pada kiša,
da je Borges živ i ovde,
izvela bih ga napolje
i rekla bih mu –
evo ti čoveče,
nema kišobrana,
ima kiše.
u ‘Trenucima’ se kaješ,
dakle namokri se,
pokisni.
Oh!
(16.jun 2013)
šesnaestog juna dvehiljadetrinaeste godine
isto je padala kiša kao i danas
milica je isto tada slavila svoj rođendan
(rođendani su loši
jer je to način vremena da te opomene
da ti ga preostaje sve manje;
zato ga ne bi smeo opovrgavati)
šesnaestog juna dvehiljadetrinaeste
sedela sam u uglu sobe
i čekala devetnaesti jul,
i sat da otkuca let za beograd
i dan kad bi me opet moj umrli pas keza sačekao i zacvileo
kao da se nikada nismo rastali
i baba vuku koja bi preda mnom zaplakala
kao da smo se uvek samo rastajale
i dedu i babu koji bi me dočekali gozbeno
kao da me nikad pre nisu dočekavali
šesnaestogjuna dvehiljadetrinaeste,
preklinjala sam borgesa pesmom,
u kojoj bi ga da je živ
izvela napolje da se namokri
jer se u „trenucima“ kajao što je uvek sa sobom nosio kišobran
šesnaestog juna dvehiljadešesnaeste
sedim u uglu sobe
čestitam rođendan milici
razmišljam o umrlom kezi
o umrloj baba vuki,
zovem dedu da ga pitam da li još uvek ima aritmiju i bol u grudima, i
da li je baba imala dobar prijem u bolnici
prisećam se „trenutaka“
mislim na sačekivanje
i da je zaraziti nekog čekanjem najsigurniji način vladanja njime
šesnastog juna dvehiljadešesnaeste
slušam kišu kako rominja
gledam u vreme koje otkucava pola jedan,
uzimam torbu zaključavam vrata
shvatam da sam zaboravila kišobran
vraćam se nazad uzimam ga i trčim na autobus
nemareći na kajanje
dolazim na posao i sećam se
danijelove poruke gde mi recituje „trenutke“
i opominje
da se učim na greškama svog omiljenog pisca
i nika kejva
s kojim sam vanredno uglas recitovala
„oh let the damn day break, rainy days always make me sad“
razmišljam kako
u meni se sažima vreme
u kojem kao da se survavam
kao da se
sur
va
vam
šesnaestog juna dvehiljadesedamnaeste
čestitala sam milici rođendan dan pre –
ne znam zašto ljudi slave rođendan
trebalo mi je vreme da shvatim da su rođendani tek brojke, važan je samo život
danas je jedan redak šesnaesti jun
jer je švedska bila nekišovita –
nebitan faktum
ne mora da pada kiša da bi bilo kišovito
šesnaestog juna dvehiljadesedamnaeste sedim
u uglu iste sobe kao dvehiljadetrinaeste
kad sam napisala „borhes i ja“
tada sam mislila
kako bi bilo važno izvesti borhesa na kišu
da se ne bi kajao u osamdeset i nekoj
što nikada nije pokisao
to mi je tako nebitno danas
pokisla sam, skoro, do gole kože
po ko zna koji put jer sam se plašila da se kajem
danas znam da je kajati se neminovno
da bi naučio da se ne kaješ –
vatra se vatrom gasi
ne znam zašto još uvek praktikujem pisanje pesme
šesnaestogjuna
valjda želim uspostaviti neki red, u neredu
stvoriti neku ličnu tradiciju, običaj,
pokušavajući da dozvolim sebi da mi se desim
jednoga dana prestaću da protičem kroz vreme
jednoga dana postaću kapetan svoje sudbine
ja sam
ogledalo svoje besmislenosti
akademska igra traženja uzročno-posledičnih veza
usvajanja floskula:
da se sve dešava s razlogom,
da što nas ne ubije ojača nas
da ne znamo zašto je nešto dobro
ja sam
potraga za čovekom koji je našao razlog,
dobro
ojačan a neizmrcvaren
ja sam (u ogledalu)
smisao ispravljanja drine
-lomnjava jezika o zube
kad izgovara lutalica
jer asocira na slomljenu mene dok
l-u-t-am
ne mogu da se pomirim s tim
da moje nije samo bespuće
“prekrasno je što nam svaki dan daje razlog da nestanemo”
slušala sam priču o razvoju jastoga:
kad mu ljuštura postane uska, odbacuje je
i traži drugu koja mu omogućava da raste,
itako u ne-do-gled
dok sam
ogledalo svoje besmislenosti
ja sam (u ogledalu)
rak koji odbacuje svaku viktoriju
koja mu postane uska
šta bih vam rekla,
more zapljuskuje u kamen,
pričam u nedogled, a negovorim ništa,
beznadežno neuklopljiva
kupujem knutovu viktoriju,
tek onda počinjem govoriti,
prodavačica knjiga naplaćuje
imam još pet knjiga u torbi,
zarivene, potpisane, datumom i mestom gde su kupljene,
sa selindžerom i ćilibarom, medom, i oskorušom,
posvetom da uvek budem viktorija
koju uvek kad čitam pitam je gde je nestala
i na koju se tačno misli
beznadežno neuklopljiva
šuštim u moru, umišljajući da nisam
vodofob iz pesme o vratima i ključu
gde mi se činilo da najbolje otvaram sebe
i da ta viktorija treba da budem
zavirujem tamo
zavirujem u još hiljade drugih sopstvenih pesama
u kojima sam se isto tako najbolje otvarala
i bila ta koja treba da budem,
tražeći viktoriju
koja treba da budem
no mene nema nigde više tamo,
sve koje sam opisalameni su strane,
a kroz mene su prošle,
za milion godina ili već kad završim stih,
neće me biti ni u ovoj
a baš mi se ona čini tako najsličnija meni;
sad
Autorka o sebi: