ČOVEK KOJI JE „INSPIRISAO“ PROTESTANTIZAM

Filed under: afirmator,broj 15 - jun 2013,društvene nauke,istorija |
image

Herr komesar Ticel

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Činjenice o njegovom životu uglavnom su prikrivene tamnom sjenom sudbine Martina Lutera, pa opet, njihov broj nije mali. One su često proturječne, slabo provjerljive i nose tmurni talog nepouzdanosti, pod čijim teretom teško ostaju na površini. Doduše, svi istoričari se slažu u ocjeni značajne uloge ovog dominikanca u istoriji hrišćanstva, ali ne i u načina na koji je ta uloga odigrana. Onima koji tvrde da je Johan Tecel prodajom oprosta direktno naveo Martina Lutera da okači čuvenih 95 pitanja, suprostavlja se šačica malobrojnih, koji u tom Luterovom činu vide uzroke dublje od same indulgencije, one čiji korjeni sežu sve do Krstaških ratova i početaka Inkvizicije. Ako ovaj zapis u nekom trenutku sebi uzme za pravo da se bavi moralnom osnovom indulgencije, reakcijom jednog dijela hrišćanskog svijeta na nju (iz čega se rađa protestantizam), i pitanjima koja strana je u pravu, tj. da li je emancipacija proistekla iz vijekovne, hronične inkubacije hrišćanstva grijehom, ili je akutni proces izazvan sepsom u prvom dijelu XVI vijeka, to će biti samo zbog toga što njegov autor nema dovoljno znanja i hrabrosti da se odupre toj stihiji. Naime, moja jedina i najiskrenija želja je da, prateći tragove Tecelovih teških, dominikanskih stopa – prorijeđenih, doduše, na nesigurnoj kaldrmi istorijskih zbivanja i vječnog kretanja – pokušam ispričati jednu zaista nesvakidašnju priču…

JOHAN TECEL – KOMESAR ZA OPROSTE

Vidimo ga na drvorezu nepoznatog umjetnika iz XVI vijeka. Dok prodaje oprost dvojici ushićenika, iznad glave mu lebde ptice. Ta šaljiva aluzija na raj je jedna vrsta rugalice, koje su u to vrijeme bile jako popularne. Drugo očuvano svjedočanstvo je slika, portret načinjen nešto kasnije. Na njoj hvatamo blagi pogled proćelavog, debeljuškastog čovjeka obučenog u dominikanski habit. Nema ptica, umesto njih u lijevom uglu slike piše:
,, S autoritetom svih svetaca i s milošću prema vama, oslobađam vas svih grijehova i zločina i oslobađam vas od svih kazni za tri godine.“ J. T.
Mada se ove riječi mogu učiniti kao veoma čudne, Johan Tecel ih izgovara u proljeće 1503. godine u Livoniji. Naime, papa Aleksandar VI mu daje naredbu da krstašima Teutonskog viteškog reda proda oprost od svih grijehova za tri pune godine. On to čini sa toliko uspjeha da za dva dana sakuplja nevjerovatnih 2000 rajnskih guldena. Cifra premašuje sva očekivanja, te će taj događaj – pored činjenice što će na trenutak oprati prljavu savjest vitezova Teutonskog reda, i tako barem prividno dati smisao njihovoj strašnoj misiji – označiti prekretnicu u njegovom životu…

 

