KRALJEVSKA SVITA ŽIVOTA: Fragmenti o Krležinu Kraljevu i recepciji drame na hrvatskim pozornicama

Filed under: afirmator,broj 11 - februar 2013,pozorište |

Krleza3

O Krležinu Kraljevu, dramskoj jednočinki iz 1915. godine, pisalo se puno i to prije svega o slojevitosti dramskih likova koji se određuju u okvirima piščeve rane faze dramskog stvaralaštva označene ekspresionističkim utjecajima. Pisalo se puno i o Krležinom dramskom stilu koji se ponajprije označavao kao ‘radikalna transformacija dramskog teatra u međurađu’, ali i o nesceničnosti njegova karnevalskog djela. Sa druge strane, izostajao je iscrpan pregled kolažnosti Krležina dramskog teksta, pjesničkih motiva, scenične opravdanosti te njegova ekstatičnog književnog izraza. Prve esencijalne analize ove problematike nalazimo u studijama Branimira Donata koji 1970. baveći se mladim Krležom objavljuje knjigu Pjesnički teatar Miroslava Krleže i Viktora Žmegača u knjizi Krležini europski obzori gdje autor bilježi: ”Kraljevo je po cijeloj svojoj strukturi prvi primjer ekstatičnog, mahnitog teatra u Europi uopće.” Ovim autorima Marijana Togonal u eseju Folklor, pučka tradicija i djetinjstvo u dramskoj strukturi Krležina Kraljeva dodaje još jednog značajnog autora. Ona piše: ”Svoj je doprinos otkrivanju sceničnosti drame dao i Darko Gašparović u knjizi Dramatica krležiana analizom scenskoga znakovlja kojim Krleža razbija ukalupljene dramaturške i scenske strukture i stvara tzv. otvoreni scenski oblik. Sva su tri teksta iznimno poticajna i s gledišta kazališne prakse jer omogućuju drugačije i novo iščitavanje dramskoga teksta kojima se godinama nakon njegova nastanka osporavala upravo njegova primarna funkcija – scenska realizacija.” Krležinim Kraljevom, i to prije svega folkloristikom i glazbom drame, bavio se i Branko Hećimović koji bilježi:” Naglašeni udjel u narodnom, hrvatskom obilježavanju Kraljeva, osim kreativno preuzetih pojedinosti, motiva i tema iz zbilje, ima i tamburu kao autohtono glazbalo, te se glazba tamburaških zborova znakovito probija i provlači gotovo tijekom cijele radnje.” Sve ove primjere naveo sam kao prikaz protočnosti stavova u analizi Krležina teksta s naznakama heterogenih teorijskih pristupa njegovom djelu, ali i kao slikovit prikaz da se najznačajnija misao o Krležinim ranim dramskim i polemičkim tekstovima, a bilo ih je i u povodu njegova Kraljeva, rađa krajem 20. stoljeća te da je danas potrebno ukazati na neke aspekte ove važne ekspresionističke drame koja je uvelike odredila europski dramski teatar početkom 20. stoljeća.

PREDISTORIJA KOMADA

Krležina drama Kraljevo napisana je u ranoj fazi obimnog stvaralaštva velikog pisca, u jeku rata i nekoliko mjeseci prije nego je Krleža upućen na ratište gdje će boraviti kratko vrijeme. Uz Kraljevo 1915. godine piše i drame U predvečerje i Leševi i nudi ih ravnatelju drame HNK u Zagrebu Josipu Bachu, koji ih odbija. Iz pravilno utvrđene strukture dramskog teksta, dramskog realizma i ukalupljenosti izraza Krleža prvi u Europi u dramsko stvaralaštvo uvodi ekspresionistički izraz koji u sebe uključuje raznorodne grane humanistike – od književnosti do filozofije i mitologije. ”Tematski i kompozicijski srodna djela (Kaiserova, Tollerova, Ghelderodeova) nastala su ili su objavljena poslije, pa ih Krleža tada nije mogao poznavati. Zanimljivo je da je E. Barlach, koji je uz likovna djela stvorio i dramska, 1917. zapisao u svoj dnevnik da mu pada na um drama s radnjom koja prikazuje vrevu sajmišta, nepregledno mnoštvo ljudi, buku, životinje, cirkus, sprovod, sve izmiješano, »ugođaj Sudnjega dana«. Njemački umjetnik tada nije mogao znati da je takva drama već napisana. Barlacha bi zacijelo bila osobito zanimala vizualna strana Krležina djela, za koje se može, s obzirom na iznimno značenje didaskalija, ustvrditi da je partitura koja se, gotovo nalik na Wagnerov Gesamtkunstwerk, osniva na sintezi jezičnih, zvukovnih, optičkih i plesnih elemenata”, bilježi Viktor Žmegač. Kraljevo je drama živosti, obilježena ljudskim susretima i sajamskom atmosferom neobuzdane buke jedne noći u kolovozu predratnog Zagreba. Vizija sajma prevladava kao ključna točka drame i takva grupna slika jednog bučnog događaja života javlja se po prvi put u novom valu ekspresionističko-pjesničke drame.

