Edin Sarač: Sukob civilizacija

Filed under: afirmator,broj 02 - maj 2012,edicija "posle ratova",poezija i proza,proza |

Prvih godina izbjeglištva tetak je naslonjen na ograde po holandskim vrtovima, što su plastikom ornamenata i na brzinu uzgajanim cvijećem u bezbrojnim staklenicima pokušavali nazor da dozovu mir i ljepotu, tražio onaj hlad orahov ispod kuće, dole pored ograde u ćošku preko puta Mehine avlije, uz jarak, gdje je kahva prijala kao nigdje na ponjavi, na brzinu prostrtoj. Onaj hlad gdje se uzdah otimao izbacujući iz sebe sve nevolje i muke i strahove, ostavljajući ih izvan sjene hlada, na odstojanju, da čuće i čekaju i vrište ako treba od nemoći što se za tren ne hvataju više za tijelo čovjeka i ne grizu kožu lica kriveći ga brigom. Tražio je i onaj bunar ispred kuće, jednoruki, zeleni, i dizao nos ponekad tako naslonjen ne bi li osjetio zadah studene vode kad uplovi u šupljine nosa i zatreperi dlačicama svježine.

Vrlo brzo je shvatio da holandska klima nema one bosanske vrućine kasnog ljeta kad zamru i misli i trava i kad se lišće po šljivama i trešnjama u avliji obori i dahće, i da nema onog zamora vreline u vazduhu što svježinu bunarske vode i njenu studenost dozivaju kad god izađeš ispred kuće, pa je samo tako naslonjen na ograde stiskao usne i klimao umorno glavom kad god bi skontao da ih tu, 1850 kilometara daleko od kuće, pod kišnim nebom, ne može ni naći.

Lutajući po velikim supermarketima i samouslugama, ruku na leđima, poguren, zastajkivao bi kod paradajza i krastavaca i uzimao ih u ruke, opipavajući ih kao da mačiće drži, nježno i pomno, zagledajući ih sa svih strana i mirišući, da bi ih na kraju uvijek vraćao nazad, oprezno ih stepuštajući, razočaran. U tom obilju hrane, između kao šipak nabreklih prodavnica i kao u bajci izvezenih ulica sa kućama od kolača, sjajnih očiju prozora i sterilnoj čistoći vrtova, njegov promućurni pogled vrlo brzo je shvatio da sav taj dogovoreni red i zaglušujući mir, kojim su odisali gradići holandskih provincija, negdje duboko u sebi krije neku nezajažljivost, neku pritajenu osornu hladnoću uma, i vidjevši da se sve može imati i kupiti i da ne postoji nijedna suluda želja ohole posesivnosti koju sa parama, u tom svijetu namještenih osmjeha, ne možeš ispuniti, još je prvih dana izjeglištva, umoran se spuštajući pored Zejne na krevet kad bi se predveče vraćao u svoju sobu, i dok se spremao za san, tupo primjećivao: “Ovdje je bolje bez ćune biti nego bez para.“

***

Rat je počeo trećeg dana tetkove penzije i dočekao ga je naslonjenog na pendžer dok je u glavi presabirao struju i vodu i komunalije i pokušavao da na brzinu skonta koliko mu ostaje od svega kad sve plati. Tutanj prvih granata u daljini utjerala su tetku Zejnu u kuću sa prstima lomljivim na grudima, koraka što nije mogao da se smiri od straha, pa je cupkala sva usplahirena i uhkala cijelo vrijeme sklanjajući kosu ispod marame, pa je onda skidala i opet se zavijala kao da će sa tim sve opet vratiti na staro. Mjesec dana kasnije, nosa priljubljenog uz prozor autobusa i zagledan u zgarišta pored puta, zapaljene kuće, sela i gradove, kolone žena, djece i staraca sa kesama u rukama, pijane kabadahije sa kalašnjikovima u jednoj a bocom rakije u drugoj ruci, kolone kamiona, tenkova i ostale vojne maširenije što su prelazili preko Drine iz Srbije u Bosnu, tetak je negdje na pola puta do Holandije, negdje u Austriji, odlijepio nos od hladnog stakla i promrmljao: “Ne osta ništa od moje pemzije.“