EGO TE ABSOLVI ILI „IDI I GREŠI JOŠ VIŠE“ JER JE TO ISPLATIVO
A taj život počinje skoro četiri decenije ranije, 1465. godine, kraj Lajpciga, u gradiću veoma simpatičnog imena – Pirna. Od oca zlatara, Hansa Tecela, i majke čiji lik i ime istorija bezobzirno guta, rađa se sin Johan. Završava teologiju, kao šesti u klasi, 1482., a sedam godina kasnije postaje član dominikanskog reda u Lajpcigu. Mladog dominikanca slabo zanimaju eshatologija i služba, tokom sledećih desetak godina on će, stepenicu po stepenicu, rasti u strogog hijerarhiji dominikanskog reda, te više nego otvorenog srca dočekati razvoj indulgencije u Zapadnoj Njemačkoj (ovdje ne treba zanemariti činjenicu da je potomak jednog zlatara). Odmah ću napomenuti da podatke o njegovom životu s početka XVI vijeka treba primiti sa određenom rezervom. Naime, pod perom istoričara godine nestaju u kratkim zamasima, gube se u lavirintima ljudske zaboravnosti, nepouzdanog sjećanja i narodne mitologije. Tako je Tecel, čas tamo – čas ovamo. Nalazimo ga u već pomenutoj Livoniji 1503. godine gdje, veoma uspješno, prodaje oprost Teutonskom viteškom redu; tu sve počinje i odatle će na put krenuti glasine o njemu, glasine tako jake da će, i vijekovima poslije, istorija brujati o ,,komesaru za oproste“. Odmah nakon toga je na Elbi gde za papu Julija II prodaje oproste za gradnju mosta na rijeci (papu kojeg će Luter kasnije nazvati ,,krvopija“); međutim, sada je već 1509. godina. Uskoro biva postavljen za glavnog inkvizitora Poljske, ali čudno, taj posao mu ne pričinjava toliko zadovoljstva kao prethodni… Iako zvanično ostaje na čelu poljske inkvizicije još mnogo godina, indulgencija će odrediti njegovu sudbinu u toliko značajnoj mjeri da će malo koji istoričar pisati o njenoj inkvizitorskoj strani. Neki od tih istoričara i teologa u svojim spisima su jasno uz njega. Brane papu i Crkvu okrivljujući protestantsku propagandu i manipulaciju XVII vijeka za loš glas što će ga Johan Tecel i indulgencija zauzeti u istoriji hrišćanstva. Pa nas Hajnrih Bemer, njemački istoričar rođen u XIX vijeku, uvjerava kako nema nikakvih dokaza da je Johan Tecel zaista činio i propovijedao sve što mu istorija stavlja na leđa, te da cijeli proces indulgencije nosi u sebi mnogo više hrišćanskog duha nego što luterovci žele prikazati.

 

KADA NOVČIĆ U KOVČEG DOĐE DUŠA IZ ČISTILIŠTA U RAJ POĐE…

 

Drugi, sa užasom i gađenjem, konstatuju da je taj mračni period hrišćanstva zaslužio sve osude za svoja nedjela, kao i sami protagonisti. Među njima prednjači Fridrih Mikonius, hroničar XVI vijeka, te veliki prijatelj i biograf Martina Lutera. Većina argumenata ove priče se upravo oslanja na njegov spis ,,Istorija reformacije“. On navodi kako je Tecel od 1513. godine, za nadbiskupa Albrehta i njegovog prijatelja bankara Fugera prodavao oproste punih osam godina. Nadbiskup Albreht je od pape Lava X bulom Sacrosanti Salvatori et Redemptoris dobio ovlašćenje da od 1513. pa do 1521. godine, za potrebe obnove Crkve svetog Petra u Rimu, prodaje oproštajnice po cijeloj Njemačkoj. Ovaj će taj posao povjeriti svom najodanijem i najsposobnijem ratniku, Tecelu. Sada kada znamo da je bazilika ogromna, sposobna da odjednom u svoju utrobu primi šezdeset hiljada pokajničkih duša, možemo samo naslutiti pred koliko teškim zadatkom je bio Tecel. On je, naravno, taj posao izvršio besprijekorno. Sredstva su veoma brzo prikupljena, čekalo se još samo da majstori italijanske renesanse podjele ,,zlatni kolač istorije umjetnosti“ na jednake dijelove. Fridrih Mikonius je pronicljiv hroničar i stavlja zločinca pred svjetla reflektora, te nam donosi Tecelove propovijedi u nedirnutom, izvornom obliku, i tako prvim licem jednine razbuktava plamen autentičnosti. S obzirom na njegovo prijateljstvo sa Luterom, moramo biti jako pažljivi dok isčitavamo sledeće redove. Možda se u njima krije trunka sujete koja uvijek predodređuje na grijeh… Možda je ta sujeta toliko jaka da je spremna bijelu istinu našminkati drečavim bojama laži… Evo kako je, ako je vjerovati spisima Fridriha Mikoniusa, govorio Johan Tecel građanima Juterboga u ljeto 1517., prodavajući oproštajnice za potrebe obnove Crkve svetog Petra u Rimu:
,,O čemu razmišljate? Zašto oklijevate da se preobratite? Zašto se bojite grijehova vaših? Zašto ne priznate namjesnika vašeg najsvetijeg pape? Zašto ne uzmete primjer Lorensa, Bartolomeja, Stivena i drugih svetaca koji su rado trpjeli grozote radi spasenja duše svoje? Vi, sveštenici, plemići, trgovci, žene, djevice, starci, uđite u svoju crkvu, Crkvu svetog Petra i posjetite Najsvetiji Krst! On je tamo oduvijek postavljen za vas i plače za vas. Zar ne čujete lelek svojih najbližih koji vas mole da se smilujete na njih, da se smilujete jer su zalutali u tešku kaznu i ogromni bol? Oh, vi krijumčari, pljačkaši, ubice i kriminalci, sada je vrijeme da se čuje glas Boga. Zar ne znate da sve što čovjek ima visi na tankoj niti, i da je život borba neprestana? Razmislite, za svaki smrtni grijeh potrebno je da prođe sedam godina kajanja i ispovijesti, ili u ovom životu ili u Čistilištu. Koliko smrtnih grijehova je počinjeno u jednom danu, koliko u nedjelji, koliko za mjesec, koliko za godinu a koliko tek za cijeli život?! Taj broj je beskonačan, a oni koji ih počine treba da trpe beskrajnu kaznu u plamenu Čistilišta. Danas živi, sutra mrtvi… Ali, sa ovim potvrdama o iskupljenju u svakom trenutku života ćete moći dobiti puni oprost za počinjene grijehove. Kad novčić u kovčeg dođe, duša iz Čistilišta u nebo pođe“