Na početku drame Krleža slikovito opisuje atmosferu sajma: ”Svi oni nizovi raznobojnih lampiona, čađavih petrolejki, usijanih žarulja, crvenih fenjerčića, vatrometa, plamenova, zvijezda, ljudi, kola i živina, sve se to čini silno banalnom, pa opet i neotkrivenom još, novom objavom. Ljudi sa svijetlima, mesom što se puši, kruhom i igračkama jure i opet se gube u tmini vašara. Bilo je te gomile, što luduje na sceni, visoko, krvavo. Gomila je u ognjici.” Ti ljudi, pikturalni likovi Krležina teksta su seljaci koji se svađaju, prodavači, skromni i obični kupci, prostitutke i znakoviti mrtvaci. Drama započinje slikom mentaliteta sajma, prostora do tada neuobičajenog za dramsku radnju, svađom dvojice seljaka kada jedan od njih izgovara antologijsku rečenicu ”Ja sam gospon, ti si muž, ti se meni klanjal buš!” Radnja je dramatizirana ljubavnom pričom između namještenika pogrebnog zavoda Janeza, koji se vraća iz mrtvih, i Anke koja odlazi s ljubavnikom, cirkuskim umjetnikom Herkulesom. Kraljevo ovim ljubavnim trokutom, osobito likom Janeza, uvodi mit u svoju sadržajnost što bilježi i profesorica Adriana Car-Mihec: ”U liku glavnog protagoniste – Janeza – Krleža obuhvaća dva mita čije se simbolike u drami neprestano isprepleću – mit o naviještenju Spasiteljeva krštenja, kao i onaj o njegovu drugom silasku, tj. o Sudnjem danu. Tim dvostrukim značenjem koje pridaje Janezu (Ivan Krstitelj i mrtvac s Posljednjeg suda) mladi pisac na osobit način unosi u svoju dramu sadržajni aspekt srednjovjekovnih misterija i moraliteta, te njime prožima dva temeljna sloja svoje priče – onaj vezan uz problem spolova, ali i onaj čiji je osnovni cilj pokušaj uzdignuća i spasenja iz hrvatske neljudske, kanibalske ratne stvarnosti toga doba – i pridaje im kozmička obilježja. Smješten u takav kontekst Krležin Ivan Krstitelj nije mogao biti izvršiteljem svoje biblijske uloge iz jednostavnog razloga što se nije mogao osoviti iz nizina ljudožderskog kriminala, nasuprot gorili svoje vlastite krvave i prethistorijske noći, te dostići zvijezde.” Ta mitološka prisutnost, ali i slike kaosa u furioznom tempu, dodatno ukazuju na mit o besčašnoj stvarnosti, i to predratnoj atmosferi, gdje je veseli i bučni sajam poslužio kao slika palanačkog duha i rušilačke strasti. Zoran Kravar, pak, bilježi: ‘’ U Krležinoj mladenačkoj drami Kraljevo erotski životni elan glavnoga lika, grobara Janeza, pokazuje se jačim i od smrti, a cijela priča o Janezu i o njegovu povratku iz groba odvija se na pozadini uskovitlane sajamske vreve koja, slično proštenju iz Filipa Latinovicza, biva stilizirana u biocentrični »kaos«.’’