***

Dok smo svi zadivljeni milovali novu zemlju što nam je podjelila kuće i plastične vrtove i pokušavala da nam otvori novi put i da nas odobrovolji i zabavi, ne bi li tako muku svog izbjeglištva zaboravili, tetak je govorio da je „guzica“ kriva za sve i da će nas, jedan dan, kad joj zubi narastu, sve pojesti pa od nas neće ostati ništa osim nje, pune i najedene guzice, koja će na kraju i sama sebe da proguta. Tetka Zejna bi samo odmahivala rukom i karala ga kao malo dijete pred svima : “Nek si ti mimo svijeta! Ljudi ti sve dali. Umjesto fala da kažeš ti vazda nešto ispametuješ. Kako te pred djecom nije sramota lajati?“

A tetak bi nakratko podizao glavu širom otvorenih očiju i podignutih obrva, dok mu je pepeo sa cigare u ruci obješenoj preko koljena, kao da je obamrla, padao na pod, namjerno spuštao glas i kroz zube njoj u inat govorio: “Guzica će nama svima dohakati!“

I nikako nije vjerovao savršenosti oblika voća i povrća po samouslugama, jednolikosti arhitekture i čistoći ulica, i parama koje je svaki mjesec dobijao – džaba. Govorio je da to meso po rafama prodavnica, iste boje i oblika, nikad zemlje ni sunca nije vidjelo i da ga tove po životinjskim konclogorima kao što paradajz uzgajaju po nebrojenim staklenicima, gurajući ga u kalup, pa jadnik ne može ni da naraste kako treba, da se iskvrga, natopi suncem i najede zemljom, pa da zamiriši kad ga zagrizneš, tim suncem i zemljom, i da se crvenilom mirisa otopi na jeziku. Govorio je da ti pilići, svi isti i nabrekli, što leže kao po abecednom redu složeni, nikad kljucnuli kamen nisu, nikad glistu na kljun nabili i da su umrli nepokretni po soliterima kafeza, zatvoreni u njima kao najgori zločinci, osuđeni samo da jedu i da umiru. Govorio je da je on sve to vidio, da je išao okolo po staklenicima i farmama, da je sve to nazor, na silu, plastično i neprirodno, i da ništa ovdje nema okusa, jer nema ni muke s kojom je zarađen. Pa i te pare se ne dobijaju tek tako, džaba, jer sve što sa njima možeš da kupiš ne vrijedi ni „pišljive banke“.

Tetak je bio ogorčen onim što ga ja zapalo u starosti, poslije svega, nezasluženo, ogorčen ratom i strahotama koje on sa sobom nosi, osjećao se prevarenim. Zapravo je prvi put u životu bio zaista ljut a da nije znao na koga bi trebao biti ljut i kopnio je i mršao puneći se dimom cigara.

***

Ukrštali bi nam se putevi često. Ja nekud zadihan, u žurbi. On polako, bez cilja, sve oko sebe pomno posmatrajući i zastajkujući. Ja i tetak smo se nekako na brzinu, uvijek lako, bez puno riječi razumijevali. Sjednemo na klupu ispod japanske trešnje. On zapali cigaru, nagne se i zvirnja po zemlji. Ja zagledan u njega. On digne glavu, pogleda u krošnju. Ja primjetim: “Požutjelo.“

„Jah, samo što pocrvenilo nije, septembar je već. Pa će potamniti, pa ga neće više biti“, kaže a obrve se dižu i prstima sa vječno crnim ispod nokta pozadi otjera kosu na proćelavoj glavi.

„Pa će opet da prolista“, kažem.

„Jah, hoće nekom, garant“, kaže i osmjehne se.

