Enesa Mahmić: Fašističke ideologije u književnosti – Biopolitika u Celineovim romanima i pamfletima

Filed under: afirmator,broj 01 - april 2012,kritika,poezija i proza |

         Budući da identitet nije čvrsta, nepromjenjiva tvorevina (može se stvoriti, razgraditi, i ponovo izgraditi) i da ne postoji u egzistencijalnom smislu, nego se konstituiše u većem ili manjem broju diskursa – u zakonodavstvu, socijalnoj politici, književnoj i vizuelnoj kulturi, medicinskoj i naučnoj teoriji, uvijek postoji mogućnost da se putim različitih ideologija utječe na kolektivnu svijest i da se određena ili određene skupina/skupine isključi/e. Ali ma koliko mehanizmi isključivanja u svojoj biti bili ogavni, u književnosti se često desi (putem humora ili ironije za kojom autor poseže da bi oprirodnio „dželatske“ namjere) da čitatelj/čitateljica prihvati autorovu (ne) logiku sa simpatijama. Kao reprezentativni primjer navodim Celinea – Gada Koji Je Prokleto Dobro Pisao, kako ga zovu u književno-umjetničkim krugovima.

 1. Razorna moć biopolitike

             Celinovo pripovijedanje u kritici je okarakterisano kao naracija boli ( bol+želja=nemoć). Kad bol dosegne vrhunac on poseže za pričom, tačnije za mitom gdje se iživljava nad Drugim tako što iskontruisane stereotipe predstavlja kao Istinu o jednoj rasi. U njegovim djelima Jevreji su predstavljani kao Drugo od onog što se predstavljalo kao “arijevski tip” koji je produktivan, inteligentan, inicijativan, logičan i snažne volje. Dok je Arijevac bio konstruisan kao zdrav i relativno lišen bolesti, Jevrejinu je pripisan čitav niz oboljenja vezan za status degenerisane rase :

„( …) prljavi papan, danguba (…) Nastao iz Mosijevog dreka, drži svoj položaj superluksuzne kakice, druguje samo s drugim posrancima u Mojsiju, u Vječnbome! A samo je trulež, truljenje. Samo je jedna stvar autentična u toj njegovoj poganoj suštini, a to je njegova mržnja prema nama, njegov prezir, njegovo bijesno nastojanje da nas gurne što niže u zajedničku grobnu jamu.“

Celine se služi pučkim jezikom, odnosno otvoreno priznaje mržnju, argotom. Argotski leksik je po svojoj silovitosti korijenito sredstvo razdvajanja, odbacivanja, i na kraju krajeva mržnje. Argot stvara semantički rez unutar iskaza koje naglašava i ritmizira. Ali Celinov populizam nije samo znak ideološke pripadnosti, on je također i stilistička strategija. Populizam samom označitelju omogućava da bude nosiocem uzbuđenja čijem očitovanju u jezičnom poretku Celine teži.

Pripovijedanje često uzmiče pred temom-krikom koja graniči sa usijanim stanjem granične subjektivnosti koju Kristeva naziva zazornost. Tačnije tema-krik je krajnje svjedočanstvo o stanjima zazornosti unutar narativne predodžbe. Ako bismo zašli još dalje u blizinu zazornosti, ne bismo naišli ni na pripovijedanje, ni na temu, već na preraspodjelu sintakse i leksika- na silovitost pjesništva i na tišinu.

 Sa jedne strane, Jevrejin je prikazivan kao razvratan, pohotan, opsednut neodoljivim seksualnim nagonom usmjerenim prema ne-jevrejskim ženama. Sa druge strane, Jevrejin je predstavljan kao neko ko posjeduje očigledno ženske seksualne karakteristike i sklonost ka homoseksualnosti. Jevrejin se pretvara u ženski element, u granicu na kojoj se gube strogo zacrtane međe između istog i drugog, subjekta i objekta, pa čak i dalje, između iznuta i izvana- u predmet straha i opčinjenosti.Tako je Jevrejinu pripisana iracionalna, histerična, preterano emocionalna bit koju je nauka pre toga pripisala ženi, nasuprot muževnim normama razuma, discipline i samokontrole:

 „Svi su Židovi krabulje, travestiti, kameoloni, mijenjaju ime ko što mijenjaju granice, čas se nazivaju Bretoncima, Auvergnantima, Korzikancima, a drugi put tu Turandot, Durandard, Cassouleti… bilo kako…samo da zavarava, da varljivo zvuči.“

“ Uvijek postoji tamo u kutu neki Židovčić, ščućuren i podrugljiv, koji se filcuje… vreba na razjarcanog goja… sada se ohrabrio, pa mu se približava… Videći kako se predmet njegovog zanimanja uspalio… prelazi rukom po onoj zgodnoj stvarčici!… „

