Ladislav Babić: Alelonija i Paralelonija

Filed under: 2013,afirmator,broj-21-decembar-2013,sf / horor |

chickenparallelU paralelnom svemiru koji nije ni slutio – naime, inteligencija o kojoj govori priča nije imala ni pojma – da je paralelan bilo čemu, a kamoli sa nekim drugim svemirom, upravo je na vrhuncu bila rasprava o mogućnosti postojanja usporednih svemira. U raspravu su se uključili najvrsniji fizičari, kozmolozi, matematičari i ini korifeji znanosti s planete Alelon, no kako je tema bila nadasve intrigantna, povremeno su uskakivali primjedbama, hipotezama ali i kojekavim budalaštinama, intelektualci najraznovrsnijeg profila. Moguća opstojnost svjetova paralelnih njihovome, dapače i povijesti koja bi bila neka vrsta mutacije vlastite – kako su zamišljali najsmjeliji umovi – intrigirala je maštu skoro svih Alelonaca, od povjesničara i književnika do psihologa i psihijatara, a vrijedne priloge (barem po vlastitom skromnom mišljenju) davali su i njihovi pacijenti. Nakon desetljeća žustrih, ponekad i žučnih rasprava, svakojakih hipoteza i odbačenih teorija, iskristalizirao se zaključak da u beskrajnom Megaverzumu (tako su oni, dakako na svojem jeziku, nazivali sveukupnost poznatog i još nepoznatog postojanja) mora postojati Paralelon – gotovo jedinstveno prihvaćeno ime – planeta po evoluciji i povijesti svoje civilizacije bliska njihovoj, ali u smještena u Paraverzumu, svemiru čije postojanje se tek počelo naslućivati s vjerojatnošću postojanja negdje između nule i jedinice.

 

Ovdje je trenutak za kratku primjedbu koja se tiče neophodnosti opisa na jeziku kojim se služimo, kako ne bismo – s obzirom na kompleksnost cijelog problema – stvari još više zamućivali lingvističkim navadama civilizacija nastalih u sasvim drugom kozmološkom kontekstu. Koristimo daklem analogije što je više moguće, ne inzistirajući niti očekujući od čitatelja da ih u potpunosti, zdravo za gotovo prihvati. Kad govorimo o paralelnim svemirima, svakako da ne mislimo kako su oni usporedni u bilo kojem geometrijskom smislu, već tim terminom samo izražavamo očekivanje da bi oni mogli istovremeno egzistirati kao ravnopravni podskupovi Megaverzuma. Ipak, i tako temporalno određujući ne možemo izbjeći analogije s geometrijskim shvaćanjima, posebno u svjetlu činjenice Ajnštajnovog kontinuuma prostor-vrijeme, u kojem ravnopravo uz tri prostorne figurira i četvrta, vremenska koordinata. I sasvim prosječni ljudski stvor već zna da svijet svakodnednog iskustva opisujemo takozvanom euklidskom geometrijom, s dodatkom vremenske varijable kompletirajući fizikalni opis situacije uobičajene generacijama stvorova koji nastanjuju našu planetu. Malo obrazovanijima je također poznato kako to nije jedini mogući model geometrije, jer su barem načuli ako već ne i nešto više, o tzv. neeuklidskom geometrijama – eliptičnoj i hiperboličnoj. Čovjek euklidskog svijeta, a to smo u praksi svi mi, zna da izvan bilo kojeg pravca koji prolazi kroz naše nožište, možemo povući samo jedan paralelni pravac i oni se – prema uobičajenom shvaćanju paralelnosti stanovnika takvih svjetova – nikada ne sijeku, ostajući jedan od drugoga na istoj udaljenosti. Kad bi ljudsko biće, uma evolutivno formiranog u takvom svijetu, razmišljalo o paralelnom svemiru, najvjerojatnije bi zaključilo kako on ne bi mogao imati nikakve – ni geometrijske ni temporalne dodirne točke sa našim univerzumom. Ako bi i postojao istovremeno sa našim svemirom, oni bi zauvijek bili međusobno prostorno-vremenski razdvojeni, nikada ne doznavši jedan za drugoga, sem u čisto teorijskim naslućivanjima „njihovih” najvećih umova.