Volio sam tetkov miris, miris zemlje i zategnute preplanule kože. Miris lukovica na prstima, leja paradajza, krastavca, luka i kupusa što su kao postrojeni mirisali pored kuće. Miris njegove „bašće“ u koju je komšiluk navraćao kao na hadž noseći zamotane u salvetama nešto šećera i kahve da bi s time nekako utišali grižu savjesti zbog čestih dolazaka. Tu su odmarali ispod sjene loze grožđa na drvenoj sećiji opkoljeni nektarima mirisa ruža i karanfila, svježe ašovane zemlje i studene vode iz bunara, jorgovana i bosiljka, behara šljive i jabuke, trešnje i dunje i svježe raspolućene lubenice na stolu. Odmarali uz lagani tetkov zamišljeni osmijeh kad bi navratio usput da se vidi i pozdravi i izvuče osmijehe na lica šaljivim dosjetkama negdje između pljevljenja luka i krečenja šljivika. Djeca iz komšiluka su odrastali kod tetke i tetka, toplo utopljeni tetkinim uzvicima ljubavi i tetkovim strpljenjem i razumijevanjem kad bi nas ugledao ispod kao šipak rodile trešnje , kako se vrzmamo i čekamo na njega da nam kaže: „Čekate? A šta li to čekate, da mi je znati? Hajde, hajde, penjite se, al’ jedan po jedan, nemoj da dvojicu vidim odjednom na drvetu! I ne lomite mi granje!“

Mi, djeca iz komšiluka, odrasli smo kod tetke i tetka, naučili hodati, pričati i jesti kad bi nam on sažvakane zalogaje, prvo dobro smljevene u ustima, gurao kao ptićima u grlo. Nemogavši da imaju djece, imali su svu djecu iz mahale. Roditelji su radili a tetak i tetka nas čuvali. Svaka mahala bosanska je imala nekog svoga tetka ili neku svoju tetku.

A dok sjedimo ispod japanske trešnje, negdje na sjeveru Holandije, 1850 kilometara daleko od tetkove „bašće“, ja zagledan u njega ne mogu a da ne primjetim umor u izgovorenoj riječi. Ne mogu a da ne pomislim da je sve isto a sve drukčije. Isti pogureni stav i pogled koji šara zemljom, isti tamni kaput i bijela košulja i crne velike radničke cipele, guste razbašurene obrve i uska, dugačka proćelava glava sa velikim zelenim očima, isti „zeleni“ prsti što vise preko koljena. Sve isto ali ovaj ovdje tetak, holandski, kao da nije više onaj moj tetak, bosanski. Onaj njegov osmijeh, zamišljeni, što te je tjerao da pomisliš da uživa u svojoj zamišljenosti, ovdje u pejzažu vlažne ravnice kao da nema više one lakoće koju je uvijek imao. Kao da nije više bilo lako biti nasmijan i zamišljen u isto vrijeme. Kao da se osmijeh zamaglio s kišom i portret je sa novim i slabijim svjetlom pozadine i sam tamnio.

***

Za Bajram bi se svi sjatili kod tetka. Fatali se za pjesmu i za smijeh, zalijevali nostalgiju za Bosnom agdom od baklave i trčali od krompiruše do bureka upola se odmarajući na salati od svježeg kupusa što je cijelu noć odstojila u frižideru da omekša. Kao što je Bajram nama mekšao dušu sa tetkom Zejnom koja bi iznenadno prelamala vazduh, kad bi nekako malog Ziju uhvatila na prevaru ljubeći ga dok joj se koprcao u rukama, zaljubljenim uzvicima: „Neda tetka nikome šejtana svoga!!!“

Tetak bi sjedio na ćošku sećije, kao i uvijek, poguren, pušeći jednu za drugom, i sijao zadovoljstvom ne skidajući osmijeh sa usana kojim je tiho i bez napora uživao u graji smijeha i toplini Bajrama kojeg smo mu donosili u kuću. Povremeno bi uzdahnuo kad bi mali Zijo naletio i u prolazu ga okrznuo vrhovima prstiju, izazivajući ga namjerno, i samo bi se začulo: “Uhvatiću ja tebe, dragosti tetkova,  jedan dan.“

A kad bi „dragost“ uhvatio, izgrebao bi mu lice neobrijanom oštrom bradom ljubeći ga nemilice na brzinu, dok može, i prsti bi mu počeli vidljivo drhtati i oči se vlažile od toplote. Mi smo se topili zajedno sa njegovom grubom nježnošću i zvonkim Zijinim smijehom.

