Grijeh mladosti Piše: Ladislav Babić

Filed under: afirmator,broj 09 - decembar 2012,sf / horor |

Čovjek koji mi je prišao nije se razlikovao od ostalih. I ranije su mi često pristupali. Putujući trgovci, zapitkujući za mjesto održavanja velikog godišnjeg sajma, nepismeni seljaci što vonjaju po znoju, sa molbom da im pročitam izvješenu najnoviju kneževu objavu, sitne lopuže, koje su na temelju moje mladosti i odijela zaključivale kako sam idealna žrtva njihovih prefriganih nakana, ili pak jedre, dobro utegnute službenice pohote, što su na temelju istih znakova izvlačile zaključke sebi u prilog. No, priznajem, nagovaranjima ove vrste, naročito ako su im argumenti bili dobro istaknuti i obilni, često sam popuštao, tim prije što je otac redovito slao pristojne novčane obroke, razumije se u sasvim druge svrhe. Smatrao sam kako je neumjesno očekivati od tako pristalog mladića da ne iskoristi u pravi čas i u prave svrhe uznemirenu bujicu svojih životnih sokova. Čovjek je samo jednom mlad i grijeh bi bio kada ne bismo taj uzavreli fluid mladosti podijelili, bolje rečeno udijelili onima što su spremni da ga širokogrudno prihvate. O mladosti, kad bi bila trajna! Kako je opojno balansirati na toj nemirnoj, treperavoj struni što premošćuje obale djetinjstva i starosti! Spoznaje mladosti stiču se tijelom i osjetilima, isušenom drvetu starosti prepuštam um.

Da li ste ikada zamišljali Talesa, Aristotela ili Sokrata kao mladiće? Ili Homera možda? Nije li mladi Platon prije jurio za atenskim mladićima nego li za istinom?

Tako se desilo da je amfiteatar sveučilišta ustupio svoje mjesto debeloj hrastovini krčmarskih stolova, a nauk učenjaka nauku života i osjetila. In vino veritas, in femina delectatio – zar ne? I jedno i drugo smatrao sam nadasve vrijednim svog izučavanja. A onda mi je, kao što rekoh, pristupio taj čovjek.

Toga dana probudio sam se s očajnim mamurlukom u glavi i praznom posteljom pored sebe. Margaret se izvukla, ne budeći me, čini se dosta davno – sudeći po hladnoj posteljini. Ah, Margaret! Bila je zaštitni znak najposjećenije gostionice u gradu. Nakon majčine smrti preuzela je poslove u svoje ruke i njen polusenilni otac samo se čudio kako je posao na očigled procvjetao. Energična, mlada i bistra, odmah ja shvatila potrebu za promjenama. I od tog dana na meniju se našao novi specijalitet koji se obično konzumirao u jednoj od soba sa goste, uz ličnu Margaretinu podvorbu. I odgovarajuću cijenu, dakako! I samo za stalne goste. Možete samo zamisliti koliko ljudi se od tog dana trudilo postati vjernim mušterijama. No, odnos između mene i Margaret već dulje vremena nije bio, da tako kažem, samo poslovne prirode. Od kada sam shvatio da nema žene koja bi bolje od nje vrtjela svojom pozadinom u izvjesnim intimnim trenucima, a ona uvidjela kako treba dosta znoja utrošiti za prelijevanje mojih sokova u njeno jezerce, odnos između nas lišen je bilo kakvih novčanih banalnosti. Naravno, specijalitet kuće i dalje je posluživan – niti sam imao što protiv, niti je Margaret od onih žena kojima možete tek tako naređivati – samo u ponešto smanjenom obimu i uz izvjesne prioritete. Oh, kada bih se vječno mogao izlijevati u njeno more, pazeći da nikada ne presuši. Žalio sam što starim, što svakim danom moja bujica biva, naizgled neprimjetno, sve slabija i sa strepnjom čekao dan, makar još uvijek dalek, kada će se moja rijeka pretvoriti tek u jedan od beznačajnih potočića što je napajaju.