 

Skepticizam se razvija usporedo sa spoznajom, paradoskasalno šireći horizonte znanja, ali i nesigurnosti spoznaje vlastitog položaja u svemiru. Tako bi učeni zastupatelj principa eliptičke geometrije, koja ne poznaje uopće paralelne linije, nekritički uopćavajući njezine aksiome na sve postojeće, mogao ustvrditi kako su ideje o bilo kakvom paralenom svemiru ovom u kojem smo mi zarobljeni, tek najobičnija maštarija dokonih, nedovoljno obrazovanih ili nedoučenih fantasta. Štovatelj pak hiperboličke geometrije koja poznaje bezbroj paralela već spomenutom pravcu (za razliku od euklidske geometrije, udaljenost između dviju paralela ovdje nije stalna), mogao bi insistirati na istovremenom postojanju beskonačnog broja usporednih nam svemira, sviju zauvijek nam nedostupnih, sem nešto još maštovitijim umovima od spomenutih.

 

Alelon bijaše svijet neizmjerno učenih, ali istovremeno i impulzivnih stanovnika. Bijahu oni, a posebno njihova intelektualna krema, tolerantni u raspravama koje su u razumnom vremenu mogle donijeti neki konsenzualni rezultat, ali kada bi ovaj izostao… No, bolje da zaobiđemo detaljnije razmatranje o tome. Dovoljno je tek spomenuti kako se broj poginulih u slavu pretpostavljenih, a nikad dokazanih istina, opasno približavao umrlima uslijed sasvim prirodnih uzroka. Čitatelju koji se već počeo žestiti i protestirati preporučujemo da malo smanji svoj tlak, jer – zna li on nešto više o alelonskom svijetu od pripovjedača? Naime, Alelonci su posjedovali evolucijom razvijeno svojstvo regeneracije (nešto poput guštera kome naraste otkinuti rep), što će reći kako su uspijevali preko noći povratiti sve svoje životne i umne funkcije – ni sami ne znajući koliko puta uzastopce, s obzirom da se u pamtećoj povijesti planete još nije desio slučaj da se netko vječno preseli u Had. Alelonski ekvivalent njega, dakako. Bijahu, barem u našem poimanju stvari – besmrtni. Desilo se tako da u profesionalnom smislu jedan amater, zaljubljenik u kozmološke probleme (naravno, na svom nivou obrazovanja, ali obrazovanost i inteligencija baš i ne moraju biti korelirani), ubaci bubu u uši diskutanata o problemu paralelnih svemira. Mora se odmah reći kako je za to stekao hrabrost upravo slijedom ranije spomenutog svojstva Alelonaca, jer prije no je ideja uhvatila plodno tlo, njen predlagač bijaše prinuđen na višekratnu regeneraciju uslijed burne reakcije profesionalnih krugova.

 