Jednog Bajrama sa nama se našao i neki poznanik, Holanđanin, velika dobričina naivnih očiju što je teško razumijevala da neko ko ti ništa nije u rodu može da ti bude „tetka i tetak“, pa smo se nas nekoliko poslije dvije-tri pive zapreli u diskusiju oko sukoba civilizacija, Istoka i Zapada, islama i kršćanstva, naših i njihovih ratova i oko naših i njihovih razlika. Tetku se sve to nije sviđalo, jer smo mu tom pričom kvarili ugođaj, pa je u jednom momentu, lupivši me po nozi dlanom, da bi sve to prekinuo, rekao: „Mali, de ti sad prevodi šta ću ja reći!“
I onda nam je onako, kako je samo to on znao, polako i nekako smiješno tužno , kao nekad u Bosni, pogleda što je šarao po tepihu i licem koje je cijelo vrijeme samo sebe komentarisalo, s cigarom koja je sve to povremeno prekidala na usnama, lagano se smješkajući, ispričao:

“Sukob civilizacija?! Ideologije i karafeke, vazda neke razlike izmišljaju a vazda jedna te ista guzica. Sad ćeš ti čuti šta je sukob civilizacija.

Zuidlaren, sjeverna Holandija, 1993., izbjeglički centar. Soba nako brat bratu osam sa čet’ri. Tri familije unutra. Ja i Zejna, Rusi, Bjelorusi, (šta ti ja znam kakve su boje?) Vadim i Ljudmila sa kćerkom Galinom. Tri joj godine. Fini ljudi, predveče vazda pjevaju, vazda nasmijani, samo malo glasni, al’ hajde, more se istrpiti. I Afganistanci: otac, mati i trojica klipana. Muslimani k’o i mi. Razdvojeni smo ti onim bolničkim bijelim pregradama. I tu smo odavno, već će šest mjeseci svi skupa. Trpimo jedni druge. Sve izbjeglice iz nekog rata. I ti su ti Afganistanci od one sorte muslimana što ne koriste papir kad idu u halu. A hala bila ispred sobe. Čučavac hala, baš ona fina, hladna, da se ne zadržavaš previše. Jer čovjek ti je hajvan kad nuždi, nekako mu se to olakšenje svidi, pa bi najradije ost’o tako. K’o da degustira, ne daj ti, Bože, nikome!

