to sam bog zna – reći ćete. Samo polako, sve će se samo od sebe kasti!

Dan bijaše neka vrsta propalog fizičara, koji svoj možebitni potencijal nikada nije uspio aktualizirati. Izuzetno ga je zanimala kozmologija, moguće kao izraz vječite trileme čovjekove: odakle smo, što smo i kuda idemo, na što je djelomice – po njegovom sudu – kozmologija nudila odgovore. Ako tražimo u znanosti, baziranoj na činjenicama i pretpostavkama na njima zasnovanim, spekulativnost – kozmologija je za to idealno područje. Niz međusobno konkurirajućih teorija, od kojih svaka objašnjava poneki dio stvarnosti (a ponajviše takozvana teorija velikog praska), takmiči se u objašnjavanju postanka(?) i budućnosti svemira, što će reći – ujedno i svih nas, bez obzira na rasu, vjeru, politički profil, spol, svjetonazor i slične, sasvim nebitne u kontekstu Danovih razmišljanja ljudske karakteristike, rad kojih čak i ratove vodimo. Svi znaju što je moda, svojevrsni hir vremena koji ljudi slijede iz teško razumljivih i objašnjivih razloga, ali jeste kako jeste – svi se manje više podvrgavamo njenom utjecaju. Nekad su žene skrivale gležnjeve, danas minice upućuju na nagovještaj intimne „bikini zone“, muškarci su ne tako davno pokrivali glavu šeširima, a danas to čine nikako ili šiltericama, da ne nabrajam dalje. Hoću reći, vjerovali ili ne, i u znanosti postoji moda, obrazloženje koje je mnogo jednostavnije od onog na području odijevanja ili ponašanja. Ona uglavnom počiva na bazi fundamentalnih teorija (recimo, obje teorije relativnosti i kvantne teorije), koje u dani čas ponajviše upravljaju razmišljanjima naučnika, ali često ovisi i o općedruštvenom kontekstu. Kako vrijeme u kojem živimo često nazivamo i digitalnim dobom (neki tvrde atomskim, meni je najprijemčiviji atribut „Teslino doba“ – vrijeme elektriciteta, nesrazmjerno najzastupljenijeg u čovjekovom životu), izvjesne kozmološke nepoznanice i stranputice na koje teorija Velikog praska nailazi, pokušavaju se riješiti alternativnim pristupima. Tako je jedan od njih povezan i s pitanjem smrti sprajta, što je vispreni Dan odmah shvatio. Ubijajući tako vrijeme dok je vrijeme polako ubijalo njega (bijaše svijestan tko će postati nekažnjeni ubojica), naletio je na članak koji svemir tumači posve u skladu s digitalnom modom vremena u kojem je živio. Sad, nevažno je l’ stoga što ljudi sve više bijahu uronjeni u virtualni, no u stvarni svijet, ili je iza teorije na koju je nabasao stajalo išta čvršće od zamisli zanesenjaka, ono što je uspio shvatiti hvatajući njene niti, je slijedeće:

Svemir se tumači kao trodimenzionalna holografska slika projicirana s dvodimenzionalne površine na kraju svemira, upravo kao što se hologrami projiciraju s dvodimenzinalne površine posebno dizajniranog fotografskog filma. Hologram, to je ono što se u svečanim prilikama uobičajilo projicirati na skup molekula zraka, vodene pare, čestice dima ili fasade zgrada, te se prikazuje kao realna trodimenzionalna slika, čiji se original, u vidu hologramskog zapisa, nalazi na komadićku dvodimenzionalnog filma. U osnovi, ovo takozvano hologramsko načelo tumači svemir kao skup informacija koje su sačuvane na spomenutoj površini koja obuhvaća naš svemir. Sve što postoji, elementarne čestice, atomi, molekule, život i još svašta, te dinamika mijenjanja svega toga, zapisano je na toj čudesnoj, pretpostavljenoj i nikad viđenoj površini, odakle se projicira u sliku našeg svemira i nas samih, sa svim svojstvima kojima smo obdareni (sastav, masa, neproničnost, agregatna stanja, rok trajanja, postanak i nestanak…). Holografsko načelo smatra da je naš trodimenzionalni svijet prikaz ili projekcija podataka s dvodimenzionalne površine, prepune jedinica informacije u kvantnoj mehanici – takozvanih kubita (akronim engleskih riječi quantum bit). Iskreno rečeno, Danu razlika između kvantnih i digitalnih bitova bijaše jasna samo u vrlo maglovitoj formi, kako je kubit slično što i bit, ali nije bit. Ideja je potekla iz pokušaja objedinjavanja opće teorije relativnosti s kvantnom mehanikom, uz pomoć teorije struna koja mnogo obećava, ali za sada tek obećava. U okviru ove potonje pokazuje se da su proračuni mnogo jednostavniji vrše li se jednadžbama definiranima na jednoj dvodimenzionalnoj površini umjesto u tri dimenzije, dajući isti rezultat. Sad, može li se matematičkom jednostavnošću pravdati ideja o hologramskom trodimenzionalnom svijetu kao projekciji onoga s dvije dimenzije, vjerojatno je stvar isključivo interpretacije, a ona ogromnoj većini živućih teorijskih fizičara nije bila zapreka (dapače, tvrde kako interpretacija uopće nije bitna već samo matematika!) takvom stavu. Znao je Dan da oni tako upadaju, pitanje da li su uopće svijesni, u paradoks – negirajući važnost interpretacije fizikalnih rezultata, dovodeći ih u logičku pozitivnu korelaciju sa stvarnošću dok, govoreći o holografskom svemiru, ustvari pribjegavaju interpretaciji gotovo na tragu metafizičkog božanstva, koju trenutno(?) podjednako ne shvaćaju kao ni vjernici božanstvo. Kao što sve što se dešava na ekranu dok igrate igricu, koja je na dvodimenzionalnom DVD-u ili površini hard diska, upisana u obliku digitalnih jedinica informacija, bitova, tako se zapis cijelog trodimenzionalnog svemira navodno nalazi na nekoj čudesnoj, čini se više matematičkoj, negoli fizikalnoj konstrukciji. Doduše, između zapisa na mediju i odvijanja dinamike na ekranu, potreban je posrednik koji statičke bitove pretvara u njihove dinamičke prezentacije. To je program koji vodi lasersku zraku u iščitavanje diska i prezentaciju čitanoga, pomoću elektronskog snopa na ekran u obliku dinamičkog sadržaja – igrice ili nekog filma.