Hipoteza koju je iznio može biti toliko čudna zemaljskim shvaćanjima, te unaprijed upozoravamo one slabijih živaca da prekinu čitanje poslije slijedeće točke. Naša kozmologija suočava se sa premnogo paradoksa a da bismo je mogli zaista uzeti za ispravan opis svemira. Kaže se da je svemir u nekom davnom trenutku kojega se, dakako, nitko ni ne sjeća, nastao iz neke ogromne kvantne fluktuacije. I odonda do dana današnjega on se ubrzano širi. „U što?“ – ako se usudite zapitati, odgovorit će vam (ukoliko nekim sretnim slučajem niste stanovnik Alelona) naprasno, nakon toga prekinuvši objašnjenja: „U ništa!“. Prostor se, naime – tako tvrde – širi, stvarajući se doslovno iz ničega. S druge strane, ima ljudi koji tvrde kako prošlost i budućnost ne postoje niti su postojali, već je konkretno egzistirajuća jedino sadašnjost. Odnosno, budućnost je tek potencijalna, dok je prošlost davno iščezla „stvar“ zadržana samo u sjećanjima subjekata i objekata što nose u sebi i na sebi ožiljke koji svjedoče da ih je ipak nešto, nekada, moralo ostaviti. Spomenuti amater, za potrebe priče nazvat ćemo ga Al, možda nije baš najbolje (u povjerenju – nikako!) baratao tenzorskim računom i teorijom višedimenzionalnih prostora, ali je bio nenadmašan u zbrajanju 1+1 što mu je – na iznenađenje mnogih stručnjaka – uvijek davalo 2. Shvatio je bit cijele prirode, koja se – po njemu – sastojala u tome da ništa ne može iz ničega nastati, niti iščeznuti u ništa. Stvari i pojave mogu se samo mijenjati iz jednog oblika u drugi, bez ikakve tendencije da nastaju iz ničega ili netragom iščezavaju. Mijenja se samo oblik njihova postojanja uz očuvanje jednog njihovog kvantitativnog pokazatelja, poput ukupne energije u zakonu o očuvanju mase i energije. I tako je Al odlučio spojiti prostor i vrijeme u svojoj hipotezi. Dakako da nije bio prvi u cijelom svemiru koji je to učinio, ali je to napravio na posve drukčiji način. Daljnje razlaganje zahtijeva od strpljivog štioca (barem srednjoškolskog obrazovanja) koji je doplovio do ove točke, unatoč olujama u svom umu izazvanima iznesenim tvrdnjama, da navuče pojas za spasavanje i bude spreman na intelektualni brodolom.

 

U Specijalnoj teoriji relativnosti prostorne i vremenska koordinata tretiraju se u principu ravnopravno. Relacija za beskonačno malu udaljenost u četvorodimenzionalnom prostorno-vremenskom kontinuumu je ds2=dx2+dy2+dz2-c2dt2, dok je u Općoj teoriji relativnosti to nešto kompliciranije s obzirom da se ne koristi euklidska metrika. Kad ne bi bilo poslijednjeg člana, to bi naprosto bila formula kojom računamo udaljenost dvije beskonačno bliske točke u našem trodimenzionalnom, euklidskom prostoru. Već najjednostavnija fizikalna relacija (da batalimo prije spomenutu za koju nisam siguran je li mu uopće bila poznata) – Alova intuicija nedvojbeno ga je u to uvjerila – pokazuje da prostor i vrijeme moraju biti povezani. Formula koja opisuje jednoliko prostiranje svjetlosti (s=ct, c je brzina svjetlosti) bila je ključni faktor za taj zaključak. Najpoznatija Ajnštajnova relacija je ona o „ekvivalentnosti“ mase i energije: E=mc2. Stavio sam navodnike, prenoseći Alova shvaćanja, jer se po njemu ne radi o pravoj ekvivalenciji (jednakovaljanosti) već ovdje brzina svjetlosti „c“ služi kao konverzioni (pretvorbeni) faktor. Pokazuje naprosto koliko energije ima u jedinici mase (ustvari, to pokazuje kvadrat brzine svjetlosti). Dodijelimo li joj istu ulogu u prethodnoj relaciji, eto nam formule za „ekvivalenciju“ prostora i vremena. Formula pokazuje da je moguća pretvorba vremena u prostor, sa faktorom konverzije jednakim brzini svjetlosti. Često se čovjek, da ne kažemo Alelonac, nađe „u potrazi za izgubljenim vremenom“. Kuda je nestala naša mladost, zašto se ono prošlo ne može vratititi? Alova analogija odgovorila je na to pitanje na najjednostavniji mogući način. Prošlo vrijeme nije nestalo, ono se pretvorilo u drugi oblik – novonastali prostor – ostavivši tragove prošlih zbivanja u našem sjećanju! Ova analogija odgovorila je na osnovnu Alovu zamjerku „nastanku“ prostora – ništa ne nastaje iz ničega, pa ni prostor ne može iz ničega nastati. Stvari se u svemiru samo preobrazuju iz jednog oblika u drugi, što je najočitije na primjerima pretvorbi energije. Daklem, „Alov“ prostor ne nastaje iz ničega, već samo predstavlja konverziju „izgubljenog“ vremena u novonastali prostor. A činjenica, do sada neopovrgnuta, je upravo to: vrijeme „ističe“ bez mogućnosti povrataka, a prema teoriji Velikog praska neprestano se „stvara“ svemirski prostor. Dakako, Alova pretpostavka bijaše nešto kompleksnije prirode (prvenstveno stoga što se stvara novi volumen „V“, a ne nova udaljenost „s“), no dozvolit ćete pripovjedaču laiku u pitanjima fizike, da jednako stručnim čitateljima pojednostavljeno prikaže stvari.

