FILON ALEKSANDRIJSKI: O POSLANSTVU GAJU

Filed under: afirmator,broj-24-mart-2014,istorija |

PhilonKad je rimski car Kaligula (car od 37. do 41. god. posl. Kr.) poželio da ga svi podanici štuju kao Boga, te da mu se, kao drugi, javno mole i Židovi, kako po sinagogama tako i u samom Hramu u Jeruzalemu gdje je namjeravao postaviti i svoj kip, izbili su neredi u Aleksandriji. Naime dok Egipćani odnosno egipatski Grci u takvoj carevoj želji nisu vidjeli ništa sporno, Židovima je to predstavljalo uvredu preko koje nisu mogli prijeći.

Budući da se napetosti u Aleksandriji nikako nisu smirivale, odlučeno je da 39. godine obje strane, i židovska i grčka, pošalju svoje poslanstvo caru u Rim u nadi da će se tako doći do nekog rješenja. Židovsko poslanstvo, predvođeno uglednim filozofom Filonom iz Aleksandrije (oko 20. pr. Kr. – oko 50. posl. Kr.), trebalo je Kaligulu podsjetiti na prava koja su Židovi kao građani Aleksandrije imali od njezina osnutka u 4. st. pr. Kr., i ujedno mu objasniti zašto im je nedopustivo moliti se caru kao Bogu, dok je poslanstvo protivničke strane, predvođeno gramatičarom Apionom (oko 20. pr. Kr. – oko 45.-48. posl. Kr.), jednostavno na sve moguće načine pokušavalo ocrniti Židove.

Slikovit opis susreta dvaju poslanstava i Kaligule daje sam Filon u svome djelu O poslanstvu Gaju[1] (glave 349-367):

»Vrijedno je spomenuti što smo vidjeli i čuli kada smo bili poslani da se borimo za naše građansko pravo. Čim smo došli pred cara, shvatili smo po njegovu pogledu i uzbuđenju da nismo stigli pred suca, nego pred tužitelja, ili, bolje rečeno, pred onoga tko je neprijatelj svakome tko se suprotstavi njegovu stavu.

Naime sudac se ponaša na sljedeći način: sjedi zajedno s prisjednicima odabranima po zasluzi kad predmet od najvećeg značaja koji je četiristo godina mirno ležao sad prvi put dolazi na sud zbog tisuća aleksandrijskih Židova; stoji između protivnika i njihovih odvjetnika, naizmjence sluša optužbu i obranu, ravnajući se prema vodenoj uri; ustaje da se posavjetuje s prisjednicima o tome što treba javno izreći kao najpravedniji sud. Međutim ono što se dogodilo pokazalo je despotski bahatog tvrdog tiranina. Ne učinivši ništa od onoga što sam upravo rekao, poslao je po upravitelje dvaju vrtova, Mecenatova i Lamijskog – u tim vrtovima koji su blizu jedan drugome i Gradu,[2] boravio je tri ili četiri dana. Ondje se protiv čitava naroda u našoj prisutnosti imala uprizoriti dramska predstava – zapovjedio je da mu sve zgrade budu otvorene jer je svaku želio pažljivo razgledati. A mi pred njega dovedeni, čim smo ga vidjeli, pozdravili smo ga sa svim mogućim poštovanjem i obzirom klanjajući se do poda i nazivajući ga Imperatorom Augustom. On nam je tako „blago i ljubazno“ odzdravio da smo ostali ne samo bez nade u povoljno rješavanje predmeta nego i u očuvanje svojih života. Naime podrugljivo se smijući i keseći zube reče: „Vi ste bogomrsci jer smatrate da ja nisam bog. Iako me svi drugi priznaju za boga, vi me tako ne nazivate.“ I podigavši ruke prema nebu uzvikne nešto što je svetogrdno i čuti, a kamoli citirati. Koliko je samo veselje odmah ispunilo poslanike protivničke strane koji su po prvoj Gajevoj riječi zaključili da im je poslanstvo već uspjelo: mahali su rukama, plesuckali, častili ga pridjevcima svih mogućih bogova.