S obzirom da bijaše prekasno za jutarnja predavanja, a prerano za poslijepodnevno okupljanje društva, odlučio sam se za izbijanje mamurluka. Kako se klin izbija klinom, sjedio sam u krčmi iza ugla mog svratišta, liječeći se krčagom medovine, pritisnut svakakvim mislima. Po načinu na koji je prišao, vidio sam da nije ni trgovac, ni bankar, ni vječiti student ili kakva lopuža, iako je po izgledu mogao biti bilo što od  toga. Nisam imao ništa protiv njegova prisustva, tim prije što mi krčag bijaše već prilično plitak, a on pokazivaše dobru volju da ga napuni. Bijaše srednje visine, punašan, nešto slabije smeđe kose, bez brade ili brkova, rimskog nosa, istaknutih obrva, bezizražajnih očiju, blijede puti i, s obzirom na građu, začudno dugih i tankih prstiju. Učinio mi se sredovječan, ali kad sada razmislim o tome, ne mogu mu odrediti godine. Odmah sam shvatio da sam mu za nešto potreban, a ni on to nije krio od samog početka. Ispričao mi je priču, u po glasa, nagnuvši se preko stola i povremeno je prekidajući kad bi krčmar mijenjao prazne za pune vrčeve, toliko nevjerojatnu da me vjerojatno samo mamurluk i dobar odgoj spriječio da ga ne lupim, i saslušam je do kraja.

Da, on je ovdje stranac, rekao je, dolazi iz daleka, ali teško da bih povjerovao odakle. Ne bi mi se ni obraćao da nije u nevolji, ne, ne, nije novac u pitanju, mogu biti miran, radi se samo o jednoj poruci koju bih mu pomogao prenijeti, što bi mu olakšalo da se vrati svojima. Nije potrebno da bilo kuda idem, uvjeravao me kada mu saopćih da nemam nikakve namjere napuštati svoje boravište, sve se to dade obaviti odavde, bolje rečeno iz moje sobe, neće ni dugo trajati, svega sat-dva u narednih pet uzastopnih dana, da, nažalost, trebalo bi to biti oko ponoći kad većina ljudi spava, to bi omogućilo efikasniji prijenos poruke. Sve mi se to nije nimalo sviđalo, a kada je spomenuo doba dana u koje obično prenosim svoje lične poruke izravno u Margaret, namrštio sam se i glatko odbio. Ne znam je li njegova upravo molećiva upornost – govorio je o zadnjoj prilici, o tome tko zna hoće li još ikada sresti čovjeka tako pogodnog kao što sam ja, o svojoj porodici – ili moje psihičko stanje, utjecalo na to da popustim.

U redu, rekao sam, ovo su mi sumnjiva posla, zar hoće da povjerujem kako sjedeći u sobi mogu odnijeti poruku njegovima koji su, kako sam reče, neshvatljivo daleko. Zato, karte na čistac! Objasni li mi bez ikakvog prikrivanja o čemu se radi, razmislit ću mogu li mu ikako pomoć. Ne obećajem ništa, samo kažem da ću razmisliti i onda odlučiti. Kasnije sam shvatio da zaista nije imao nikakvog izbora. Izgledao mi je gotovo kao šaka jada kada je počeo pričati i nisam tada mogao ni slutiti kakve se moći kriju u ovom čovječuljku.

Govorio je istinu, reče. Došao je iz takvih daljina o kojima ni jedan čovjek ne sanja, a kamoli da ih je prevalio. Doputovao je brodom, ne, ne preko mora, već preko prostora. Došao je odozgo, pričao je, pokazujući rukom prema tavanici, svemirskim brodom, iz beskrajnih dubina vasione. Pa, naravno da nije Zemljanin – spominjao je neku zvijezdu, ne sjećam se da su naši astrolozi upotrebljavali takvo ime. Bio je sam, kazivao je, nije to ništa – par mjeseci puta brzinom kakva je nepojmljiva za mene. Doživio je havariju, jedva je ostao živ. „Nasukao sam se na kopno“, žalosno se osmjehnuo. Vršio je neka istraživanja i ponešto je skrenuo s puta, tako da nitko ni ne sluti da se nalazi ovdje – osim ako im se ne javi. Brod, oprema, skoro sve je uništeno i on je osuđen da ostane ovdje, to je užasno, ne mogu shvatiti kako se on osjeća, ja sam mu jedina prilika.