 

Kratko upozorenje intelektualno nasukanima što se utapaju u čaši pive, koju su natočili kako bi podnijeli Alova razmišljanja. Uragan tek slijedi! Načuvši nešto o neeuklidskim geometrijama koje smo ukratko – radi čitaočeva lakšeg plutanja bespućima teksta – iznijeli malo prije, stvorio je alelonski amater slijedeću analogiju. Zamislimo na trenutak cjelokupnu povijest svemira kao dvodimenzionalnu kuglinu plohu – sferu – premreženu zamišljenim sistemom meridijana i paralela, zbog lakše vizaualizacije. Kako je sve nastalo iz jedne beskrajno male točke (barem su tako tvrdili alelonski analogoni našim suvremenim shvaćanjima), pretpostavio je Al tu prostorno-vremensku točku nastanka smještenu na južnom polu zamišljene sfere. Šireći se tijekom vremena, možemo trenutačno stanje svemira predstaviti paralelom (kružnicom) koja poprima sve veći i veći opseg. Pritom nam meridijani predočuju tijek vremena od nastanka (na južnom polu) na dalje (prema ekvatoru zamišljene sfere), dok rastući razmak između presjecišta dva meridijana i naše paralele predočuje ubrzanost te ekspanzije. Mreža paralela što obuhvaća ovakvu sferu od njene najjužnije točke do ekvatora, slikovito predstavlja niz stanja svemira tijekom njegove evolucije, dok površina same sfere predočuje njegovu cjelokupnu povijest! Varate se pomislivši (u jalovoj nadi da će to i pripovjedač učiniti) kako je Al ovdje zastao, mada je – iskreno govoreći – morao proći kroz niz regeneracija koje nisu bile baš sasvim bezbolne, da bi sve zainteresiranijim stručnjacima iznio svoju hipotezu do kraja.

 

Uslijed ubrzanog širenja svemira, mi mora da se – sasvim mu je to bilo logično – nalazimo na donjoj polulopti povijesti vasione. Kao što svako biće tijekom individualne evolucije dostiže fazu maksimalnog razvoja, kada su mu fizičke i intelektualne sposobnosti najizraženije, mora da se nešto slično dešava i sa svemirom – rezonirao je Al. Kada bi se to moglo zbiti, u principu je vrlo jednostavno zaključiti, barem prema razmatranjima alelonskog entuzijaste. Kad svemir dostigne stanje koje se na njegovom modelu može prikazati ekvatorom, svemir će dostići stanje svoje maksimalne zrelosti; sve nakon toga bit će opadanje, starenje na putu u neizostavnu smrt njegovu. Kao što paralele na Alovoj sferi nakon prijelaza „ekvatorijalne faze“ razvoja, bivaju sve manjeg opsega, tako se smanjuje i razmak između presjecišta dva meridijana i paralela – svemir iz ubrzanog širenja, dostigavši maksimalnu prostorno-vremensku prostranost (štogod mu to značilo; prenosim samo Alova shvaćanja) počinje kontrakciju prema točki svog iščeznuća – sjevernom polu na njegovom modelu. Manjak prostora usput se pretvorio u višak vremena, tako da se pritom kvantitavni pokazatelj očuvanja prostor-vremena nije promijenio. Ništa nije svojevremeno nastalo iz ničega, niti se sada – po Alovoj hipotezi – preobrazilo u ništa. Promijenilo je samo svoj oblik postojanja. Moramo napomenti da suvremeni čovjek svemir isključivo doživljava prema njegovoj prostornoj – prostorom se on može neograničeno kretati (barem tako je uvjeren) – a manje prema njegovoj vremenskoj komponenti, kretanje duž koje mu je zadano, kako on misli, sudbinom ili fizikalnim zakonima. Čak i samo u duhu, on vrlo teško vrluda povijesnim zbivanjima i s izuzetnom teškoćom ih tumači u kontekstu karakterističnog trenutka dešavanja; neizmjerno mu je lakša geografija prostora doli vremena. Stoga niti ću inzistirati na razumijevanju tog „polarnog“ stanja „nastanka“ i „nestanka“ svemira, sumjajući da je to i samom tvorcu hipoteze bilo jasno više no što je vašem pripovjedaču nejasno.

