Dok vi čitate pjesme – Lana Bastašić

Filed under: afirmator,broj 01 - april 2012,poezija,poezija i proza |

 

***

sjedimo za velikim bijelim stolom
siječemo makazama slova i brojeve
šarene ilustracije iz Bukvara, Biblije i bajki
mrljava slova iz Istorije umjetnosti
nejasne slike iz pjesmarica
teta nam donosi ljepilo i voćni jogurt
kaže nam da ne bojimo preko ivica
jedan dječak je pogrešno isparao
stranicu iz Estetike
sad ne zna kako da je nalijepi na kolaž
teta mu pomaže da je iskasapi
Pogledaj kako sad lijepo izgleda!
siječemo tuđa slova i brojeve
lijepimo ih na čist sto
mama i tata će biti ponosni
pričaće o tome na nedjeljnom ručku
bože, kako su naša djeca kreativna
sastavljamo mozaik od starih papira
istrgnutih iz dnevne štampe
antologije kratke proze
i kuvarice
pogledaj! nemamo više šta da sjeckamo
naš sto je šaren, prepun i tužan
prsti su nam umrljani od tinte
i onesposobljeni od ljepila
uskoro će vrijeme za spavanje
poješćemo svoj jogurt
teta će da nam opere ruke
da nas ušuška
i pjeva nam uspavanke
direktno iz telefonskog imenika
na našem će kolaž-stolu
tek da se promoli koja bjelina
prazan prostor koji nam je umakao
bjanko površina koju nismo ugušili
prelijepili
ubili
i to je sve što ćemo ostaviti iza sebe
bijele proreze među tuđim slovima
tuđim slikama
tuđim pričama

 

 

***

umjetnosti
kučko jedna prepredena
prešla si me majstorski
stojim sama na autobuskoj stanici
hladno je
pojela sam sve perece
popila sam svu vodu
sad više nemam ništa
čekam autobus u pet ujutro
da me vrati kući
rekla si mi da ćemo se sresti
rekla si mi da sam u pravu
rekla si mi da me voliš
da te privlačim
da sam seksi
da imam pametne oči
da imam žive prste
da imam muda
rekla si mi još i to
da ćemo zajedno preimenovati
sve ulice
sve knjige
i sva lica
da ćemo se uhvatiti za ruke
čvrsto, karnalno
i pretrčavati evropske trgove
čistiti mulj sa trotoara
igrati se
ljubila si me noću
podlo, kako treba
dirala si me u snu
ujutro si mi uzimala novac
ravno iz novčanika
dok sam ja spavala
jer si me uvjerila da to tako ide
da mi je bolje bez hladnih kovanica
da su ti šuškavci zli
a ti me voliš zbog mene
sada stojim nepomična
gladna
i smrznuta
na autobuskoj stanici
punoj pijanaca, propalica
i prljavih rupa
u koje prolaznici seru i pišaju
čekam da neko dođe po mene
čekam da ispuniš svoja obećanja
čekam te
niko ne dolazi
moji su džepovi prazni
a ruke osušene

 

***

urbane ste
imate svježe obrijane glave
vaše su obrve nabujale od mrtvih knjiga
pubične dlake vire sa ivica poderanih gaća
mašete visoko uzdignutih ruku
da pokažete maljav pazuh
i mrlju znoja na majici
vaši su nokti izgriženi
vaše su usne izjedene
vaše su lopatice sastrugane
oči upale
sise spljoštene
bedra sasušena
i, recite mi
da li su sve te dlake imale smisla
da li je sada vaše tijelo oslobođeno
nabujalo ili izbrijano
da li ste sada slobodne
u svojim čupavim lancima
i znojnim zadahom ideje
jednako stravične
samo nešto drugačije frizirane,
da li se logoru oduzima značenje
ako mu skinemo malter sa fasade
okupamo ga znojem
i dodamo dva-tri zvučna grafita?
tijelo je i dalje vaša granica
samo što sad još i smrdi.