POEZIJA NA SCENI

Krležina osobenost u konstrukciji Kraljeva čini se da ponajviše dolazi do izražaja u didaskalijama teksta. One kod Krleže ne služe kao segment pojašnjenja već kao narativni diskurs zasebnih slika jednog svijeta, sajamske gužve i cirkuskih prosedea ljudskih akrobata. Didaskalije u Kraljevu, bilježi Žmegač, su zapravo snažna poetska proza ​​koja daleko nadilazi puku obavještajnu ulogu; naprotiv, ona se može shvatiti kao razmjerno neovisan dio teksta, neovisan prije svega glede scenskih obveza dramskog djela. Primjer poetskih i proznih nakana Krležinih didaskalija vidljiv je u sljedećem primjeru a nalazi se uz dijalog Horvata i Waltera. Krleža piše: ”Horvatovo hladno i potpuno rezervirano držanje, čitav ton tog razgovora, Horvatov neobično konvencionalan poklon i način Walterova govora, iz svega toga treba da se vidi neka neodređena ali jaka napetost između ta dva lica. Široko, alkoholizirano raspoloženje od ovoga momenta dalje prelazi kod Waltera u zlovolju koja raste. On nastavlja razgovor samo iz konvencionalnosti da produži, a ustvari je toliko ozlovoljen da bi odmah sve dekomponirao hirovito i histerično.”  Ovakav tip didaskalije više je prozni komentar, slojevit osvrt na dramski dijalog i može se zasebno čitati kao poetska forma prozne književnosti. Još jedan važan aspekt koji je neophodno istaknuti uz Krležine didaskalije u jednočinki Kraljevo tiče se njihove metaforičnosti. Radi se o poetskim prikazima stvarnosti čija je glavna uloga u isticanju sinteze dramskog teksta što primjećuje i Viktor Žmegač smatrajući da bi se pojam didaskalije u Krležinom slučaju trebao uzimati s rezervom te da bi ga adekvatno zamijenio izraz sintetički tekst.

Iz analize sintetičkog teksta u Krleže proizlazi i njegova poetska veličina. Glavna teza Branimira Donata jeste da je Kraljevo poetski tekst čija se drama nalazi u pozadini a primat preuzima prostor poetske tlapnje. Naglašena poetičnost u Krležinom ranom dramskom tekstu ukazuje na nekoliko važnih osobenosti. Prije svih važno je naglasiti Krležinu dramsku prostornost u okvirima naturalističkih dijaloga i fantazija. To je dakako razlog i mitološke prisutnosti u drami jer se kroz mitološki momenat naracije mogu lako isčitati i poetski diskursi teksta. Branko Hećimović naglašava: ”Krležino Kraljevo doista jest i nije drama u uobičajenom smislu, te u njemu dramatičnost nema istovjetno ishodište, značaj i udjel, što uostalom podrazumijeva i Donat, kao u literarnom kazalištu. Ono je, naime, istodobno i poetska drama i (sajamska) svečanost i igra oslobođena igrom mašte i intelekta, te i prepoznavanje stupnja funkcionalne eksponiranosti pojedinih sastavnica njegove sintetičke strukture, kao i prepoznavanje njegove žanrovske kompleksnosti i posebnosti, sve više i očitije ovisi, kako se proširuju, umnažaju i usložavaju književnopovijesne, kritičkoteorijske i komparativističke spoznaje o njemu, o recepijentu.” Poezija u Krležinom dramskom stvaralaštvu nalazi se pod utjecajem simbolizma i to je osnovni razlog što se u Kraljevu, kako primjećuje Donat, nalazi toliko mašte i fantazije.

