Moj deda je stari partijski kadar. U partiju primljen, njihovom voljom. Slušao sam priče o tome kako se hrabro borio protiv fašista i jedva čekao da napunim osamnaest. Da mogu sam da odlučujem. Rekoh, ako već neće sami da me, ko dedu nekad, prime i učlane otići ću i potpisaću pristupnicu. Da i ja, ko deda nekad, budem partijski kadar.
Dan nakon rođendana krenem ja, ali me na izlazu iz kuće deda srete i zaustavi. – „‘de si poš’o?“ – „Idem da se učlanim u partiju!“ – rekoh mu.
– „U partiju? Čekni, der, da se presvučem pa da i ja pođem s’teb’.“
Par minuta kasnije, deda svečano obučen sa uštirkanom belom košuljom i kravatom, pođe sa mnom. U jednom trenutku nešto se doseti. – „Čekni, der, da poglednem nešto ‘vamo“ – reče mi i uputi se ka svinjcu. Gledao sam začuđeno šta će onako doteran da uradi, a on otvori vrata, uđe u svinjac i nepun minut kasnije izađe iz njega. – „Izvini, morao sam nešto da uradim, ‘aj sad da idemo“ .
Idemo mi, lepo obučeni, doterani ali od dede smrdi.Gledam ja njega, gleda on mene, nasmeja se i reče: „Ne ulazi, sinko, čis’ među svinje. Kol’ko da si čis’ , kad izađeš će se oseća smrad od tebe.“
Zoran Jovanović