 

***

(Virdžiniji)

dok ona hoda
ruše se sive zgrade
negdje daleko
ljušte im se fasade
otpadaju balkoni
i dimnjaci
iza njih tutnje vozovi
potpetice
i pacovi
svijet se prežderava
onim što ostaje
dok ona korača
tiho, bez trotoara
hoda po zemljanom tlu
plaši krtice
i sitne gliste
u mulju ostaju tragovi
utabani rovovi
pokušavam da ih pratim
preveliki su mi
naporni
ali voda je skoro tu
stopala rastu
a grad više nema
nebodera za rušenje
samo pustoš
umotana u stranice dnevnih novina
poput smrdljive pastrmke
ipak, voda je blizu
a ona je tamo
ne hoda više

teški mir
tvrda rijeka
tamne stope
i besmrtno kamenje u vodi

(ono je sada lako, vazdušasto,
drži me iznad površine)

 

***

dok vi čitate pjesme
napolju starica vuče prazna kolica
prolazi pored osakaćenog groba
poluizmišljene tradicije
o nekoj djevojčici koja je tobož
nekada davno izgubila glavu
djevojčica je u grobu
a starica hoda trošnim trotoarom
praznih kolica
u džepu memljivog prsluka
prebire po kovanicama
omiljena dnevna razbibriga
ha!
je li to pola marke ili 20 feninga
kolica cvile
kolica su sagovornik
maloj kovanici koja zvecka pod noktom
kolica pjevaju
svi vi što maštate o sreći
čak se i mrtva djevojčica promeškoljila u zemlji
DUM!

dok vi čitate pjesme
drveće pada po kamenom parku
DUM!
djeca su ostavila svoje kantice i lopatice
gledaju u drveće koje pada
jedna djevojčica se smije i plješće rukama
mama, vidi! mama vidi!
DUM!
izgubivši tlo pod nogama
ptice su eksplodirale u nebo
uniforme odvoze mrtva tijela
mama, vidi! mama, vidi!
djeca raširenih očiju
djeca začuđenih osmijeha
djeca naučena na spektakle
samo neka pada
DUM!
mama vidi!

dok vi čitate pjesme
ona se vraća u svoj mali stan na Bulevaru
tuđi zglobovi pokreću stopala
valjda neće probuditi oca
ako pusti vodu kroz tuš
i spere krv sa jagodičnih kostiju
kasnije će da upali televiziju
na kojoj će joj govoriti o Republici Srpskoj
i srećnim ženama koje koriste Ariel
i revolucionarima bez lica koji će srediti sve
i nekim polugolim ljudima oko kojih vise kamere
oni jedu korijenje, uvijek su masni i izdepilirani
onda će ugasiti televizor
staviti u sebe jednu debelu vaginaletu
čisto, da ne poveruješ!
spavaće na desnoj strani
ujutro će da skuva kafu
napravi omlet sa smrdljivom šunkom
i kaže ocu sve
DUM!
kako je klizavo ispred njihovog ulaza
i treba bolje da se čuva
možda prospe malo soli
lako je pasti

dok vi čitate pjesme

 

nullLana Bastašić rođena je u Zagrebu, 27. avgusta 1986. godine. Do sada je objavila roman Trajni pigmenti i zbirku kratkih priča Vatrometi. Priče su joj pobeđivale na brojnim afirmatoma, između ostalih i na Književnim susretima Zija Dizdarević 2010., a objavljivala ih je u zbornicima Blogopedija, Najkraće priče 2008., Rukopisi 32, te u časopisima Sarajevske sveske, Novi put, Književne novine… Učestvovala je na književnim festivalima Ulaznica 2008. i 2009. godine, Pontes 2009, Reč u prostoru 2010. i Odakle zovem iste godine.

 

 

3 Responses to Dok vi čitate pjesme – Lana Bastašić

  1. Pesme su odlične. Pogotovo mi je legla prva i stihovi:
    „i to je sve što ćemo ostaviti iza sebe
    bijele proreze među tuđim slovima
    tuđim slikama
    tuđim pričama“.
    Hvala na ulepšanom danu.

    MarduKKK
    16. април 2012. at 16:11
    Одговори

  2. Kada je Lana bila mala djevojčica, jednom mi je rekla da njoj i mojem sinu pričam priču, da izmislim neku. Imala je oko 4 godine. I počela sam da pričam, da izmišljam. No, Lana se vrlo brzo razljutila i rekla: „Prestani, ti ne znaš, da pričaš priče. Ja ću!“ I onda je Lana počela da priča. Sada kada čitam njene priče, shvaćam, da je bila potpuno u pravu. Svaka čast Lano! Tetka T.

    Tetka
    20. април 2012. at 21:32
    Одговори

  3. Valja.

    petrovic
    25. септембар 2012. at 12:05
    Одговори

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *


× osam = 48

Можете користити ове HTML ознаке и атрибуте: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>