Elem, đe sam stao? Jah, kod hale. Nikad daleko od hale. I ti Afganistanci kad god krenu u tu halu, ponesu sa sobom flašu vode. Elem da se peru poslije nužde. Takav im tapija, šta bi. Ja nisam nikad, ni moji, navik’o na papir. E sad….Taj dan ti doleti taj Rus, Vadim, nako žujkav kakav jeste, a sav crven u licu. Drži se za stomak i rastrčo se po sobi. Uleti u one svoje zastore pa se vrati opet. Izleti sa nekom rolnom toalet papira i odleti napolje taman kad je jedan od onih klipana od onog Afganistanca ulazio na vrata. Proćeralo ga, vidim ja, a i ne proćeralo, šta su nam sve davali da jedemo. E, moj Vadime, moja rano ljuta ruska, bjeroruska! Šta ti ja znam koje je boje? Elem… Onaj klipan najstariji, 12-13 mu tad bilo godina, taj od tog Afganistanca (Malik se zvao, tako nekako), zabio onu flašu, a povelika bila od koka kole one od dva litra, u onaj čučavac u hali i ostavio tako da stoji. Jadni ti naš, kukala mu majka ruska il`bjeloruska, Vadim, ni pogledajući ni okrečući se da vidi na šta sjeda (a ne bi, brat bratu, ni ja u toj situaciji. Znaš ti kako je zajebano kad te proćera) zaletio se da se što prije olakša… Ja prvo mislio on.. pjeva. Jah, pjeva, šta me gledaš tako? Vazda su predvečer pjevali on i žena mu neke te njihove, ruske, bjeloruske. A tako su i zvučale. Sa onim njihovim teškim glasovima, tužnim. Pa kad slušaš, kontaš neko je umro. A ako nije, kad čuje tu pjesmu, sigurno će. Ma kakva pjesma, to mu je zadnje tad bilo na pameti! Najgore je poslije bilo što mu se, da prostiš, čmar, skupio oko tog grkljana od te flaše, pa neće da pusti. Došli i doktori i svašta nešto. Kažu kao normalno je to, desi se, da ti taj neki mišić tako reaguje kad se iznenada proširi, stisne se pa neće da pusti. Haman je dan čitav lež’o tako sa tom flašom, tobe jarabi, u guzi, ne znaš bil’ se smijò il plak’o. Tuuuugo mojaaaaaaa! Ja belaja, ja šejtanluka za čas! Dok si rek’o hala. Eto ti sukoba civilizacija, eto ti budaleštine! A ne te vaše ideologije i karafeke izmišljene. Guzica će nama svima dohakati. Nema ti ona ideologije osim “unutra i napolje”. Vazda više, vazda bolje. Nikad zadovoljna. Ona nas je i dovela ovdje. Malo joj je bilo to što je imala. Nezasita i kad je puna. Svaka ti je ideologija guzičina demagogija smišljena samo da se što bolje napuni il’ isprazni. A jah…

Nedavno kaže mi Zejna srela tu Ljudmilu, ženu od tog Vadima. Eto nismo se vidjeli ima haman će i dvije godine. Kaže rastavili se, ne žive više skupa ona i Vadim. Ona moja nije ni pitala što. Šta će pitati, to je njihova stvar. Samo joj ta Ljudmila reče da on sad živi s nekim… prijateljem. Jah, s prijateljem. Ko će ih znati?”

Kad je završio tetka je uhknula jednom jako: ”Nek si ti nama sofru zgadio svojim guzicama!”

A on je zapalio još jednu cigaru, usput se odmarajući na našem smijehu, valjda zadovoljan jer je uspio u svom naumu da nas skrene s puta “ozbiljne i pametne” priče.

***

Rat je završio i tetak se spremao za povratak, smišljao planove, kontao kako bi trebalo ponijeti nekih lukovica od crvenog luka, jer im je luk jedino što valja od svega što raste u ovoj zemlji, ljut a sladak, baš kako treba. Znao je po tri-četiri puta dnevno telefonom da nas zove, da pita kad ćemo, hoćemo li i šta čekamo više, pa je čak počeo da razmišlja o tome da se ostavi cigara, kontajući koliko bi uštedio tako, jer će trebati para da se sve opet krene ispočetka. Samo bi ga Zejna još ponekad naljutila kad bi, na njegovo nestrpljenje da idu, da su “guzonje” eno potpisale u onom Dejtonu i da bi trebalo da idu odmah, sad, sa sofre da se dignu i da ne čekaju nikoga, govorila kako će ići kad i sav svijet bude išao i da ne budali. Prolazio je holandskim ulicama ne osvrćući se više ni na što, ubrzanijeg, veselijeg koraka, jer je tamo iza ćoška, tamo kod one vjetrenjače gdje se “dragost tetkova” najviše volio igrati u pijesku, očekivao da vidi onaj bunar, zeleni, jednoruki, i da sjedne u  hlad orahov na ponjavu, na brzinu prostrtu, i da zagrize duboko, dušom cijelom, bilo šta iz “bašče”, bilo šta, “pa makar i kamen bio, pa makar i zube na njemu sve polomio”.
Niko od nas nije imao srca , a i tetka Zejna nam je “strogo” zabranila, da mu kažemo ono što smo čuli od komšije Mehe kad je zvao nedavno, da su nekoliko dana prije nego će ona “trojica” potpisati u Dejtonu, po mahali padale granate kao holandska kiša, i da kuće više nema, osim zida jednog, nakrivljenog, i da nema više bunara, zelenog, jednorukog, samo rupa na njegovom mjestu, i da je orah dvije sedmice gorio.