 

Zašto je ovaj sasvim ofrlje opisan Alov prijedlog (stoga nemojte kriviti mene za primjedbe koje on eventualno povlači sa sobom) toliko uzbudio teoretičare Paralelona, svijeta paralelnog njihovome, odnosno Paraverzuma – svemira istovremeno postojećeg onom u kojem su oni obitavali? Kao prvo, upitali su se – ne predstavlja li Alova hipotetička sfera povijest svih mogućih svemira, istovremeno ili raznovremeno postojećih, tim parallel-universes-2prije što je dvije dijametralno suprotne točke na njoj moguće izabrati na bezbroj proizvoljnih načina. Ako je tako, upitaše – i vjerojatno se još uvijek međusobno trijebe oko tog pitanja – tko kaže da sjeverni pol nije mogao biti istovremena (ili raznovremena?) točka nastanka nekom svemiru paralenom onom našemu, koji je nastao na južnom polu alovske sfere (nakon niza reinkarnacija, počastili su našeg amatera tim nazivom analogije koju je smislio)? Pa, šire li se oni podjednakim tempom, ali u suprotnim vremenskim smjerovima, nije li neminovnost njihova susreta na ekvatoru zapisana u prirodne zakone? Neće li tada, nasuprot prevladavajućim razmišljanjima o nemogućnosti opstoja paralelnih svjetova, čak doći i do njihova konkretnog susreta, do interakcije čije rezultate je nemoguće predvidjeti? Ako različiti kozmosi u svom razvojnom procesu istovremeno dospiju do iste točke (točnije, kružnice – ekvatora na Alovoj sferi), može li to značiti da će i Alelon s nekim hipotetičnim Paralelonom imati susret u kojemu će se sagledavati poput predmeta i slike u ogledalu, ni ne sluteći tko je s ove a tko s one strane „stakla“? Štoli tek, ako pretpostavimo različitu brzinu ekspanzije pretpostavljenih svemira, ostavit ćemo za neku drugu priliku. Treba priznati kako je Al prvenstveno bio prirodoznanstveno udaren tip; moralne reperkusije njega nisu suviše brinule – on bi, da to pokušam nekako približiti čitatelju temeljem njemu poznatih činjenica, bio sposoban, ako ne razvijati, a ono biti sasvim flegma spram razvoja nuklearnih bombi nakon Hirošime, otvaranju koncentracionih logora poslije Aušvica i Jasenovca, proganjanju rasno, etnički, vjerski, spolno ili politički različitih osoba, i sličnih minornosti koje njega nisu zanimale u usporedbi sa grandioznim ciljem koji si je zadao. Objašnjenu povijesti cijelog svemira, spram koje povijest Alelonaca predstavlja tek zanemarivu mrlju na površini njegove sfere.

 

„I, to je sve?“, pitate se razočarani. Pa, baš i nije. Upravo ovaj čas, opisujući vam veličanstveni proizvod alelončeve znanstvene ili fikcione uobrazilje, pala mi je na pamet zamisao. Ne komunicira li ustvari čovjek, kad u sebi propituje moralnu utemeljenost i opravdanost ili neopravdanost mnogih zbivanja kojih je prepuna historija ili njegova vlastita povijest, sa jednim takvim paralelnim svemirom, u kojem bi sve moglo biti drukčije, ali i isto kao u našemu svijetu? Razgovarate li i vi, ponekad, sa vašim Paralelonijancem?

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.