Granada ili prepleteni prsti civilizacija

Filed under: 2014,afirmator,broj-23-februar-2014,putopis |

granada sa alhambreAndaluzija je kao Sicilija, jedno od čvorišta Mediterana, regija koja kad bi je čovjek nekako iscijedio pustila samu srž te mistične mješavine kultura.  Nigdje kao u Andaluziji spoj islama i Mediterana nije tako skladno međusobno prožet i oplemenjen. Istini za volju, taj sklad je kao oblutak u rijeci. Nekad je to bio oštar kamen koji je tu bog zna koliko vremena bio dok ga voda nije izglačala. Koliko su Mavari vladali još toliko je trebalo da prođe da bi sve to poprimilo onu finu patinu.

Granadu su osnovali Mavri, narod nastao islamizacijom nomadskih plemena Sjeverne Afrike. U jedanaestom vijeku prešli su u Evropu i nije im dugo trebalo da osvoje veliki dio Iberijskog poluostrva. To je bilo vrijeme nevjerovatnog prosperiteta islamske civilizacije. Nauka i umjetnost su cvjetale, ratne vještine im svakako nije manjkalo, a nakon osvojenog sjevera Afrike, jug Evrope je bio lagan zalogaj.  Tu će osnovati pokrajinu Al Andaluz, koja će pod njihovom upravom ostati gotovo pola vijeka.

Izašao sam iz autobusa i počeo pratiti uputstva. Jedna od ulica koje me vodile ka mom odredištu Putničkoj kući je ulica Katoličkih kraljeva – Calle de los reyes católicos. Bračnom paru Izabeli I od Kastilje i Fernandu II od Aragona ovu bogougodnu titulu dao je ništa manje bogougodni papa Aleksandar Šesti, svetovnog imena Rodrigo Bordžija, otac devetoro djece i razvratnik starozavjetnih dimenzija. Oni su postavili temelje za ujedinjenje Španije u jednu kraljevinu, istjerali Mavare sa Iberijskog poluostrva i riješili se dugova rastrošnih prethodnika čime su osigurali dugoročnu stabilnost. Oni će i onog Đenovljanina 1492. opremiti da pronađe drugi put za Indiju, a on će umrijeti uvjeren da je upravo to i uradio. Ali zadnjeg dana iste te godine oni će baš u Granadi potpisati naredbu o protjerivanju Jevreja iz kraljevina Kastilja i Aragon. To je Izabeli predložio Tomas de Torkemada, njen lični ispovjednik i prvi čovjek Inkvizicije, još jedne institucije po kojoj će istorija da ih pamti.

alhambra1Otomanski sultan nije vjerovao da je Izabela povukla tako glup potez jer je to bio nevjerovatan udarac po ekonomiju kraljevine. Koliko god Jevreje smatrao kaurima poštovao ih je kao vrsne trgovce i ponudio im je slobodu kretanja i vjeroispovijesti u svom carstvu, što su mnogi od njih iskoristili i tako došli, između ostalog, i na Balkan donoseći jela kao što je patišpanj, prezimena Levi, Danon, Albahari, mnoge tužne pjesme i nesreću koja će ih i ovdje pratiti.

Ulica Katoličkih kraljeva se nakon Plaza Nueva uliva u Paseo de los tristes – Put tužnih. Tim putem su nekada prolazile pogrebne povorke. Ušao sam u tu ulicu, dolje je bila rijeka Daro, gore je bila Alhambra, a ja sam se u trenutku ponovo osjetio kao da otkrivam neki zaboravljeni svijet. Sa strane su bile tipične orijentalne prodavnice sa izloženim maramama, dimijama i đinđuvama, one prodavnice što su valjda iste i u Sarajevu i u Istanbulu i u Marakešu sa istim prodavcima kojima će srce slomiti ako ako ne uzmeš nešto po skoro duplo manjoj cijeni od ponuđene koja je vjerovatno duplo veća od stvarne vrijednosti. Ali trgovci u Granadi nisu nametljivi orijentalci koji će te držati za rukav dok nešto ne kupiš. Iz njih prosto sija neka tiha melanholija na svaki tvoj pokušaj izvlačenja, a na kraju će toliko da te grize savjest da ćeš uzeti i sebi sandale i djevojci haljinu pa će te onda gristi savjest što si potrošio pare.