Indulgence

Oprostnica- Ticelovih ruku delo

 

 

 

 

 

 

 

 

 

CENOVNIK ZA OPROST

 

Posljednja rečenica iz propovijedi Johana Tecela će zauvijek ostati kamen temeljac optužbi protiv njega (od 95 Luterovih pitanja, čak 27 će se svojim sadržajem direktno odnositi na nju), i svi argumenti odbrane, u nezvaničnom suđenju ,,Tecel vs. Luter“, što će ga upriličiti XVI vijek, neće biti dovoljni da ublaže njenu snagu. Dalje saznajemo da je (kada bi se ovaj približio gradu) ispred prodavca oproštajnica nošena bula na tkanini od svile i zlata. Svi sveštenici, gradski odbornici, profesori i njihovi učenici, kao i svi muškarci i žene, izašli bi mu u susret sa zastavama, svijećama i pjesmama, formirajući veliku povorku. Tada bi mu se pridružili do glavne crkve, usred koje je bio postavljen krst i istaknuta papina zastava. Ispred krsta bi bio postavljen kovčeg za prijem novca. Tada bi ljudi na razne načine bili podsticani na kupovinu oproštajnica. Nažalost, ni Fridriha Mikoniusa, kao ni većinu istoričara, pretjerano ne zanimaju ti ljudi i njihove sudbine, tako da o njima nema ni riječi u spisima. Jedino što nam sada preostaje je da na trenutak zamislimo tu gomilu kako nasrće da što prije kupi spas za sebe i bližnje. Nestrpljivi su ti brašnjavi pekari umornih očiju, niži činovnici velikih ambicija, cirkuske akrobate, patuljci i bogalji; svi ti sitničavi trgovci biberom, vječiti prodavci vune, sitni plemići i krupne drvosječe; majke sa gladnom dječicom na grudima, bradati mornari, jeftine lokalne kurve i uglađene starješine; gurkaju se i posrću jedni pod drugima, žure… Kasnije u tekstu Mikonius navodi par tehničkih podataka samog oprosta, pa nam tako daje na uvid sledeće:

Cjenovnik za oprost:
– kraljevi, kneževi i visoki crkveni dostojanstvenici plaćaju 25 rajnskih guldena
– opati i plemići 10 guldena
– niže sveštenstvo i mali plemići, te trgovci sa godišnjim prihodima iznad 500 guldena, 6 guldena
– ostali građani i trgovci 3 guldena

O tome kako je tekao sam proces kupovine, prodaje, pečaćenja, da li je bilo svjedoka i crkvenih obreda prilikom preuzimanja, kako je izgledala oproštajnica a kako kovčeg sa velikodušnim prilozima, dakle, o svemu tome malo toga saznajemo. Možemo samo pretpostaviti da se kupovina i prodaja vršila po kratkom postupku s obzirom na broj zainteresovanih. Takođe, pečat i svjedoci nisu imali veliku ulogu u svemu, jer je Svevišnji bio i jedno i drugo. Što se tiče papira, taj problem je bio riješen par decenija ranije, kada je Gutenberg svojim otkrićem papirus i pergament bacio na istorijsko smetlište. Ko zna kakva bi bila sudbina protestantizma da nije bilo Gutenberga; malo je vjerovatno da bi ono proširilo tako velikom brzinom i sa toliko odjeka. Kada je kovčeg u pitanju, nećemo se zamarati dimenzijama, ukrasima i vrstama materijala od kojih je građen (mada bi to bio zaista primamljiv zadatak), za nastavak same priče bitno je sledeće: većina izvora se slaže u tome da je kovčeg imao tri ključa koje su nosili tri različita lica; prvi je nosio, naravno, posrednik sa oprostima (Tecel,…), drugi papski nuncije, a vlasnik trećeg ključa se stalno mijenjao tako da je samo mali broj ljudi (računajući i prethodnu dvojicu) bio upućen u njegov identitet. Krađa prikupljenih sredstava je time bila praktično nemoguća. Kao najveći od svih posrednika, ko zna koliko je ključeva i kovčega kroz svoje prste propustio Johan Tecel, ko zna koliko oproštajnica prodao i smrtnih grijehova oprostio…