***

Nebo iznad Holandije je modrilo oblacima. Zejna je na stol spustila tepsiju u kojoj se pored na pola isječenog kompira, kao na plaži pod vrelim suncem, velikim stomakom, razbakatila “abecedna” kokoš, pušeći se raširenih nogu i krila. Tetak je zastao pogledom na njoj i negdje unutra, pod jezikom pa dublje preko grla do stomaka, ostavljajući miris u plućima, osjetio sjećanje na  “crvenku”, što je njegov babo Ismet dobio od komšije Nazifa. Kokoš malenu, pričljivu, neke potpuno druge rase od onih ostalih u kokošinjcu iza kuće, malenu i crvenu , što je po čitav dan kokodakala pa je znala i u pola noći, odjednom, javljati se i buditi sve po kući. Sjetio se babe Ismeta što je jednu noć, kad se “crvenka” u gluho doba probudila i počela da kokodače kao da je kolju, ustao ljutito i izletio napolje usput ostavljajući iza sebe tešku odlučnost izgovorenih riječi: ”E sad ću ti dohakati!”

Ništa nije tako ukusno bilo kao  “crvenka” i nikad tetak ništa ljepše i slađe nije pojeo od “crvenke”, sutradan za sofrom, dok mu je babo, musavom i krezavom, otkidao batak i usput ližući prste govorio odobrovoljen, namigivajući mu: ”Nije ona džaba ‘nol’ko kokodakala”.

Zagledan u kokoš ispred sebe, tetak je primjetio Zejnin pogled kojim ga je “karala” na pola zaustavljenog zalogaja i zgadila mu se i  tepsija i  bataci raskalašeni i osjetio je mučninu duboko u grlu i nesvjesticu u glavi, baš kad ga je upitala: ”Ama šta je sad bilo, tobe jarabi? Šta si bleno u tu tepsiju?”

Prije nego će povući sve na pod jednim snažnim potezom, odjednom, kad je osjetio bol u grudima, i prije nego će se stropoštati kao klada sa sobom vukući rukama i stoljnjak i tepsiju, hljeb i salatu od onog “plastičnog” krastavca , tetak je nešto promrmljao, a tetka kaže da je čula:
“Ja ovu kokoš ne znam”.

***

Poslije đenaze, u kući tetkovoj, dok se Zejna njihala obavijena tugom, uhvatili smo se rukama kao granama u padu posjećeno drveće i prali jedni drugima obraze vrelim suzama, dok je jauk izletao ženama iz pluća, kad je mali Zijo uletio u sobu s polja, zvoneći smijehom od dragosti, sav umazan i prljav oko usta, u ruci noseći neki, pogolem, njegovim sitnim zubima načet, kvrgavi paradajz, što ga je ubrao pozadi iza kuće, u tetkovoj bašti.

Edin Sarač,

S’Heerenberg, 13.05.2010, Nederland

O autoru: pjesnik, pisac, filozof, putopisac. Rođen u Bosni i Hercegovini 1968. godine, Jajce. Objavljivan, nagrađivan i osporavan. Živi i radi u Holandiji.

2 Responses to Edin Sarač: Sukob civilizacija

  1. Edine, tako sam se smejala, hvala ti na ovoj prici.

    Dragoslava
    17. маја 2012. at 12:09
    Одговори

  2. Tvoja radost pri citanju moje je zadovoljstvo Dragoslava.:)

    edin
    8. јуна 2012. at 10:25
    Одговори

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.