Još jedan značajni čimbenik koji se neizostavno mora uzuti u obzir prilikom razmišljanja o Kraljevu jeste i ambijent. Naime, Krleža po prvi put u europskoj praksi dramsku radnju smješta u sajamski prostor. Dakako, takav ambijent znakovit je i pikturalan sam po sebi, ali je činjenica da je Krleža u svojim mladenačkim promišljanjima sajam vidio kao mjesto gdje može smjestiti sve svoje raznolike životne priče. ”Većinu motiva iz opisa tradicionalnog zagrebačkog sajma nalazimo interpolirane u raznim dramskim sekvencama i prizorima Krležina Kraljeva. I na Krležinu su sajmu podignuti šatori iz kojih zvone tamburaški zborovi koji se miješaju s talijanskim melodijama, s cilikom gusala, gitara, i frula, i u Kraljevu su se na sajmu okupili kožari, mesari, kumeki, purgari, pekari, poslastičari, kobasičari, ćilimari, a i ljudi koji su na sajam došli “izvana”:Turci, Židovi, Poljaci, Makedonci, Rumunji i Cigani; i na njegovu se sajmu pije, jede, svađa, prodaju se razne stvari, naručuje se vino, kava i pečeni odojak koji je netom skinut s ražnja, prodaje se majolika, porculan, plastika, svilene marame i “sreće”, drže se zdravice, pjevaju se narodne pjesme”,  bilježi Marijana Togonal. Stoga, potrebno je i neophodno naglasiti da Kraljevo ne zauzima samo teritorij ekspresionizma u književnosti već i onaj koji se tiče tradicionalnog folklora i sajamskim okupljanja različitih životnih priča. Naglašena ambijentalnost Kraljevo dovodi pred prve javne polemike. Iako je do objave ove drame Krleža vodio nekoliko znamenitih polemika, u jednoj od njih iz 1919. godine sa D. Prohaska njegovo Kraljevo proglašava se bezvrijednim djelom koje razmetljivim oglašavanjem i polemičkom bukom stvara atmosferu velikog sajma u kojem se izvrću sve vrijednosti.

Kraljevo na hrvatskoj kazališnoj sceni

Postavka Krležinih djela na scene hrvatskih kazališta mogla bi se okarakterizirati kao marginalna i nedovoljno istraživačka jer kada je u pitanju HNK, primjerice, kako piše teatrolog Vjeran Zuppa, raditi Krležu kao što su ga oni radili, značilo je samo dokrajčiti Krležu. Uistinu, Krleža  je po pravilu imao poteškoće sa postavljanjem svojih drama u HNK. O tome svjedoči i slučaj sa izvedbom Gospode Glembajevih, što se uzima kao najočitiji i najreprezentativniji primjer odnosa prema Krleži. Naime, uoči sezone 1940./41. ravnatelj Drame HNK Josip Badalić i intendant Aleksandar Freudenreich uvrstili su Glembajeve na repertoar ali su ubrzo isti naslov makli, kako piše Snježana Banović, ”pred žestokim naletom nove vlasti i koncepta po kojem je HNK trebao postati propagandni stroj Pavelićeve i Budakove “čiste hrvatske kulture” u kojem za Krležu nije moglo biti mjesta.”

Krležino Kraljevo može se čitati iz različitih kutova i to je njegova najveća vrijednost. Njegova ‘nesceničnost’ ipak je izrodila neke od sjajnih i antologijskih predstava i uloga  koje su obilježile hrvatsko glumište. Ambijent sajma, bezrezervne ljudske predanosti žudnji i strasti koje je Krleža donio u Kraljevu, bila je  inspiracija za nekoliko teatarskih uprizorenja koja su pokušavala, svaka na svoj način, dekonstruirati i revalorizirati Krležinu dramu držeći da je dramski potencijal Kraljeva toliko raznolik  i potentan i za scenu uvijek nanovo neistražen materijal. Kraljevo je, dakle, bilo inspirativno za redateljska promišljanja ali se od stvarne realizacije ovoga djela na sceni počesto odustajalo i to ponajviše zbog nemogućnosti sveobuhvatnog rješenja scenske živosti Krležina sajma i velikog broja likova drame. Scena najčešće zahtjeva jasnu ‘dramsku priču’ što se kod Krleže, kada je u pitanju Kraljevo, ne očituje najasnije već se dramska radnja daje kroz niz fragmentarnih akcija upriličenih u masi svijeta i njegovoj šarenolikoj paraindividualnosti. Sve to utjecalo je na polustoljetno ignoriranje ove drame od hrvatskih kazališta i njihovih ravnatelja koji su smatrali da je Kraljevo na pozornici, naprosto, neizvodivo. I sam  Krleža je nakon prvog odbijanja od strane Josipa Bacha postao sumnjičav prema svojim mladenačkim dramama tvdeći na čuvenom Osječkom predavanju iz 1928. da su sve njegove drame dosada imale neuspjeh na sceni. ”Pred samu objavu rata (četrnaeste u junu) štampao sam samo još jednu aktovku, ‘maskeratu’ o Kolombini i o Pierrotu, ali ta ‘maskerata’ i ta Legenda propale su u košu gospodina Bacha, tada direktora drame na zagrebačkom teatru. Te i slijedeće godine petnaeste propalo je u koš tog istog dramaturga šest mojih drama: dvije simbolično-biblijske, a četiri simbolično-socijalne. […] jedino Kraljevo ostalo je na programu za repertoire zagrebačkog teatra i tako već čeka na izvedbu trinaest godina.”

