Iva Esterajher: TRITONOVE KĆERI

Filed under: 2019,afirmator,arhiva,Broj 85 - april 2019,sf / horor |

Dečko je šljampav. Ne pazi gdje hoda, zapinje u blatu. Ispražnjena limenka piva u lijevoj ruci, stišće ju kao relikviju. Nema nekog razloga da se zavlači toliko duboko u šipražje, družina je odavno obamrla od pića. Da se popiša svakome pod nos, vjerojatno ne bi obratili pažnju.  Okupljeni u dobroj vjeri – žedni opijata, šuplje poezije i značajnog rezimiranja da su sada brucoši. Konkvistadori.

Diskusija je bila kratkog vijeka, već na samom početku – opijanje. Netko citira Bukovskog, netko drugi priziva Hobesova Levijatana, treći se zaklinje na vjernost Marksu. Četvrti, ničim izazvan, sjetio se Tolkina i uzviknuo „Naprijed, Eorlinzi!“. Dečko je šutio, nije imao što za reći. A i usta su stalno puna: piva, keksa i trave. Djevojke pričaju o knjigama Margaret Atvud, lakovima za nokte, art déco estetici. Netko spominje seks, ali ništa od akcije. Utopljenici piva, džina i krekera.

Dečku se ozbiljno pripišalo. Osjeća se kao pred padom u nesvijest, ali ne može to provesti u djelo dok ne isprazni mjehur. Ah, evo dobrog drveta! Hvata se za deblo, drugom rukom otkopčava šlic, pušta mlaz.

One su pustile glasove. Pjevaju o proljeću, akvamarin plavim vodama, nebu ispod neba.

Nije ni primjetio da je toliko blizu zaljevu. Grčevito zakopčava hlače i prilazi vodi.

Svijetlokosa je sopran, tamnokosa alt.

„Nije vam hladno tamo?“

Studeni je, voda ne može biti ugodna za kupanje.

„Dobra je voda, ne boj se.“

Lica su čudna. Obje imaju savršenu kosu, ali oči, preširoko razmaknute, trokutastih glava. Kao utjelovljene fotošop kreacije.

„Ja sam Ivo.“

„Ona je Arija, ja sam Jeka.“

Želi ih pitati jesu li to umjetnička imena. No pravo pitanje – odakle su se stvorile? Ne poznaje dobro djevojke iz semestralnih grupa, no ovaj duet sigurno nije viđen na predavanjima.

„Dođi plivati“, Arija prva započinje invokaciju.

„Bit ćeš snažan kao Triton… veći od Mobi Dika.“

„Samo se vi rugajte.“

„Nipošto. Samo nam dođi.“

Primiču se bliže tlu. Dovoljno blizu da se vidi, gole su do struka. Arijine dojke – sitne i razvučene; Jeka ima velike i okrugle. Koža je bijela kao stiropor, vidi se čak i u mraku. Ne smeta mu. Prihvatit će poziv. Svlači majcu i hlače, ne želi smočiti odjeću. Svlači i bokserice, jasna stvar – ide u vodu ejakulirati.

Djevojke se povlače, plivaju sve dalje od obale. Ne odustaju od pjesme. Dečko se trudi držati korak, pliva sve brže. Konačno ih sustiže. Arija ga miluje po vratu, Jeka zavlači ruke među bedra. Glasovi su jači od bilo kakvog opijata, dečko osjeća kao da lebdi – kao da mu je nezasluženom deus ex machina intervencijom darovano blaženstvo, biti odlijepljen od svoje kože. Njihove ruke posvuda. Izbacio je sjeme.

„Fuj.“, Arija je složila gadljivi izraz lica.

„Ne razumijem.“ Pa to su i željele.

„Nismo.“

Blaženstvo popušta.

„Nećeš nam biti ljubimac. Pojest ćemo te.“

Dečko zaboravlja osnove održavanja na vodi, mišići otkazuju poslušnost. Instinkt poziva na utapanje. To bi sada bila lijepa alternativa. Bolje utapanje, nego zubi. Ali ne ide on nikamo. Čvrsto ga drže.

Promijenile su se. Koža je postala ljuskava, peraje umjesto sisa. Imaju škrge na vratovima, nemaju oči. Zato što imaju usta. I zube.

Dečku se vrišti, nakratko je zaronio. Dva velika repa – Arijin je srebrni, Jeka ima zlatni. Grizu ga po torzu, trgaju kožu. Odgrizle su mu obje potkoljenice. Nema više akvamarin plave, voda je kričavo crvena.

 

***

Vrijeme buđenja. Studentice povraćaju, studenti leže kao strvine. Tlo zaudara na alkohol i tjelesne tekućine. A onda dernjava.

Troje ih je otišlo pišati u more i našli su dečka. Napola pojeden. Ribe su pojele čak i oči i jezik. Kolektivno povraćanje. Netko viče da ovdje nije bilo morskih pasa godinama. Dotrčali su seoski ribari, njih četvorica. Oni ne moraju vrištati, oni znaju.

Tritonove kćeri vrebaju noću. Bile su ovdje kad su njihovi očevi bacili mreže, pa i prije toga. Ovlaš gledajući ono što je ostalo od dečka, da se zaključiti da je u svom pijanstvu upoznao jednu do dvije sirene. Da je Jato bilo na okupu ostale bi samo gole kosti. A lijepo su upozorili tu (glupu pijanu) gradsku djecu da se drže dalje od vode noću – uvijek upozore strance na jake plime. Nema pomoći. Nitko ne želi vjerovati. A one će naći pjesme za sve – seosku i gradsku djecu, djecu njihove djece. Imaju dovoljno zuba i dovoljno vremena. One su vječne, kao i voda.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.