Osjetio sam se da otkrivam zaboravljeni svijet i zbog toga što Granadu turizam nije pojeo. Daleko od tog da nema turista, ali nema divizija Japanaca što disciplinovano slijede vodiča i ne ispuštaju fotoaparat iz ruku, nema njemačkih penzionera sa čarapa dignutim skoro do koljena i sandalama, nema toliko Amerikaca bahatog i naglaska i ponašanja. Rječju, Andaluzija živi, a ti si dobrodošao u taj život.

moj-sokakA mene je Granada na prvi pogled podsjetila na Mostar. Možda zbog tog prožimanja elemenata mediteranske i islamske arhitekture, možda zbog mosta koji me je podsjetio na Stari most, zbog kaldrme, zbog dućana, a možda i zbog tog što i ja kao i svaki drugi balkanski provincijalac čim se maknem iz svoje avlije odmah počnem sve drugo da poredim sa njom, pa iako na ovom svijetu sigurno postoje gradovi koji više liče na Granadu, meni je baš Mostar bio pred očima.

Posle pada Granade 1492. godine, mavarski kralj Boabdil je pregovarao o uslovima predaje i jedan od uslova koji su prihvatili Katolički kraljevi je bio vjerska tolerancija prema muslimanima. To je značilo da će im biti dozvoljeno da slobodno ispovijedaju islam, da neće plaćati veći porez nego hrišćani, da hrišćani koji su prihvatili islam neće biti nasilno vraćani u hrišćanstvo i slično. Isprva, Katolički kraljevi su preduzeli mirno propagiranje katoličanstva, zadatak koji poveravaju nadbiskupu Granade. Međutim, poslije jedne posjete Granadi 1499. kada su vidjeli koliko je grad još uvijek imao muslimanske karakteristike, odlučuju da preobraćanje povjere kardinalu Sisnerosu, koji će upotrijebiti oštrije mjere. Nasilno pokrštavanje dovodi do ustanka muslimana 1500. godine, koji su katolički kraljevi iskoristili kao izgovor za još drastičnije mjere pokrštavanja

U Granadi sam  stanovao u samom istorijskom centru grada. Dovoljno je bilo da se spustim niz strmu kaldrmu i već bih bio ispod Alhambre, hodao bih pet minuta tom džadom uz rijeku Daro i već bih bio na Plaza Nueva, što znači novi trg, iako je to najstariji trg u Granadi.  A tu sam već gubio želju da idem po muzejima već bih samo sjeo na toplu zemlju, otvorio flašu vina i slušao ljude. Jedne večeri oko mene je bilo troje Urugvajaca, Izraelac i njegov prijatelj iz Južne Afrike, Egipćanin, momak iz Jordana (rođen u Kuvajtu, od oca Palestinca i majke Libanke, u Španiju došao zbog ljubavi) i još par nas nesrećnika sa Balkana iz nekog razloga često zanimljivi ostatku svijeta. Lijepo je bilo samo ih slušati. Kroz njih sam i ja putovao.

Danijel iz Izraela mi je pričao o svoje tri godine u vojsci, a vojska u državi koja je od svog osnivanja neprekidno u stanju rata je posebna priča. Pričao je  kako su mu lomili ličnost, kako mu nisu dali ni olovku u džepu da drži i kako su ih trpali u kalupe gdje ništa lično nije smjelo da postoji, pa su tako nakon nekog vremena zaboravljali ko čije čarape nosi jer nikakve razlike nije bilo među njima. Pričao mi je i kako je nakon toga godinu dana radio kao kuvar samo da ušteti pare da kupi motor i na njemu obiđe Španiju. Tu smo se sreli. Urugvajci su pričali o predrasudama s kojima se Južnoamerikanci suočavaju u Španiji, kako ih mnogi gledaju samo kao otimače posla i kako im se dešavalo nekad neće ni da ih usluže u kafani ili prodavnici. Mustafa je pričao kako se sa porodicom zavadio jer mu nisu dozvoljavali da bude sa tom Španjolkom, na kraju je jednostavno otišao, a oni su ga se odrekli.

Sjedili smo to veče na trgu i u jednom trenutku nam je prišao beskućnik i pitao nas može li da nam otpjeva nekoliko flamenko pjesama. Nije htio pare, htio je da pjeva. A kada je sjeo i počeo shvatio sam da flamenko nije muzika, da to nije ni posebna vrsta pjevanja već bol koji je poprimio oblik zvuka. I prethodnih dana kada sam sa prozora u predvečerje gledao kako zidine Alhambre mijenjaju boju od predvečerja do ulaska u noć slušao sam kako iz nekog od obližnjih kafića dopire gitara i bolno pjevanje. To je bilo krvarenje zvukom. I čovjek ga bez uzdaha nije mogao slušati.