Tu činjenicu treba prije pripisati sredini koja Krležino djelo nije razumjela niti uvažavala nego li sumnjičavosti samog autora drame prema kvaliteti svojih radova. Problem indiferentnosti spram Krleže treba tražiti i u njegovom korištenu progresivnih književnih preokupacija. Taj termin upotrebljava Milan Bogdanović u eseju O srpskoj književnosti između dva rata iz 1954. godine  gdje piše: ‘’Ako se literatura toga vremena tako živo i prostrano ispunila društvenom sadržinom i, tako reći, obilježila socijalnim pečatom, za što je bilo jakih objektivnih uslova, aktivnoga podstreka za to našla je u književnome dejstvovanju Krleže i grupe oko njega.’’ Branko Hećimović u tekstu Tri drame Miroslava Krleže iz 1968. godine bilježi: ‘’Dinamika karakteristična za mladenačke Krležine tekstove nosi u sebi nezatomljivu svježinu mladosti u kojoj nije teško nazreti ne samo novinu, već i jasan odbljesak ekspresionističkih tendencija, nazora i shvaćanja.’’

krleza, kraljevo, redatelj d. radojevic

krleza, kraljevo, redatelj d. radojevic

Novina, neuobičajena za dotadašnji teatar naišla je na podozrenje pa se do prve scenske insenacije Kraljeva na hrvatskoj pozornici čekalo sve do 1957. godine kada je Slavko Andres dramu režirao u Varaždinu. Prije toga, Kraljevo je 1955. godine u Beogradskog dramskog pozorišta režirao Minja Dedić. Režija je bila uprizorena kao koncertno čitanje – ‘’glumac-čitač je čitao iz knjige didaskalije Kraljeva, a između didaskalija protagonisti su scenski izvodili pojedine prizore.’’ Bogdan Jerković Kraljevo postavlja s ansamblom Studentskog eksperimentalnog kazališta u Zagrebu 1959. godine, ali najveći uspjeh u scenkom uprizorenju Krležine mladenačke jednočinke postiže redatelj Dino Radojević 1970. godine. Predstava, postavljena u Zagrebačkom dramskom kazalištu (Gavella), je gostovala u Beogradu krajem rujna 1971. godine u okviru Bitefa koji se održavao pod sloganom Slobodne forme. Predstava je sa uspjehom gostovala u Varšavi, Parizu i New Yorku.’ ’Gotovo dva sata gomila pjeva, pleše, šali se. Ona gradi i razgrađuje šaru koja je istodobno toliko pravlina i promjenjljiva poput valova što udaraju u obalu”, napisala je kritičarka Toronto Stara Gina Mallet 1976. godine. Sa velikim ansamblom, glumcima poput P. Kvrgića, S. Sokolović, J. Marottija, H. Buljan, predstava je doživila veliki uspjeh, imala je 173. izvođenja i na repertoaru se zadržala sve do 1982. godine.

krleza32

Od početka devedesetih Kraljevo je postalo češće izvodiva Krležina drama a sa novim scenskim ‘čitanjima’ poprimila je i druge konotacije i recepcije. Vito Taufer, 1991. godine, u riječkom Narodnom kazalištu Ivana Zajca Kraljevo režira u glazbenom stilu koristeći se baletom, orkestrom i glazbom. Predstava je igrana skoro deset godina na repertoru kazališta u Rijeci a glazbenik Stanko Juzbašić je za nju dobio Nagradu ‘Veljko Maričić’ za najbolju scensku glazbu. ”Cjelokupna izvedba izrazito je stilizirana i nalikuje na mjuzikl, s dojmljivom kostimografijom (Barbara Stupica) koja sajmišne figure pretvara u superdizajnirana lica stripovskih i filmskih obilježja. Glavni su likovi — Janez (Žarko Potočnjak), Štijef (Denis Brižić), a posebice Anka (Jasna Beri) i Herkules (Galliano Pahor) nalik na estradne zvijezde, čije su replike najčešće pretvorene u songove. Inzistiranjem na komičnosti i površnosti u prikazivanju problematike, ponegdje s izrazitom parodijom (npr. patriotskih motiva), u Tauferovoj predstavi u prvi plan dolazi i Krležina ironičnost, koja u Kraljevu zauzima važno mjesto”, piše Ljubica Anđelković.