Vidjevši kako se ushićuje time što mu se obraćaju kao većem od ljudske prirode, pokostan klevetnik Isidor reče: „Gospodaru, još ćeš više mrziti prisutne i one iz čijeg su naroda ako spoznaš njihovu zlobu i bezbožnost prema tebi. Dok svi ljudi za tvoje očuvanje prinose žrtve zahvalnice, ovi jedini odbijaju žrtvovati. A kad kažem ovi, mislim i na druge Židove.“

A mi povikasmo kao jedan: „Gospodaru Gaju, kleveće nas! Naime, žrtvovali smo, i žrtvovali smo hekatombe[3] također, i to ne samo tako da smo izlili krv po žrtveniku, a meso odnijeli kući za gozbu i uživanje, kako drugi običavaju činiti, nego tako da smo žrtvene životinje u potpunosti predali svetoj vatri. I to smo učinili već triput, a ne jedanput, prvi put kad si preuzeo vlast, drugi put kad si izbjegao tešku bolest koju je sav naseljen svijet s tobom odbolovao, i treći put moleći za pobjedu u Germaniji. “

„U redu“, reče, „istina, žrtvovali ste, ali drugome, čak i ako je bilo za mene. Kakva dakle korist od toga? Naime niste meni žrtvovali.“

Kad smo nakon onog što je prvo rekao, čuli još i to, odmah nas obuzme duboka jeza koja se širila sve dok je nisu počela odražavati i naša lica. I to govoreći primakne se zgradama, pa stane pregledavati muške sobe, ženske sobe, prizemlje, kat, sve – na neke se prostorije tužio da su manjkavo namještene dok je za druge sam smišljao izmjene i naređivao da se raskošnije urede. Zatim smo ga gonjeni okolo slijedili gore-dole, ismijavani i psovani od protivnika kao u kazališnim mimovima.[4] A situacija je doista i bila mimska. S jedne strane sudac je preuzeo ulogu tužitelja, s druge tužitelji ulogu zlog suca koji motri samo neprijateljski, ne gledajući na pravu istinu. A kad sudac, i to takav, okrivljuje optuženika, on mora šutjeti. Naime i tišina na neki način može biti obrana, osobito kad mu ne možemo odgovoriti ništa od onog što traži i želi, jer su nam zakoni i običaji ušutkali jezik i zatvorili i zašili usta. Nakon što je zapovjedio nešto o zgradama, postavi izuzetno važno i značajno pitanje: „Zašto se uzdržavate od svinjetine?“ To pitanje opet izazove prolom smijeha protivnika, dijelom jer su se naslađivali, dijelom jer su mu se nastojali ulagivati pokazujući da im se njegova opaska čini duhovitom i zgodnom. I toliko je silan bio smijeh da su se neki od slugu koji su ga slijedili počeli ljutiti smatrajući da je to prezriv odnos prema caru, pred kojim i umjereno smiješiti se, osim ako se radilo o njegovim dobrim prijateljima, nije bilo sigurno. A kad smo mi odgovorili: „Jedni narodi imaju jedne zakone, drugi druge. Korištenje jednoga zabranjeno je nama, a korištenje drugoga našim protivnicima.“, i nakon što je netko dodao: „Jednako tako mnogi ne jedu janjetinu koja je tako lako dostupna.“, on nasmijavši se reče: „Pa i pravo je, jer nije lijepo.“ Tako ismijavani i psovani bili smo bespomoćni. Potom lagano sa sarkastičnim prizvukom reče: „Željeli bismo znati kojim se pravima koristite s obzirom na vaše građansko pravo?“ Počeli smo govoriti i objašnjavati, a on vidjevši otprilike kakva je naša obrana i shvativši da je se ne može samo tako prezreti, prekine nas kod početnih točaka, dakle prije nego smo stigli do onih jačih, te trkom uskoči u veliku sobu. Obilazeći je zapovjedi da se prozori uokrug opet podignu, i to s kamenjem, prozirnim gotovo poput bijelog stakla, koje ne priječi svjetlost, a štiti od vjetra i žarkog sunca. Zatim nastavivši bez žurbe blaže upita: „Što kažete?“ A kad smo počeli tumačiti točke koje slijede, utrči opet u drugu sobu u kojoj zapovijedi da se postave originalne slike. Pošto su naša prava tako raskomadana i rastrgana i maltene prekinuta i razmrskana, odustali smo i ostavši bez ikakve snage, sve vrijeme iščekivali samo smrt. Više ni duše nisu bile u nama, nego su od straha otišle van moliti istinskog Boga da zatomi gnjev onoga koji se lažno tako naziva. A Bog se sažali na nas i ispuni carevo srce milošću. Postavši mekaniji on reče samo ovo: „Ovi mi se ljudi ne čine pokvarenima, nego više nesretnima i budalastima što ne vjeruju da imam božju prirodu.“, te otiđe zapovjedivši i nama da odemo.«

 Sa starogrčkoga preveo i priredio Luka Vukušić



[1] Gaj Cezar August Germanik, odnosno Kaligula.

[2] Gradu Rimu.

[3] Hekatomba – prvotno žrtva od stotinu bikova, kasnije openito svečana, javno prikazivana žrtva.

[4] Mim – lakrdija.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.