 Pratimo li Celinove misaone asocijacije, vidjećemo da se njegov antisemitizam (stereotipan, žestok i starstven) javlja kao ispunjenje laičkog bijesa. Jer šta je drugo antisemitizam nego laički nazor koji ide sve do krajnosti?! Opčinjenost mržnjom prema Židovima koju je Celine zadržao sve do kraja života, Kristeva karakteriše „nimalo slučajnom“ i objašnjava da je ta mržnja spriječavanje raspada identiteta. Budući da je koekstenzivan s pisanjem koje se dotiče najarhaičnijih razlučivanja on podiže mostove između razdvajanja da bi osigurao život i smisao. Njegov antisemitizam predstavlja ogradu, mahnitost. Mahnitost koja ga doslovno spriječava da ne poludi, jer odgađa pad u ponor besmisla koji ugrožava ono prelaženje istovijetnog što ga predstavlja pisanje.

 2. Zavodljivost Celineovog pisanja

             Često se govori o želji mase za razaranjem. Taj destruktivni nagon je prisutan u svim zemljama i kulturama, samo što je negdje očit a negdje manje ili više premazan lakom (pseudo) civilizacije. Negdje direktno ispoljen a negdje prigušen nekom društveno prihvatljivom supstitucijom. Ali on postoji i Celine to zna pa oguljuje čovjeka do krvi i mesa svodeći ga na naturalističku suštinu.

 Čudno je to stanje u koje uranjamo čitajući Celinea. Celineovo pisanje je huškački provokativno. Od njega zaziremo, ali i uživamo u njemu.

 Kao i rimski provocator, gladijator koji treba da publiku dovede do uzbuđenja i prije borbe, kako bi ona urlala i navijala za nekog od boraca, kako bi u tom urlanju i navijanju našla svoje uživanje, i u moderno doba provokator ostaje onaj ko izaziva, skreće pažnju, ko pokušava da proizvede reakciju putem afekata. Celineov govor mržnje u književnosti može se uporediti sa govorom mržnje kakav upotrebljavaju politički provokatori koji na nekom političkom uzvikuju parole izazvajući pojačanu reakciju kod mase , kako bi ono što je pritajeno, što latentno postoji kao emocionalni korelat političkog stava (tzv. politički naboj) učinio očigednim, manifestnim, ili ga upotrebio kako bi ubrzao čitav proces i doveo ga do nekog oblika ekcesa. Celine priziva sve ono što u nama izmiče obrani, učenju, riječima ili se protiv toga bori. Golotinju, zapuštenost, osjećaj da nam je svega preko glave, slabosti, negativnu energiju, destruktivne porive. Sve ono što se ne priznaje, ali se zna da je zajedničko: antropološko zajedništvo na niskom stepenu, tajno mjesto kojem su okrenute sve naše maske. Celine nas uvjerava u svoju istinitost putem simpatičnog pripovjedača koji je bezazleni kokuz sa izraženim smislom za humor koji ne uspjeva da dođe do novca od Jevreja gulikoža:

 „Svaki mali Židov, čim se rodi, u kolijevci nalazi sve mogućnosti za lijepu karijeru.“

 Budući da upotrebljava humor njegov govor mržnje se čini bezazlenim iako poziva na juriš, na taj način književnost postaje „arena”, i time izlazi iz konteksta umjetnosti radi umjetnosti i biva premeštena u kontekst „ulice”, kako se to u žargonu kaže, na plan borbe koja nije samo takmičenje političkih zamisli ili ideja, već je postala – ili barem je na ivici da postane – i fizička, tjelesna borba.

 Celine, mimo svake lirske tradicije za pisanje nalazi teme smrti, užasa, ludila, pijančenja, gađenja, prljavštine. S onu stranu sadržaja njegovih romana, stila pisanja, autorove biografije ili neodrživih političkih ( faščašističkih i antisemitskih) stavova, upravo učinak tog čitanja-učinak koji opčinjava, koji je tajanstven, koji duboko zalazi u noć i koji nas oslobađa kroz neljubazan, ali svejedno saučesnički smijeh- sačinjava Celineovo čudo.

 „Gotovo 20 godina nakon Celineove smrti, skoro pola stoljeća nakon objavljivanja Putovanja na kraj noći, kako, zašto nas njegov univerzum toliko snažno poziva?“, pita se Kristeva.

  Odgovor na to pitanje možda bismo mogli pronaći u okviru psihoanalize: Budući da provocirati znači izazivati tijelo, ili nešto tjelesno, reakciju koja se tiče „živaca” to bi ujedno značilo i izazivati želju. Želja je put kojim se tijelo javlja subjektu, svijesti. I ta (znati)želja je razlog koji će nas odvesti na izvor zazornosti ili mimetizacije zazornosti tj. zazornog književnog djela.

Podaci o autorici teksta:

Enesa Mahmić, rođena 1989. (BiH), studira i piše…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.