NOVIJE REŽIJE

Redatelj Borna Baletić 1997. godine Kraljevo režira u varaždinskom HNK. O predstavi Lj. Anđelković u tekstu Kraljevo kao trajni izazov piše: ”Svođenjem predstave na nekoliko glavnih scena i dramskih odnosa, minimaliziranjem scenografije na osnovne elemente i boje, ludilu Kraljeva on suprotstavlja samokontrolu, ekstatičnosti teksta statičnost glumačke izvedbe, u kojoj međutim ponegdje bukne nekontroliranost, koja rezultira naglim prelascima iz hladnog automatizma u namjerno glumačko pretjerivanje. Na taj način ekspresionistički karakter dan je samo u naznakama i detaljima (pored načina glume, tu je i rasvjeta koja je u stalnu pokretu naspram statičnosti glumaca, kao i didaskalije, koje se u ovoj predstavi izgovaraju na sceni), no takvo reducirano ludilo, koje bukne samo ponekad i uglavnom nemotivirano, također djeluje snažno na gledatelja, upravo zbog opozicije na kojoj je izgrađeno.”

Redatelj Paolo Magelli Kraljevo je 2000. godine postavio u Zagrebačkom kazalištu mladih. Predstava je nastala u dramaturškoj obradi Željke Udovičić i može se reći da je predstavila novi, suvremeni način redateljske obrade drame jedne kolovoške noći. Kritičarka Dubravka Vrgoč o predstavi je napisala: ”Paolo Magelli i Željka Udovičić umetnuli su u dramski predložak ulomke iz Krležine poezije, proze i drugih dramskih tekstova i po postmodernim načelima citatnosti, koje je otkrivalo i istrošilo kazalište 80-ih godina, podcrtali su one groteskno sentimentalne tonove o kojima svjedoči stvarnost jednog Kraljevskog sajma iz predratnog Zagreba ili onog imaginarnog iz 2000. godine. Prostor scene podijeljen u nekoliko planova, uz onaj što se odvija u zraku dok protagonisti drame lete na ljuljačkama i trapezima, sugerira razlomljenost dramskih i teatarskih zbivanja, simultanu strukturu događajnosti svijeta. Kinoprojektor, spojeni stolovi koji se protežu cijelom pozornicom prekritom zrnima kukuruza, scena u sceni na kojoj Anka i Herkules izvode svoje cirkusne vještine… u iznimno efektnim scenografskim rješenjima Miljenka Sekulića, uz odlične kostime Lea Kulaša i svjetlo Aleksandra Mondecara, naglašavaju scenske košmare, one vanjske i one unutarnje, osobne i povijesne.”

Kritičarka Vijenca Gordana Ostović u povodu predstave piše: ”U vrućoj svibanjskoj noći neklimatizirane dvorane ZKM-a bili smo svjedoci prizora iz isto tako vruće, ali kolovoške noći, u koju Krleža locira Kraljevo, djelo što je paklenom vizijom podivljala razularenog svijeta pred raspadom dvadesetih godina ovog stoljeća ponudilo i iznenađujuće odricanje i ukidanje svih kazališnih konvencija te dugo vremena nakon što je napisano bilo primjer izrazito nescenična teksta. Srećom novija kazališna praksa demantirala je takvo mišljenje, a posljednja vizija redatelja Paola Magellija koja je na zanimljiv način scenski predočila nematerijalnost teksta još jedna je potvrda otvorenosti strukture Kraljeva koja doista može podnijeti mnogo toga.”