FlamenkoJedne večeri na trgu je svirao neki flamenko gitarista. Zvučao je kao mlađi brat Paka de Lusije, a izgledao kao rođak Džipsi Kingsa, koji je imau tu sreću da ne mora bježati iz Španije zbog straha od Frankovih vojnika. Bila je topla ljetnja noć, ali je pirkao nešto jači vjetar i svima nosio kose. Oko gitariste je bilo okupljeno nekoliko ljudi, ja sam naravno bacio nešto siće u šešir, jer ipak ruka ruku mije, a i zbog toga što na ljude koji muzikom oplemenjuju kakafonični haos savremenog svijeta nikad nisam mogao biti ravnodušan. Ispred njega na trgu je ležala neka djevojka i gledala u zvjezdano nebo. Mislio sam da je dio te predstave, ali kada je on završio sa nastupom ona se samo digla, otresla prašinu i otišla bez i jedne jedine riječi. Njen ten i njena plava kosa govorili su da je negdje sa sjevera Evrope, ali to uopšte ne mora da znači. Htio sam da je pitam nešto, ni sam ne znam šta, možda zašto nije prišla tom gitaristi, jer ga je od svih nas ona slušala sa najvećom posvećenošću, jer je u njenom svijetu u tom trenutku bila samo njegova gitara i zvijezde iznad Granade. Na kraju, ljeto je, a mi smo na jugu Španije, šta drugo čovjek da očekuje. Ništa se od toga se nije desilo. On je spakovao gitaru, onda se udaljlila u nepoznatom pravcu. Jedna priča je mogla da se rodi, ali nije.

Za Alhambru su mi rekli da ustanem ranije kad krenem u nju. Mnogo je turista koji čekaju u redovima i da bi ušao u neko normalno doba moraš rano da staneš u red. Jednog jutra sam ustao u 7, penjao se petnaestak minuta uzbrdo i na kraju došao na ulaz.

Alhambra je srce stare Granade, tvrđava ili palata, zavisi kako se uzme, zadnje uporište Mavara na jugu Španije. U njihovo vrijeme ona je mogla da primi garnizon od 40.000 vojnika. Pričao mi je Mustafa da mu nije jasno otkud B u Alhambri, jer je izvorno izme Al Hamra, crveni zamak. Ime, naravno, nije slučajno, zidovi Alhambre su na nekim mjesti zaista crvene boje, hiljadu godina kiše i sunca im je samo dalu onu finu patinu istorijskog trajanja. Nakon što je kraljevstvo prešlo u hrišćanske ruke španski kraljevi su se uselili u nju i koristili je kao svoje sjedište sve do XVIII vijeka. Ali kada je plemstvo napustilo Alhambru, to je bio fatalan udarac za ovu ljepoticu. Naselili su je krijumčari, sjecikese, konjokradice, ukratko, svijet s one strane zakona svake vrste. Kasnije je država odlučila da to sve očisti – ognjem i mačem. Jer, ipak, mora se pokazati ko je taj što ima monopol nad nasiljem. Alhambra je tada bila grad unutar grada, mnogi njeni stanovnici nisu ni silazili do Granade, jer su unutra imali sve što im treba, od  franjevačkog samostana do pijace.  Kad je Napoleon osvojio Španiju u Alhambru su se useili njegovi zapovjednici i dali su joj dašak života, spasili su arabeske od propadanja, popravili krovove, održavali vrtove. Tvrđava je s novom snagom nastavila da živi. Ali onda su prevelike ambicije onog kepeca počele da lome njegovu imperiju, Španci  su uspjeli da skinu s grbače Francuze i povlačenje je došlo na dnevni red. Kada je došao taj trenutak francuski zapovjednik je minirao tvrđavu i digao bi je u vazduh da se tu čistom srećom ili božanskim proviđenjem nije našao jedan španski bivši vojnik koji je isjekao žice. Tako je Alhambra, iako djelimično oštećena, ipak nastavila da živi dok nisu došla bolja vremena u kojima je prestala da funkcioniše logika legitimne vojne mete i dok ljudi nisu shvatili da je ta crvena kruna na brdu koje gleda na Sijera Nevadu ništa drugo nego poljubac dva kontinenta i dvije kulture i da takvih mjesta na ovom dunjaluku nema baš toliko da bi se nemilosrdno uništavali svaki put kad oružje počne da zvecka.

