Elvedin Nezirović: Emigrant

Filed under: afirmator,broj 11 - februar 2013,edicija "posle ratova",poezija i proza,proza |

mostarOvih dana sam, u jednom mostarskom kafiću, naletio na starog ratnog kolegu. Nismo se vidjeli već dugi niz godina, pa mi je trebalo malo više vremena da lik čovjeka koji je sjedio za susjednimstolom povežem s likom mladića kojeg sam nekoć smatrao dobrim prijateljem. Po njegovom pogledu, shvatio sam da je i on mene zaboravio, no, to je bilo sasvim razumljivo. Za dobar rad sjećanja je, kako to kaže Kundera, potrebna stalna vježba: ako se uspomene ne prizivlju, one nestanu.

Upoznali smo se još davno, u jednom od onih mračnih mostarskih skloništa koja su malarično zaudarala na mišjelešine i kanalizaciju. Bilo je to u ono zlo doba dok su se obale mog nesretnoga grada gledale preko nišana. Godinu dana poslije, sticajem okolnosti, našli smo se krevetdo kreveta u kasarni za obuku regruta, u Bradini, kod Konjica. Emir (tako ćemo ga zvati za potrebe ovoga teksta) je bio nekoliko godina stariji od mene i od predratnog života posjedovao je pozamašnu zbirku seksualnih iskustava, te indeks nesvršenog studenta medicine, koji se, uratno praskozorje, umjesto s diplomom doktora općeprakse, iz Sarajeva vratio sa zatrudnjelom kćerkom nekog baščaršijskog dućandžije. Poslije rata, kako to već obično biva poslije svih ratova u kojima nesreće povežu sudbine ljudi s potpuno različitih mjesta, svako je otišao na svoju stranu da odživi ono što mu je od života još ostalo.

No, budući da je životni prostor u kojem smo se inetom poslije rata bili prinuđeni kretati bio sveden na svega nekoliko sokaka, a okolnosti takve da se on nije mogao vratiti u svoj rodni Stolac, sretali smo se još neko vrijeme, najčešće u nekoj od taze otvorenih mostarskih kafana. I dok sam ja ponajviše bančio, pokušavajući tako nadoknaditi mladost koju mi je rat brutalno oduzeo, Emir je, radeći kao konobar, hranio familiju. Čim su se stekli uslovi, vratio se u svoj Stolac, grad iz kojega je 1993. protjeran u izderanim farmericama POP `84  i All star tenama (godinama je taj ofucani komad odjeće bio njegova jedina fizička veza srodnim gradom i vlastitom prošlošću).

Negdje potkraj devedesetih čuo sam da je preko neke agencije za logoraše uspio otići u Ameriku pa sam se dobrano iznenadio kada sam ga već narednog ljeta sreo na gradskoj tepi. Sjećam se, tada mi je rekao da živi u Phoenixu, država Arizona, USA, te da se zaposlio kao vozač u nekoj transameričkoj firmi. Mislim da je otad prošlo dobrih deset, možda čak i jedanaeset godina, ljudi su odlazili u Ameriku i vraćali se, ali o Emiru sam malo toga čuo. Međutim, iz razgovora s njim saznao sam da redovno dolazi, skoro svake godine kako kaže, ponajviše radi djece (sad ih je troje): ne postoji daljina koju ne bi prevalio samo da Samir, Adna i Elvis ne zaborave ovu zemlju zbog koje seon nikada neće moći osjećati kao potpuni Amerikanac.

Naš susret, nažalost, nije potrajao dugo. Nakon početne gorljivosti, sve češće smo zapadali u bezvoljne i neugodne šutnje. U tim trenucima, u pomoć  su nam pristizale ratne uspomene, namećući se kao jedina tema za razgovor. Bilo je očito da su vrijeme i daljina isprali svaku bliskost među nama. Ispod glamura kojim je odisao njegov život (Marlboro, Versacce odijelo, i-pod, zlatni prsten itd.), sve teže sam prepoznavao prijatelja – čovjeka s kojim sam nekoć djelio sve što mogu podijeliti dva vojnika zarobljena u vihoru rata. Ali, možda se o tome zapravo i radilo: što nas je vrijeme u kojem smo živjeli manje podsjećalo na rat, to je naše prijateljstvo postajalo neprirodnije.

Ako ništa drugo, susret s Emirom pomogao mi je da shvatim kako je bosanska tragedija dala posve novu vrijednost značenju pojma emigrant: čovjek koji, lutajući bespućima Zemlje, u vječitoj potrazi za materijalnim i svojim stalnim, periodičnim seobama u zemlju iz koje potiče, postaje neka vrsta recentnog nomada, lokalna metafora sofisticiranog beskućnika – čovjeka, koji, živeći na raskrsnici svjetova, raščerečen između materijalne udobnosti i onog folklornog u sebi, ostaje zauvijek tu, na vjetrometini vremena: na vječitom Nigdje.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.