Nije Dan shvaćao više do li primitivne analogije, niti što je sa kubitima na zamišljenoj površini koja obuhvaća svemir, ni princip koji dešavanje na toj sferi prevodi u naš trodimenzionalni život – najbliže što mu je u neznanju padalo na pamet je gotovo isto što i vjernicima – Bog, odnosno neko nerazumljivo metafizičko načelo. Ali, odvajkada se nedostatak spoznaje nadomješta prizivanjem u pomoć „deus ex machina“ principa koji neznalicama služi kao objašnjenje podjednako nerazumljivo kao ono što njime „objašnjavaju“ – nepoznato, nepoznatim. Ako mene pitate (a nisam za to nimalo kompetentan, osim što raspolažem nekim posredno stečenim općim povijesnim iskustvom), ništa više no vjera zagrnuta u pseudonauku. Sad, bog ili neka površina, oboje nevidljivo, neopipljivo i (za sada?) nedokazivo, dođe mu na isto. Ali ne i Danu! Njemu je analogija otvorila prozor ka nadi, nadi koju do sada nitko nije pronašao, pa moguće niti on, no je li to važno, kad se ionako od nade živi. Ako sprajt koji je umro u njegovo igri, koju svakodnevno igra, već godinama nije mrtav, već sačuvan na disku, praktički neizbrisiv, uvijek spreman da uskrsne u novoj igri, tko zna što je sa kubitima na zamišljenoj površini koja obujmljuje svemir? Jesu li kubiti koji definiraju njegovu majku, njega i sve ljude (kao i sav trodimenzionalni svijet) tamo pohranjeni i nakon smrti, i samo čekaju da netko iznova pokrene igru zvanu RealWorld? Netko ju već igra skoro četrnaest milijardi godina, za čovjeka prava vječnost, ali za neko nadnaravno biće ili prirodni princip moguće sasvim kratko. Kao što, primjerice, petnaestak psećih godina biva ekvivalentno s oko osamdeset godina ljudskog života. Moguće, razmišljao je starac s ambisom nadomak očiju, jedna „čarobnjakova“ godina (nije znao kako drukčije nazvati neznano, koje kubite pretvara u naš život), traje koliko i dvjesto milijuna ljudskih. Pa ako ovaj odluči zavšiti igru, jer mu je dojadila, moguće je jednog dana opet pokrene, a onda… A onda se moguće Danova majka, on sam i svi koje je volio, cijeli svijet koji je svršetkom igre u obliku kubita počivao na veličanstvenom obrubu svemira, ponovno uskrsne, a voljeni se ponovno sretnu, jer nisu izgubljeni zauvijek. Ne tvrdi li „knjiga nad knjigama“ da na početku bijaše riječ (kubitovi?). Ne kaže li se podjednako: „mir njegovoj (pokojnikovoj) duši“ ili „počivao u miru“ – što kubiti prije projekcije u tri dimnezije moguće zaista rade, kao što to čine bitovi na kompjuterskim diskovima. Zar se poginuli sprajt s ekrana ne „vraća“ na disk (ustvari je uvijek prisutan na njemu), zar se jednako tako ne kaže da je duša pokojnikova otišla na nebo. Tamo negdje nepregledno daleko, na sferu gdje umrli i još nerođeni čekaju da ožive, prvi ili ponovni put? Sami nikada zaista mrtvi, već u stanju neko vrsne hibernacije, dok ih neznana sila ne aktivira. Razmišljao je povremeno o toj mogućnosti, uvijek kao da je osjećao majčinu ruku kako ga blago gladi po glavi prepunoj zamisli kojima se predao, prepuštajući se iluziji sa suzama u očima. Ambis pred kojim je stajao, a u koji se strovalilo već bezbroj generacija uključivo i njegove najvoljenije, više mu se nije činio tako strašnim.

 

 

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.