Martin Luter

Martin Luter

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

MARTIN LUTER – POBEDA NOKAUTOM U PRVOJ RUNDI

 

Spisi ćute o tome da li će, tim silnim ključevima, uspijevati držati zatvorenim kovčeg svoje griže savjesti, te se u njihovom nastavku Johan Tecel spominje samo kroz prizmu priče o Martinu Luteru. Tako saznajemo i to da 1517. godine (objava 95 pitanja) između Lutera i Tecela počinje velika borba, u sklopu koje ovaj drugi odgovara na Luterove optužbe u obliku pedeset teza, braneći i sebe i Crkvu slabašno i neuspiješno. Ne možemo se oteti utisku da njemačka i evropska javnost, zahvaćena vrtlogom protestantizma, jasno staju na Luterovu stranu i tako osuđuje Tecela, Crkvu i idulgenciju. Nakon toga – poražen, umoran i razočaran – Johan Tecel odlazi u svoje rodno mjesto, gdje će u dominikanskom manastiru živjeti sve do mjeseca augusta 1521. godine, kada iznenada umire…
Pa ipak, tu nije kraj. Zbog već ranije navedene sumnje u vjerodostojnost spisa, i velikih praznina u samoj priči, kao i zbog riječi ,,iznenadna“ kojom sam hroničar opisuje Tecelovu smrt, nisam mogao a da ne utvrdim da li priča ima i drugu stranu, tj. kako se zaista odvijao život Johana Tecela od početka sukoba sa Luterom pa do smrti; kako umire, od čega, i šta se krije iza riječi ,,iznenadna“… Pred vas iznosim još dvije, drugačije i možda vjerodostojnije verzije tog perioda:
1. Uvijek nepobitna Encyclopedia Britannnica u svom izdanju iz 1903. nas obavještava da se borba između Tetzela i Luthera ne odvija baš tako kako Mikonius piše. Nakon 1517. i objave Luterovih 95 pitanja, u maju 1518. zaista stiže odgovor u obliku pedeset teza. Ali, njih ne piše Tecel nego njemački teolog Konrad Vimpina, koji ih objavljuje pod njegovim imenom. Spor će ubrzo uzburkati cijelu Europu te se u njega uključuje i papski nuncije, Karl fon Miltic, koji će na početku pokušati da smiri strasti, ali bezuspješno. Nakon nekog vremena on će, u želji da ućutka zle duhove Zapadnog hrišćanstva i tako tiho prizna poraz Crkve, optužiti Tecela za izdaju i bezobzirnu krađu sredstava od indulgencije. Pod velikim pretiskom Tecel zaista odlazi u lajpciški domenikanski manastir gdje, nakon uspiješno završenog doktorata, umire od teške i neizlječive bolesti u augustu 1521. godine.

2. Drugi izvor možda nije toliko pouzdan kao prethodni, ali on konačno rješava pitanje uzroka prerano okončalog života Johana Tecela, i tako nam daje priliku da zaokružimo našu priču. To je knjiga Angusa Fergusona ,,Čovječanstvo, lice i naličje“. Taj pomalo zaboravljeni škotski istoričar, nostalgičar i veliki zaljubljenik u dobar viski, u svojoj knjizi piše o svemu i svačemu, a najviše o ,,zalutalim, izgubljenim dušama“. Da ne dužim, pred vama je samo fragment, kraj dijela o sudbini Johana Tecela:

,,…te se taj prevrtljivi ,,komesar za oproste“ na kraju nečujno povlači sa pozornice svjetskih zbivanja. Odlazi (mahnimo mu!) u rodni kraj gdje će voditi pokoran i usamljenički život sve do ljeta 1521. godine kada će mu sudbina upriličiti iznenadnu i neprijatnu posjetu u obliku stare gospođe Yersiniae pestis… Ona ništa ne kupuje, ne zanimaju je oprosti, vječnost, papiri, ključevi, cijene niti pečati. Ona dolazi da ostane do kraja!“
Nikola Mikić, rođen u Banjaluci 20.05.1988. godine. Student pete godine Medicinskog fakulteta u Banjaluci, ranije nije objavljivao.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.