grafitIz Alhambre sam izašao kao okupan suncem. Pitanje je da li su sultan i njegova svita uopšte uzimali abdest prije klanjanja jer Alhambrom odiše mir i neka nadzemaljska čistoća pa mu abdest možda nije ni trebao. Bojim se da opet upadam u kliše, ali zaista je teško opisati ljepotu Alhambre onome ko nikada nije bio u njoj. Pa zar nije tako svuda i u svakoj prilici, reći će neko. Jeste, ali drugdje čovjek može bar da pokaže prstom šta je to što ga oduševljava. U Alhambri je drugačije. Ono što te oduševljava nije toliko raznolikost vrsta cvijeća koje se nalaze u vrtovima, nije ni ta genijalna iskorištenost prirodnog nagiba da se sprovede voda u bazene, potočiće, fontane i šedrvane, već sveukupnost svega toga, arhitektonska genijalnost onoga ko je učinio da ta građevina ne izgleda kao vještačka tvorevina na zemlji već kao njen prirodni produžetak, a oni njeni najljepši dijelovi kao slutnja rajskih perivoja koji čekaju iskrenog vjernika kad dođe vrijeme da napusti ovaj nesavršeni svijet.

Najpoznatiji sin Granade je svakako Federico Garsija Lorka. Jednog proljećnog poslijepodneva, mjesec dana prije njegovog 31. rođendana, on je stajao pred gomilom prijatelja i rođaka koji su se okupili u Granadi da mu odaju počast. „Ako milošću Božjom postanem poznat“, rekao je tada, „pola te slave će da pripadne Granadi, koja me je oblikovala i učinila me onim što sam: pjesnik od rođenja i nemoćan da to promijenim.“

Sedam godina nakon toga njega su jedne noći odveli Frankovi vojnici, lutke od krvi bez trunke ideje, što bi rekao Džoni, i presudili mu po kratkom postupku. Branko Ćopić se u svom pismu  Ziji Dizdareviću prisjeća tog događaja: „Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osunčan kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli. Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od nas dvojice šaputao Lorkine riječi pune jeze: ‘Crni su im konji, crne potkovice.’ Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dječacima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubijeg srca. Prije nego me odvedu žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Rušio se za njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.”

Lutajući kroz istoriju Granade čovjeku se lako može desiti da zaboravi na sadašnjost i da ne primijeti živo srce grada koje kuca sa grafitima obojenih zidova. U prvi mah će ti se učiniti da je ta ulična umjetnost nasumična, rezultat nekih  glava koje su povjerovale u svoj talenat. Onda ćeš primijetiti da postoji određeni šablon na njima, da su potpisi jednaki, ali i da su neki grafiti jednostavno genijalni. Zaustavićeš se ispred jednog, gledaćeš sve te nijanse na licu, citate koji upotpunjuju poruku sa zida i shvatićeš da ti već pet minuta kao opčinjen gledaš u tu ljepotu dok je tvoje društvo već nekoliko stotina metara ispred tebe, a ti si uskočio u mural i nema ti pomoći. “Umoran od istih odgovora odlučio sam da promijenim svoja pitanja”, kaže poruka ispod jednog od njih. Raul Ruiz alias El Niño de las Pinturas je čovjek koji je Granadi dao novo lice. Njegova je velika većina tih murala i samim tim njegova je Granada. Umjetnost ovog čovjeka je otišla mnogo dalje od njegovog rodnog grada. Uradio je preko 2.000 grafita u Holandiji, Belgiji, Mađarskoj, pa čak i u Venecueli. Njegova djela ne treba smještati u muzeje, to bi bilo besmisleno. On je njima ideju umjetnosti zarobljene u muzej izvrnuo naopačke kao rukavicu. On je od Granade učinio jedan veliki muzej, koji svakim danom dobija nove radove. I stanovnici Granade su to prihvatili. Mnogi od njih zovu njega ili druge ulične umjetnike da im oslikaju radnje, zidove kuća, zaštitne navlake koje preko noći stavljaju na prodavnice. Posljedica ovog društvenog ugovora je da se ulična umjetnost stopila sa ovim gradom kao da drugačije nikad nije ni moglo da bude. I zaista, nema ljepšeg poklona svome gradu nego da ga umotaš u umjetnost.

B Maksimovic knjiga* Iz knjige putopisa Borisa Maksimovića „Hadžiluk plemenitom snu“ (Biblioteka Ivo Andrić, Čelinac, 2014)

.

One Response to Granada ili prepleteni prsti civilizacija

  1. Fantastičan članak, sa detaljnim deskripcijama i korisnim podacima.

    Sve pohvale autoru, kao i vama sa afirmatora koji prepoznajete kvalitet ovakvih tekstova.

    Boris
    8. фебруара 2014. at 15:41
    Одговори

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.