Uzmimo, rekoh, da vjerujem u sve te besmislice koje je nadrobio, ali kako mu mogu prenijeti poruku na takvu daljinu i to ne mičući se iz sobe – zaista traži da povjerujem previše stvari odjednom.

Oh, on će mi već objasniti. Dobro, neka mi naruči još vina, mislim da ću onda lakše shvatiti.

Misao se, reče, može prenositi. Ona se prostire. Ne samo kroz vrijeme, kao što je recimo Euklidova misao došla do nas, već i kroz prostor. Misao je najbrža na svijetu, njoj ništa ne stoji na putu. Samo, nezgodno je što svi ne mogu emitirati misli, niti ih mogu svi primati. On sam, nažalost, sposoban je samo da ih hvata. Postoje osobe koje često nisu ni svjesne da posjeduju takve sposobnosti. „Eto, vi ste takvi“, šaptao mi je uzbuđeno drhteći, „aktivni medij.“ Dvije godine je tražio, lutajući kraljevinama i kneževinama, vrzmajući se po sajmovima, ulicama i svratištima, na mjestima gdje se okupljaju ljudi u gomilama, sa sve manje nade i sve više razočaranja, osluškujući neće li uhvatiti onaj toliko željeni mentalni signal – znak prisustva osobe koja mu jedina može pomoći. I kada je izgubio i nadu i vjeru u uspjeh svoje potrage, naletio je na mene. Da, da, već me izvjesno vrijeme proučava i tek je sada odlučio da mi priđe. Jednom riječju, on posjeduje pojačivač misli ali mu treba aktivni medij, emiter, da prenese poruku kako bi njegovi mogli doznati gdje je i izvući ga sa ovog, neka mu oprostim, užasnog svijeta. Traži od mene, moli me, da mu iznajmim svoj mozak na nekoliko sati dnevno.

To je već ipak prevršilo mjeru. Iako sam se nalazio u životnoj dobi kad sam češće upotrebljavao druge dijelove tijela, i s mozgom sam imao izvjesnih planova – doduše u malo daljnjoj budućnosti. Naravno da sam se prepao, već videći sebe vezanog za stol, a ispred sebe iscereno lice čovječuljka sa kirurškim nožem u ruci, kako pokušava naći pristup ovom organu. Nije me umirilo ni njegovo žustro objašnjavanje da nema govora ni o kakvoj povredi, kako je to sve sasvim bezopasno i zahtijeva od mene samo gubitak nekoliko noćnih sati. Odlučno sam se digao s namjerom da neopozivo napustim luđaka, kada je spomenuo nagradu. Možda zato, a možda zbog nesigurnih, klecavih koljena, ponovo sam se spustio na stolicu. Osim vina i žena, novac je treći predmet mog interesiranja. Jer, imam li njega, mogu imati i prvo i drugo, u neograničenim količinama.

Slušao sam, spreman promijeniti mišljenje uz odgovarajuće argumente s njegove strane. Već me dovoljno dugo proučava, poznaje me bolje nego što poznajem samog sebe i zna što mi je najveća želja,  reče.  On će mi je ispuniti, u to mogu biti siguran, čvrsto obećava. Pokazalo se da me zaista dobro poznavao. Ja sam dobar kršćanin, ne manje nego moji zemljaci, ali vjerujem da i đavo ima izvjesnu moć – ne bi ga se ljudi bez razloga bojali.