Nakon ove predstave u Hrvatskoj zbila su se dva scenska uprizorenja Kraljeva. Vladimir Gerić 2002. u osječkom HNK Kraljevo postavlja u specifičnom ključe koreografske poetike Milka Šparembleka. Milovan Tatarin u Glasu Slavonije o predstavi kaže: ”Koreografija Milka Šparembleka zapravo je izuzetan sloj Kraljeva: precizno iskombiniravši nekoliko jednostavnih pokreta koji se kontinuirano ponavljaju tijekom cijele predstave… on je uspio semantički naglasiti važnu misao Kraljeva o neumoljivoj prolaznosti te neprekidnom prepletanju erosa i thanatosa… Dakle, sve je u osječkoj predstavi dobro posloženo: i semantički preoznačena rotacijska pozornica, i masovnost, i istodobnost, i danse macabre, i pokušaj stvaranja specifičnog vašarskoga štimunga.” Sa druge strane kritičar Slobodne Dalmacije Anatolij Kudrjavcev zamjerio je redatelju odstupanje od Krležine riječi. On piše: ”Redatelj Vladimir Gerić upustio se u pustolovinu koja je tu predstavu gotovo stajala glave, pogotovo u iznimno neakustičnim okolnostima splitske pozornice. Posluživši se mnogobrojnim scenskim sredstvima izražavanja, Gerić je gotovo cjelokupnu pažnju posvetio zornim doskočicama, a zanemario Krležinu riječ.”

Kraljevo u režiji Ozrena Prohića, HNK Zagreb, 2004

Kraljevo u režiji Ozrena Prohića, HNK Zagreb, 2004

Ozren Prohić, po prvi put u središnjoj teatarskoj kući HNK Zagreb, postavio je Kraljevo 2004. godine. Predstava je uključivala angažman brojnog glumačkog ansambla i predstavljana je kao događaj sezone HNK Zagreb. Ipak, kritika je predstavu ispratila različitim mišljenjima koja su se kretala od rijači o hrabroj i provokativnoj predstavi do neuspelog pokušaja aktualizacije Krleže. Kritičar Igor Ružić napisao je: ”Ovako je, međutim, Kraljevo  i dalje lektira, samo malo suvremenija, neraspisana iznutra ali nadograđena izvana. Tako si zahtjevniji gledatelj može razbijati glavu domišljanjem želi li ova predstava poručiti da je čak i lektira zapravo svedena na razinu kinorepertoara koji sponzoriraju proizvođači kokica i papirnatih maramica, ili cijelu povijest ovih prostora treba gledati kao trash tragikomediju u kojoj lascivnosti zamjenjuje plač a iskrene osjećaje ljigavi šlageri. Jer Kraljevo u viziji Ozrena Prohića jest sve to – i nostalgično putovanje i pokušaj aktualizacije – ali je na kraju samo još jedan dokaz da se na Krležu može svaliti baš sve, a da on ponovno ostane – lektira koja traži svoju pravu scensku metaforu.” Matko Botić o Prohićevom Kraljevu piše: ”Kraljevo u HNK-u brzo je zaboravljiva, spora i nemotivirajuća predstava razočaravajuće redateljske vizije i glumačkih dostignuća. Poput Krležinog židovskog prodavača na sajmu, zagrebački HNK umjesto čokolade poslužio je – pijesak.” Boris B. Horvat u Vijencu, pak, piše: ” Redatelj Ozren Prohić tijekom sata i pol statično-oratorijske izvedbe Kraljeva dosljedno je proveo u djelo svoj koncept, vjerojatno svjestan njegove teatarske neprivlačnosti i mogućih (polemičkih) reakcija. Kao što je mladi Krleža svojedobno htio baciti istinu u lice građanskoj publici, tako nam i Prohić dobacuje ovu estetski provokativnu predstavu – svoju poetiku superponirajući onoj izvorno Krležinoj. Ishod je problematičan, i možda teško podnošljiv (barem nama koji još nosimo u sebi svoja sjećanja, i svoju viziju Krleže), ali nije ni potpuno deplasiran, ni posve nezanimljiv. Drugim riječima, nitko ga ne može tek tako odbaciti. Međutim, neće biti popularan, to je sigurno.”

Iako je bilo pokušaja rekonstrukcije Krležina Kraljeva u suvremenom ključu, što vidimo iz navedenih primjera, jasno je da Kraljevo ipak čeka pravog redatelja. Ako u svijetu svakodnevno crpimo tjeskobu iz velikog sajma i besmislenog sjaja lupe i vike raznih individua onda je Kraljevo drama naše sadašnjosti koja poprima aktualne značajke. Dramatika Kraljeva upravo se gradi na slici sukoba smislenog i maštovitog, iskrenog i lažnog, proznog i poetskog. Ukratko, Kraljevo Miroslava Krleže još uvijek čeka nova teorijska i redateljska promišljanja.

Nenad Obradović

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.