I tako sam tom čovjeku iznajmio svoj duh ne pet dana, po dva sata dnevno. Osim sa Margaret, čiji su specijalitet tih dana nešto više konzumirali moji prijatelji, stvarno nije bilo nikakvih neprilika – nepoznati je zaista bio od riječi. Pet uzastopnih dana sjedio sam u gluho doba noći sa nečim poput štitnika protiv hladnoće ne ušima, duboko skoncentriran na rečenice kojima me  naučio stranac. A on bi savim mirno, bez riječi, sjedio na krevetu povremeno okrećući dugmeta male kutije, pažljivo motreći kazaljke na njoj. Nakon dva sata jednostavno se dizao, zahvaljivao mi i odlazio odnoseći sobom kutiju i štitnike. Činilo se da je zadovoljan. Tako pet noći za redom. Nakon toga, viđali smo se još mjesecima, iz dana u dan, bolje rečeno iz noći u noć, pošto poput šišmiša izlazim uglavnom kad drugi odlaze spavati. Postao mi je nešto poput prijatelja, a i društvo ga je bez mnogo ispitivanja prihvatilo, tim prije što je, ne znam odakle, uvijek bio prepun novaca. Margaret mi je u trenucima bliskosti povjerila kako ga je dvaput čak poslužila u gostinskoj sobi, ali da… Kad sam ga kroz smijeh upitao za to, zbunio se, počevši nešto nerazgovjetno mrmljati o drukčijoj fiziologiji. Čak mi se učinilo do je pocrvenio.

Pitate što je bilo s njegovim dijelom pogodbe? Naravno da ju je ispunio, prokletnik! Dan prije nego što je nestao, donio mi je bočicu punu sitnih, okruglih, ružičastih pilulica. Uzimat ćeš svakodnevno, iduće tri godine. Za promjenu metabolizma – reče. Tako će ti se želja ispuniti.

Više ga nikada nisam vidio.

Jesu li njegovi došli po njega, ili mu se nešto desilo, ili je samo odlučio promijeniti grad – nitko ne zna. Margaret ga je posljednja vidjela. „Pozdravio te Mefisto“, rekla je. Kaže da si mu mnogo pomogao.Vječno će te se sjećati.

I ja ću se njega vječno sjećati. Zaista, kažem vam!

Zbilo se to prije petsto godina, a ja još i sada, unatoč negdanjim strahovima, napajam prepun mladalačkih sokova svoju Margaret. Tko zna koju po redu. Star više od pola milenija, s izgledom dvadesetpetogodišnjaka, uzalud tražim zaborav. Od čega? Od previše toga. Tijelo mi je mlado, ali duša? Najstariji starac na Zemlji spram mene je poput dojenčeta, njegov duh prema mojem isti je kao nedirnuta površina vode spram reljefa planete. Samo ja znam kakvom neizbrisivom tintom su ispisane stranice moje duše. Događaji, imena, likovi, pejzaži, strahovi, vlastite misli, ideje… Tokom tolikih stoljeća! Sjećanja su zarobljena u mom duhu i moja je duša njihov vječiti sužanj. Uzalud proklinje i plače, cvileći za melemom oslobađajućeg zaborava. Ali, ne!

Ne mogavši zaboraviti, počeo sam pričati. Pričati svakom tko je uz čašicu pokazao strpljenje da me sasluša. Poput Lesinga. Ili Getea. Ali oni samo slušaju, slušaju i ništa ne shvaćaju. Požalio sam se Geteu u vezi one njegove besmislene knjige. Laži! Laži! Sve same obične laži! Znate li što mi je odgovorio?

„Ali dragi Fausto, ta zar stvarno vjerujete da sam mogao objaviti sve te čudeži koje ste mi napričali? Mislite li da bi mi povjerovali, gospodine moj? Ova Evropa što još uvijek najvećim dijelom tavori na rubu srednjeg vijeka? Ta idite, molim vas! Ja lično, dragi moj, mogu vam povjerovati, no mislite li da oni toliko žele znati istinu? Zar je to tako veliko tajna, što je Bog, čovjek i svijet? Nikako! No nitko to rado ne sluša! Zato i ostaje tajna. A ja pišem ipak samo za njih, prijatelju!“

Tako sam prestao i pričati, ali ne i postojati i iz dna prastare duše svoje besmrtne mladosti proklinjati onaj davni čas.

I kada me moja današnja Margaret, natopljena sokom mojih žlijezda, upita zašto sam toliko pasivan u ljubavnom činu i uvijek držim zatvorene oči, ja je nježno umirujem. Mogu li biti toliko nemilosrdan do joj kažem…? Ona, naravno, ne sluti istinu – u trenucima njene vrhunske mladalačke ekstaze, ja – spavam.

Jedino tada sam sposoban zaboraviti.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.